Nije rijetkost, čak štaviše, pravilo je, da pojedini visokopozicionirani vjerski službenici, pa čak i poglavari vjerskih zajednica propisuju šta i kako se smije i ne smije raditi u sekularnoj sferi društva. Tako imamo dobro poznat slučaj reisa Cerića koji propisuje da li i kako se smije slaviti Nova godina, blasfemično objašnjava poguban uticaj Djeda mraza na mlade Bošnjake… U Posavini i Zapadnoj Hercegovini mnogi katolički sveštenici ne samo da prećutkuju kako se milodar daje crkvi u hrvatskim kunama, nego i podstrekavaju na ,,plaćanje u nacionalnoj valuti hrvatskog naroda”. O uticaju pravoslavne crkve na srpski narod u Bosni i Hercegovini ne treba trošiti puno riječi. Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve stoje na prvoj liniji konačnog unijaćenja Republike Srpske i Srbije, a održavanje bilo kojeg iole značajnijeg događaja u Srpskoj bez pravoslavnog sveštenstva je nezamislivo. Čak štaviše, teokratizacija Republike Srpske se u krugovima etnonacionalista smatra i najvećim dosegom državnosti ovog entiteta, kako nedavno reče pjesnik, akademik Rajko Petrov Nogo.
Ali nije to najgore od svega. Za ovakvu situaciju teokratizacije, na papiru sekularne Bosne i Hercegovine, direktno je kriva ta ista država. Naime, vjerske zajednice, u ovom slučaju najveće, na krilima državnih zakona, pretvorene su u elitne NVO organizacije koje su oslobođenje plaćanja poreza, a koje uz sve to od države, kad god mogu, dobijaju apanaže, donacije , ,,materijalne podstreke” za sve i svašta.
Razlozi?
Moguće je da je međunarodna zajednica ubijedila domaće vlasti, kako tranzicija iz ,,zaostalog” socijalizma u ,,napredno” neoliberalno društvo zahtijeva i ustupanje svih mogućih sloboda vjerskim zajednicama. Vrlo lako je moguće, kako međunarodna zajednica ne zna ili je zaboravila da je bivša država bila ubjedljivo najliberlanije socijalističko društvo uz Poljsku, po pitanju ispoljavanja vjerskih obreda i ,uopšte, omogućavanje slobode vjere.
U međuvremenu, preciznije za vrijeme krvavog rata, vjerske zajednice su postale simbiotički partneri nacionalističkim vlastima, do te mjere, da se nije znalo gdje prestaje svjetovno, a počinje vjersko. Religija je postala oblik nacionalističke politike, a nacionalistička politika oblik religije.
Evo zakonskih uzusa, kako država štiti vjerske organizacije:
Pravilnikom o primjeni zakona o PDV-u u članku 28 stoji
Kako se ,,oslobađa od plaćanja PDV-a za promet dobara i usluga iz oblasti sporta, usluge koje obavljaju vjerske, političke, humanitarne,sindikalne, dobrotvorne, invalidske ili slične organizacije:”
(3) Poresko oslobađanje iz članka 24. stavak 1. tačka 7. Zakona, se odnosi na usluge i isporuke dobara vjerskih organizacija ako se obavljaju radi zadovoljavanja vjerskih potreba u skladu sa propisima kojima je regulisano obavljanje tih djelatnosti.
Ne treba smetnuti sa uma da su vjerske organizacije registrovane kao pravna lica, dakle imaju svoj pečat, svoje prostorije, svoju organizaciju prema spoljnjem svijetu-državi. Pa, ipak, zakon o PDV-u ih jasno oslobađa istoga. I zato, jedino u Bosni i Hercegovini, u skladu sa zakonom ove organizacije naplaćuju svoje usluge bez fiskalnih kasa, prodaju u krugu svojih bogomolja vjerske simbole, pa i bižuterijski materijal na koji ne plaćaju famoznih 17 % PDV-a. I koliko god to apsurdno bilo, sve je po zakonu.
Ali, apsurdnost ide i dalje. Na nedavno održanom seminaru u Sarajevu na kojem se vodila debata između sociologa, pravnika i ekonomista sa jedne strane i vjerskih velikodostojnika sa druge strane mogla se čuti jedna jako zanimljiva, ali nadrealna priča.
Naime, jedan muftija je ispričao ,,toplu ljudsku priču” o ljudskoj solidarnosti ,,običnog vjerujućeg naroda” , koji je svojim prilozima napravio novi minaret na džamiji u Cazinu. Muftija je pri tom istakao, kako bi bilo neljudski i nemoralno, da se oporezuje ljudska humanost. I bilo bi zaista. Samo što je , opet, logici uz vjetar, Bosna i Hercegovina jedina država koja ima ,,porez na humanost”.
Naime, dobro je poznato svim čitaocima da se bilo koja humanitarna akcija, bilo koje vrste koju organizuje jedan od tri telekoma u BiH, direktno oporezuje. I bez obzira koliko bilo promtno, a uvijek je, da se nekoj osobi uruče novčana sredstva za liječenje, država će biti ta koja će uzeti svojih 17% PDV-a na skupljeni iznos.
O tome je naš portal naveliko pisao.
Mir, mir, niko nije kriv…
Iz svega navedenog, na prvu se zaključuje se da problem leži u Upravi za indirektno oporezivanje BiH. Međutim iz Uprave ističu da je ona institucija koja je isključivo nadležna za provođenje zakona iz oblasti indirektnih poreza, pa tako i Zakona o PDV-u. Sa druge strane, politiku indirektnog oporezivanja u BiH kreira Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje, Savjet ministara BiH i Parlamentarna skupština BiH, a članovi Upravnog odbora UIO s pravom glasu su i tri ministra finansija (državni i dva entitetska ministra finansija), te tri člana iz reda stručnjaka.
Po svemu nabrojanom, sam dragi Bog zna ko je nadležan i kad će se rasplesti te nadležnosti, pa samim tim i pokrenuti sa mrtve tačke promjene Zakona o PDV-u.
A, promjene su neminovne.
Jer, uprkos zdravoj pameti, kao legalisti mi moramo prihvatiti da je sasvim legalno prodavati crkvene kalendare, brojanice, tespihe, naplaćivati vjerske obrede po odokativnoj tarifi i za to ne plaćati bilo kakav porez. Moramo prihvatiti i da je ispravno i normalno da jedna vrsta NVO, poput vjerskih organizacija ne plaća ni pfeninga ovoj državi, dok druge moraju imati fiskalnu kasu, iako sa trgovinom imaju veze koliko i crkva za Darvinom.
Moramo prihvatiti da je legalno i zakonski jednom dječaku hitno potrebno 100 000KM za operaciju kao bi preživio, ali će dobiti svega 83 000KM, jer država mora uzeti svoj dio.
Stvar je krajnje jasna. Ili ćemo biti legalisti do kraja pa oporezovati ,na primjer, minaret u Cazinu, izgradnju neke lokalne crkve, jednako kao i humanitarne akcije nevladinog ili bilo kog drugog sektora ili ćemo ukinuti ,,porez na humanost” koja se valjda ne dijeli na vjerski i zemaljski.
Samo dok se sve to desi izniće još dosta vjerskih objekata i, na žalost sa ,druge strane biće smanjene šanse za preživljavanje onih kojima je pomoć najpotrebnija.