Po nepisanom pravilu, počinju prebacivanja krivnje za sve neodrađeno, nedogovoreno i slagano s jednih na druge. Odjednom, nakon što se četiri godine nije pronašao pravi krivac, svi postaju krivi za nešto.
U Republici Srpskoj pojačavaju se uvijek prisutne prijetnje o izdvajanju iz države. Prijeteći prst pojačala je presuda iz Haaga kako Kosovo nije proglašanjem neovisnosti prekršilo međunarodna prava. S jednom nogom spremnom na napuštanje uokvirene države, upire se prstom u Sarajevo, koje mora biti pristojno prema Srpskoj ukoliko želi da BiH ne mijenja granice.
Predizbornu galamu oko prava Srpske na samostalnu budućnost tu i tamo presiječe kakva optužba oporbe na račun Velikog Vođe Dodika o milijunskim prevarama, pljačkama, ganjanju koristi za sebe i njemu odane. No, nedovoljno snažno za oklopljenog Vođu.
U Federaciji je pak udaranje po drugima malo složenije. Jedni napadaju druge, drugi napadaju treće, pa se na trenutak drugi i treći slože oko napada na prve, pa se prvi i treći slože oko udara na druge, pa se svi sklone u svoju stranu ringa. Predahnu, odaberu stranu i nastave s udarcima.
Bošnjačke stranke uglavnom udaraju po Srpskoj. Nanovo se izvlače zločini, maše imenima žrtava, a obitelji stradalih iskorištavaju se kako bi iznova dijelili svoje boli i ranama, kojima politika nikako ne da da zacijele, i prozivali druge. Problemi, koji su se godinama vješto skrivali, izvlače se ispod tepiha i podmeću kao krivnja drugima. Optužbe se šalju i preko granice i za problem jednog naroda uglavnom je kriv netko drugi.
Hrvati se pak ne snalaze najbolje u ulozi kuhara. Potpuno su izgubljeni i usitnjeni u strankama koje tvrde da su drugačije jedna od drugih, a u biti ni same ne znaju što nude više od kolega s istim predznakom. Osim što su im krivi i jedni i drugi, pljuske krivica pljušte i na, do predizborne kuhanije, stranačke kolege.
Nespretni, svjesni da su naslabiji kuhari u zemlji, krive se međusobno za gubljenje kanala na hrvatskom jeziku, kojeg je činio polusatni poluprofesionalni dnevnik iz najviše mostarske zgrade. Krive se za propast kazališta i svega onoga što su nekad davno sami stvorili.
Znači, Hrvati u igri bosanskog lonca nemaju što očekivati. Najjača stranka, kako se zovu, počela je mahati imenom žene koja jedva da je progovorila koju riječ kao predsjednica Federacije, a koja se sada predstavlja kao spasiteljica u fotelji tročlanog Predsjedništva. Ponavlja se priča kako su hrvatskog predstavnika u troglavom Predsjedništvu izabrali drugi, što govori o nemoći razdvojenih Hrvata.
Bošnjaci s druge strane ne slušaju puno nemoćne kolege u Federaciji i sve pljuske šalje prema Banja Luci. Srpska se pak raduje svakom spomenu vehabija i umotanim ženama ponavljajući priču kako se od Bosne i Hercegovine stvara zemlja kakva nikad nije bila. Onda deset umotanih žena iziđe na prosvijede tvrdeći da je u zemlji, u kojoj se netko umotan prije par godina mogao vidjeti samo u filmovima o ninjama, tradicija pokrivati lice. Slijedi galama oko umotavanja i motanja vjere u politiku, koja se pak vješto priklanja pobjednicima na svim stranama.
Iz knjiga recepata vade se razni začini kako bi se zabiberilo protivničkoj čorbi. Vatra ispod bosanskog lonca se pojačava i do izbora krenut će se u jako miješanje.
Čini se, uzalud. Jer što može prehraniti zemlju u kojoj se ne može dogovoriti koja će politička struja vršiti kontrolu mesa koje se uveze. Rasprava o uvezenom mesu, po pravilu starom i nekvalitetnom, pretvorila se, kao i sve drugo, u nacionalne optužbe bez istinske brige za ljude koji ionako sve manje jedu meso.
Do izbora u listopadu će bosanski lonac, ionako dovoljno gorak, zagorjeti do kraja. A problemi će ostati isti. Slavlje i busanje u prsa nakon izborne pobjede, tužakanje onih što su sjedili prije u osvojenim foteljama i priprema novih recepata za vječito gorak bosanski lonac nastavit će se u začaranom krugu miješanja izmrcvarene čorbe.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala bitno.ba