Škola se najčešće posmatra kao mjesto znanja, ocjena i uspjeha, ali za djecu koja su preživjela porodično nasilje ona može značiti mnogo više od toga. U trenutku kada im je privatni prostor postao izvor straha, učionica može postati jedino mjesto stabilnosti, predvidljivosti i osjećaja sigurnosti.

Upravo o toj ulozi škole govorilo se na četvrtoj panel-diskusiji koju je organizovala Fondacija Udružene žene, a koja je bila posvećena zaštiti djece žrtava nasilja. Na panelu su se susreli institucionalni glasovi i lična iskustva, s posebnim fokusom na dugogodišnju saradnju Sigurne kuće sa jednom od osnovnih škola koju pohađaju djeca smještena u ovoj ustanovi. Gotovo dvije decenije prakse pokazale su da sistem može funkcionisati onda kada se dijete ne tretira kao „slučaj“, već kao osoba kojoj je potrebna podrška.

Devetnaest godina saradnje bez incidenta

Panel je vodila Dragana Miljević-Miljković, socijalna radnica iz Sigurne kuće, koja je podsjetila da je udruženje tokom 19 godina rada razvilo intenzivnu saradnju s policijom, Centrom za socijalni rad i zdravstvenim ustanovama. Ipak, kako je istakla, obrazovni sistem se rijetko nalazi u fokusu javnih razgovora, iako ima presudnu ulogu u životima djece.

„Ovoga puta odlučili smo da govorimo upravo o školi, jer je ona jedna od najvažnijih karika u procesu adaptacije djece. Djeca iz Sigurne kuće ne dolaze samo sa torbom i sveskama, već sa iskustvima nasilja, straha, psihosomatskih tegoba i duboko narušenim osjećajem sigurnosti“, naglasila je Miljević-Miljković. Dodala je da za svih 19 godina saradnje nije zabilježena nijedna ozbiljna ili krizna situacija: „Nikada se nije desilo da dijete napusti školu, a da mi o tome ne budemo odmah obaviješteni, niti da se u školi dogodi nešto važno bez reakcije stručne službe.“

Jedan od važnih segmenata ove priče jeste i uloga lokalne zajednice. Primjeri dobre prakse pokazuju da sredina koja prihvata djecu bez predrasuda, bez pitanja ‘odakle dolaziš’ i ‘zašto si tu’, značajno olakšava proces oporavka i školskog napretka.

Foto Buka: Dragana Miljević-Miljković, Mirjana Berić i Dragana

Kako izgleda prijem djeteta iz Sigurne kuće u školu

Pedagogica Mirjana Berić, zaposlena u jednoj od osnovnih škola s kojom Sigurna kuća ima dugogodišnju saradnju, detaljno je opisala kako u praksi izgleda dolazak djeteta iz Sigurne kuće u školu, proces koji je, kako kaže, godinama jasno definisan i uhodan.

Prvi kontakt sa školom uvijek ostvaruje socijalna radnica iz Sigurne kuće, koja obavještava stručnu službu o dolasku djeteta, razredu koji će pohađati i osnovnim okolnostima, uz strogo poštovanje zakonskih okvira i privatnosti. „Ne ulazi se u detalje ukoliko to nije dozvoljeno zbog sudskih postupaka, ali sve ono što je važno za bezbjednost i dobrobit djeteta, škola mora znati“, objasnila je Berić.

Nakon toga, pedagog i psiholog informišu razrednika i nastavno osoblje, uz jasne smjernice. O razlozima dolaska ne razgovara se javno, dijete se ne ispituje niti se prema njemu pokazuje znatiželja koja bi mogla biti dodatno traumatična. „Nastavnike pripremamo da dijete ne pitaju s kim je došlo, zašto je u Sigurnoj kući ili šta se desilo u porodici. Do sada nismo imali situacije da se djeca žale na neprimjerena pitanja ili pritisak“, naglasila je.

Sa svakim djetetom obavlja se inicijalni razgovor u kojem mu se jasno poručuje da su pedagog i psiholog dostupni u svakom trenutku. Paralelno se održava stalna komunikacija sa Sigurnom kućom i, kada je moguće, sa majkom.

Fleksibilnost umjesto pritiska

Djeca često dolaze usred školske godine, bez udžbenika i sa drugačijim nastavnim planom i programom, upravo u periodu kada se održavaju provjere znanja. Umjesto dodatnog pritiska, škola insistira na fleksibilnosti. „Testovi se odgađaju, ne forsira se ocjenjivanje. Prvo nam je važno da se dijete osjeti sigurno i prihvaćeno“, rekla je Berić.

Veliku ulogu u adaptaciji imaju i vršnjaci. Manje razredne zajednice omogućavaju brzu integraciju – djeca pomažu novim učenicima, posuđuju pribor, objašnjavaju raspored i zajedno se snalaze u novoj sredini. „Nismo imali slučajeve ismijavanja, odbacivanja ili vršnjačkog nasilja prema djeci koja dolaze iz Sigurne kuće“, istakla je.

Školska sredina u kojoj se njeguje različitost i međusobno uvažavanje, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, dodatno doprinosi osjećaju normalnosti i prihvatanja.

Lično svjedočanstvo: „Škola je bila jedino sigurno mjesto“

Dragana, korisnica Sigurne kuće, govorila je o iskustvu svoje djece u obrazovnom sistemu tokom boravka u ovoj ustanovi.

Njena kćerka je u tom periodu pohađala niže razrede osnovne škole, dok je nakon izlaska iz Sigurne kuće školovanje nastavila u drugoj obrazovnoj ustanovi. „Naše iskustvo nasilja bilo je posebno teško – devet godina trpljenja koje nikada nije prijavljeno. Dijete je znalo da prepozna oca po hodu. Taj strah bio je prisutan svakog dana“, ispričala je Dragana. U tom periodu, kako kaže, škola je postala jedino mjesto gdje je njeno dijete moglo osjetiti mir. „Znala sam da, čak i kada ja nisam tu, postoje ljudi koji mogu preuzeti brigu o mom djetetu. Taj osjećaj sigurnosti bio je jači od svega“, rekla je.

Njen sin je u tom periodu bio uključen u predškolski program, a produženi boravak, kako ističe, bio je od izuzetne važnosti. „Sredina u kojoj su moja djeca boravila bila je izuzetno topla i podržavajuća. Ako dijete ima poteškoće, ne etiketira se, nego mu se pomaže. Pedagozi nisu autoritativne figure kojih se djeca boje, već podrška nalik roditeljskoj“, kazala je. Dodala je da je to posebno važno za djecu koja su preživjela nasilje, jer često ne znaju kako da imenuju ono što trpe, ali žive u stalnom strahu.

Kasnija iskustva pokazala su da podrška može postojati i u većim školskim sredinama, ukoliko postoji razumijevanje i senzibilitet nastavnog kadra. Danas su njena djeca srednjoškolci. „Nemaju osjećaj neprihvaćenosti i nisu odrasli s etiketom djece iz Sigurne kuće. Taj period ranog i osnovnog obrazovanja bio je ključan jer tada su shvatili da nisu ‘drugačiji’ i da ono što su prošli nije nešto čega treba da se stide“, zaključila je.

Primjeri saradnje Sigurne kuće i obrazovnih institucija pokazuju da škola može biti mnogo više od obrazovne ustanove. U okolnostima u kojima su djeca izložena nasilju i dugotrajnoj nesigurnosti, ona može postati prvi funkcionalni dio sistema koji ne dodatno ne traumatizuje, već stabilizuje. Ova praksa ne počiva na izuzetnim resursima, već na jasnoj komunikaciji, profesionalnim granicama i spremnosti da se dijete zaštiti prije nego što se procijeni ili ocijeni. Upravo zato ona otvara ključno pitanje, ne da li škola može biti sigurno mjesto, već zašto to još uvijek nije standard.