Da li je moguća izgradnja tržnog centra na uglu ulica Vuka Karadžića i Vidovdanske? Ovo je pitanje na koje gradska uprava nije željela da odgovori novinaru BUKA magazina. Iako je planiran objekat sa osamnaest etaža, od kojih su dvije podzemne i namijenjene garaži i poslovnim prostorima, iz Gradske uprave poručuju: “Kamo sreće da tu bude osamnaest etaža za poslovanje i garažu.” Takođe navode da nemaju plan koliko će ljudi raditi i boraviti u toj poslovnoj zoni, ali ističu da će gužva svakako biti manja.
Bilo kakvo ucrtavanje zelenila bilo bi lažno jer su planirane podzemne etaže, kažu iz kompanije Routing o prostoru parkinga naspram Stare autobuske stanice.
„Ne možemo razmatrati izgradnju javnog vrtića. Ne možemo razmatrati ni izgradnju novog vrtića, ni insolaciju južnog dijela parcele. Nismo u mogućnosti da odgovaramo na primjedbe vezane za Vilu Paskolo, jer je ona izuzeta iz regulacionog plana. Kroz ovaj plan smo pozicionirali kvart simetrično naspram Muzeja savremene umjetnosti, vršeći korekcije gabarita objekta. Pretočili smo horizontalno u vertikalno. S druge strane, razni investitori tražili su izgradnju višeporodičnih objekata na prostoru skvera, ali to nije ni razmatrano“, kažu iz Routinga, podsjećajući da Urbanistički plan ne mogu tumačiti na način na koji ga tumače građani.
Minimalno 20 godina biće potrebno da se povrati ulaganje u javnu garažu, pa je zato planiran poslovni objekat, navode iz gradske uprave. „Kamo sreće da tu bude poslovna zona od 15 spratova“, kažu kratko.
Vladimir Davidović, u ime potencijalnih investitora, kaže da je veći dio obuhvata u vlasništvu grada Banjaluke, ali da se moglo povesti računa o privatnim vlasnicima parcela. „Tražili smo da se planiraju stambeno-poslovni objekti kako bi se mogla raditi eksproprijacija ili zamjena lokacije. To nam nije omogućeno. Ne znam zbog čega. Ne znam kako se mogla planirati stambena i stambeno-poslovna namjena objekata na zemljištu u vlasništvu grada, a nije moglo na privatnim parcelama“, kaže Davidović.
Brankica Milojević, profesorica Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, ističe da nosilac pripreme isključuje odgovore iz procedure, dok se nosilac izrade ustručava da odgovori na pitanja. „Prikazali su prostorni plan grada kao referentni plan. To nije referentan plan. Prema Urbanističkom planu iz 1975. godine, koji je aktuelan i važeći, koeficijent izgradnje je 0,4. Kada to uzmemo u obzir, postavlja se pitanje da li se regulacioni planovi mogu uopšte pozivati na Urbanistički plan. Dalje, bez ulaženja u ingerencije nosioca plana, moram primijetiti da se ne možemo pozivati na Urbanistički plan koji još uvijek nije usvojen. Šta mi onda radimo?“ – rekla je Milojević.
Milojević tvrdi da je potrebno utvrditi sigurnost za pješake i bicikliste. Odgovor ne može biti to da dosad nije bilo saobraćajnih nesreća, kako saopštava Routing, upozorava ona. „Tvrdi se da se pitanje parkiranja može riješiti u dvije podzemne garaže. Tehnička rješenja su gotovo nemoguća jer ne mogu biti racionalna, a posebno u kontekstu bezbjednosti saobraćaja“, napominje Milojević, ističući da kapacitet od 550 mjesta u javnoj garaži ne može zadovoljiti potrebe svih korisnika stambenih i stambeno-poslovnih prostora.
Na pitanje zašto se izgradnja ne provodi širenjem periferije i unapređenjem perifernih sredina, nego se insistira na izgradnji nebodera u strogom centru grada, iz Gradske uprave kažu da treba pratiti regulacione planove za periferna područja. „Ako govorimo o ovom konkretnom planu, ovdje je već planirana izgradnja i to nije nešto novo. Planiramo gradnju nebodera i na periferiji, gdje infrastruktura zadovoljava potrebe. Ne znate koliko to košta, da ne govorimo o toplovodnoj mreži. Računamo li da se grad razvija po broju stanovnika, ako ne gradimo grad? Ne živim u centru grada i ne bih volio živjeti tamo jer smatram da centar nije povoljno mjesto za život. No, grad se mora razvijati“, kaže Višekruna.
Višekruna takođe poručuje da ne misli da će biti potrebe za novim domovima zdravlja, jer o tome brine entitetsko ministarstvo.
Igor Uletilović iz Centra za životnu sredinu ističe da se ponovo javna rasprava sprovodi ne kao vid građanske participacije, nego kao puka forma zakonske procedure. „Još jednom svjedočimo da se razumne primjedbe građana i struke ne uvažavaju, pa čak ostaju u zapećku. Javne rasprave se sprovode samo zbog zakonske obaveze, a ne zbog suštine i zakonom zagarantovanih građanskih i ljudskih prava“, zaključuje Uletilović.