Virtuality show

Priča nikom

Razgovor koji to i nije, konvencionalna razmjena riječi, pojača samoću. Samoća pojača usamljenost s kojom se budimo, u onom istom zatvoru od vlastite kože s kojom smo sinoć legli u krevet. Kada netko, najzad, nekim čudom i hoće da razgovara s nama, tada smo prazni, nespremni na razmjenu osjećaja davno potopljenih u plićaku rutine i dana koji započinju bježanjem od tog istog dana.

Mol bola

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

I tuđi bol je, kao što to već biva, nestvaran. Virtualan. Nama nestvarne vijesti o stvarnim ljudima koji se zovu A. A; B. V; K. M; ili čak N. N; mrtvi su na TV-u. Nas se to ne dotiče puno, jer mi smo živi. Jedemo dok gledamo mrtve i ranjene, dok čujemo vrisak sirena i jauke još živih. Događaj ili smrt u provjereno virtualnom animiranom filmu, doživljavamo slično kao stvarnu. Na ukope starih prijatelja idemo kao na tek upola stvarnu predstavu za još žive. Idemo, između ostalog, sa istim osjećajem kojim smo i dočekali njegovu smrt, s malo ljutnje i jako malo žaljenja, s prikrivenom nadom da ćemo na pogrebu čuti neki dobar crnohumorni vic, nešto što će ionako ne naročito strašno učiniti čak smiješnim. Tako je to kad je čovjek virtualne smrti nagledan, više mu ni stvarna ne izgleda tako strašna. Ionako su stvarne smrti iz rata pomiješane sa virtualnim, ne zna više čovjek koja je prava a koja ne. Ni umiranje pokojnika nismo vidjeli a on je ipak mrtav. I dugo, još dugo čuvamo njegov virtualni broj telefona u memoriji mobilnog, kao što se mrtvi nose na rukama, onako, zato što je tako red. Ne znamo zašto, ali ne želimo biti suučesnici u toj virtualnoj smrti broja. Jer, virtualna smrt nam dođe kao i prava. Možda i stvarnija.

Bijeg u kuću

Smrt smo prestali shvaćati ozbiljno. Nije zabavna, ali nije ni život zabavan. Bijeg je, u takvom poretku stvari, mislit ćete, sasvim legitimna stvar. A, kao i od vlastitog života i smrti bližnjig, bježimo u virtualno. Reallity Show jeste program stvarnosti, tuđe a naše. Tu na TV-u igraju stvarni ljudi sa stvarnim osjećajima pojačanim izolacijom i nedostatkom virtualnog. Ljudi u „kućama“, zatvorenim i izoliranim, nemaju TV, radio, internet, često čak ni CD player. Moraju slušati ono što im se odabere, da ih usreći ili izludi. Kao kad bogati i dokoni plaćaju sirotinju da se potuče. Tek naizgled nevin a u biti jeziv eksperiment, arena čuvstava u iščašenoj stvarnosti, u društvu koje su im drugi nametnuli, divljanje hormona i susprezanog bijesa koji izolirani više ne mogu sublimirati virtualnim. Ljudi u izolaciji su tu za novac kojim mogu kupiti novi, uglavnom virtualni svijet plazma – ekrana, vodenih kreveta i ostalih bespotrebnih približivača virtualnog. Ne sjećam se da je itko ušao u neku od tih „kuća“ da bi si u stvarnom svijetu kupio, recimo, stan. Takvi ljudi nisu zanimljivi auditorijumu koji gleda nesretnike u izolaciji.

Izolacija u majke jedina

U izolaciji Reality Show-a, na cijeni su izlivi osjećaja. Nervni slomovi, duševni padovi, svađe, urote, ponižavanje svake vrsre, uvrede, tuča, seks… Sve vrste očaja i izlivi intimnog, proždrljivost i krčanje crijeva, sve se može gotovo osjetiti, sve publika gledanošću plaća suhim produkcijskim zlatom. Slika prljavih čarapa i donjeg rublja nije ništa neobično, traže se gaće i čarape više. Tako se ubijaju dvije muhe jednim udarcem; vidi se da ostali nisu ništa bolji ni stabilniji od nas i imamo virtualnu predstavu od živih lutaka na koncima vlastite otrgnutosti od virtualnog. Od onog virtualnog koje gledatelju, srećniku, nije uskraćeno. I zbog toga se gledatelj osjeća dobro, onako virtualnim naučen da se hrani osjećajem nadmoći nad drugim koji je mrtav, ranjen, ponižen ili… ili zatvoren – bez pristupa virtualnom.

Ekranizacija života

Ekranski bijeg je i Facebook. Humaniji, ali ipak virtualan. Ne biti na nekoj socijalnoj mreži je isto kao ne gledati TV. To mogu samo stari koji su odlučili da dostojanstveno umru u šetnji ili na spavanju, da ugase svoj stvarni život na stvaran način. Ako ste na Fb, ne odjavljujte se, nipošto! Odjavljivanje, ono stalno, sa Facebooka, povlači za sobom neugodne stvarne telefonske pozive. Provjereno! Pitaju ljudi da li ste još živi, kako to da hodate a virtualno ste mrtvi. Jer, tu, ako imate više od 100 nasumičnih ili nekadašnjih stvarnih prijatelja, ne možete biti virtualno sami. Uvijek je netko spreman za razgovor. Čak i ako nije, razmijenit će konvencije s vama, uljudno pitati kako ste ako vi prvi upitate njega. I to je nešto. Nije stvarno, ali je ipak nešto. Iza ekrana su, za razliku od slova, prsti. Iza prstiju živo ljudsko biće koje piše samo nama.

Izlaz kroz vrata

Ipak, ne bi bilo loše povremeno prošetati, onako, bez razloga i žurbe. Ako i ne sretne nikog stvarnog, može dodirnuti suhi list ili osjetiti vjetar ili sunce na licu. Jer, stvarnost je najstvarniji stvarnosni program. Program ni lijep ni nestvaran, često bolno šamara samoćom i nesnalaženjem, ali možda jedini koji stvarno vrijedi živjeti. A ionako na nas stalno čeka, stigne nas kad – tad.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije