Tebi (i njima)
Izašao sam na izbore, glasao i – šta sam dobio?!? Ništa, sem velike razočaranosti. Zato želim da javno kažem sve što želim, jer sam iskoristio svoju građansku* dužnost. Živi i umri u neznanju. Ljudi kažu, to je prava blagodet, jer, što više znaš, više smetaš. Ali, da ne filozofiram. Staću nekom na žulj, pa cu najebati kao strina u njemačkim incest porno filmovima. Zato cu pričati o našem mentalitetu, jer ionako svi znamo kakvi smo. A zašto pricam o tome?
Zato što nikoga živog ne boli neka stvar kako nam naš rod, koji smo nedavno sami odabrali, kroji kapu koju nosimo i koju ćemo nositi u godinama koje dolaze. Ali opet, takav smo mentalitet, kao što rekoh.
Bili smo pod Turcima nekoliko vijekova, pa valjda, ne znamo drugačije. Bilo je tu i drugih tiranina, ali ne toliko dugo. Međutim, nije mi baš namjera drzati lekciju iz istorije. Vidi ti mene, ovako isfrustriranog. Zasto se ne smirim, i onako lagano, u slobodarskom duhu pobjede nacionalnih stranaka na friško održanim izborima, ne pjevam hvalospjeve o slobodi, blagostanju, napretku i čarima demokratije, nama tek pridošle. Ti, koji citaš ove riječi, vjerovatno imaš ukusa za kvalitet i prave vrijednosti koje uljepšavaju naš mali život. Zato kažem tebi, ti avangardna konjska snago sa ljudskim tijelom, da apeluješ na sve one male ljude, koji nemaju pojma da postoji magazin BUKA, da im kažeš da sam ovdje. Ja ih čekam, da im kažem u kakvom neznanju žive, u kakvoj zabludi od države traže svoju sreću, da im prenesem nezainteresovanost sistema za osnovne potrebe svih tih malih bijednika.
Naš seljo – juče, danas, uvijek
U prošlosti, naš seljo se borio protiv tuđinske čizme na svom tlu. U sadašnjem vremenu, ispade da je ta tuđinska čizma više izgradila od naše domaće čizme koja sad vlada.
Jedina je razlika u tome što je tad seljo išao protiv strane moćne sile, a danas je naš seljo ta moćna sila, nama toliko strana.
Ne možeš više ni da “provališ” poneku želju ili pak, volju svog prvog komše, inače seljačine iz zabiti gdje se gaje krastavci i tikve. Želim ja njemu sve najbolje, ali on je juče vezao kozu na stepeništu pored lifta u zgradi gdje živim, a danas je ministar za neke poslove.
Ove priče koje pričam, naši najveći i najistaknutiji pisci pisali su prije mnogo, mnogo godina, tako da stičem neki utisak da sam plagijator svih onih riječi što su napisali i Nušić, i Kočić, i Andrić, i svi ostali koji nešto i znače i ne znače u istoriji srpskog naroda.
Eh, pade mi jedno pitanje na pamet. Da li ste vi, ustvari, čuli za Nušića, Kočića, Andrica…?
Gutaj, sisaj, uživaj
Eto vidiš, sportske kladionice, TV tombole i lutrija će i dalje ostati naša jedina nada za mogući dobitak (čira na želucu i nervnog sloma, naravno), a ljudi koji izvoze oružje u Irak su sretno smijenjeni sa umnogostručenim iznosom na bankovnim računima koji su vjerovatno otvoreni negdje daleko odavde. Pri tom, šta misliš da li ih je briga za sve moguće sankcije koje prijete tebi i meni od strane Ujedinjenih Nacija?
Ima li Republike Srpske na svjetskim mapama ekonomske, političke, kulturne scene? Naravno – nema. Zašto? Vrati se na početak priče.
Da li znaš šta možeš izgubiti ovakvom politikom koju svakodnevno gutaš, sisaš i uživaš?
Da ne nabrajam, ali možeš izgubiti čak i ono i što nemaš i što nikad nećeš ni imati.
Nema hljeba u državi u kojoj su jedino zadovoljni nacionalne stranke i minimum glasača koji su im omogućili da dođu na vlast.
Tri demokratska D
Sve nacionalne stranke nose ono isto D u sredini sa istim značenjem. Doduše, srpsko D nije isto, napisano je ćirilicom, demokratskom ćirilicom…
Volim ja ćirilicu, volim je kao svoje ime, ali na moju veliku žalost ne živim od nje baš najbolje. Isto to demokratsko D i kod bošnjaka i katolika ima istu težinu. Razuman sam čovjek, pa shvatam da nemaju svi apsolutno isti ukus i uniformisana shvatanja, pa isto tako razumiju kao ja.
Država Bosna i Hercegovina, i u njoj Republika Srpska, godišnje gubi bajkovite sume novca, ali napumpavanje šupljih priča o nacionalnim podjelama ipak ima bolji prolaz od pravog i efektnog ekonomskog programa. A ipak, izgleda da je nacionalizam najbolje što može da se ponudi. Svakome prema zaslugama, pa tako i narodu. Očigledno je da je stanje u Državi Hrvata i Bošnjaka, i sa njima Srba, još uvijek na ekskluzivno dobrom nivou, bez obzira što se ova bivša turska i austrougarska kolonija nalazi na planetarnom dnu po opštoj nerazvijenosti.
Četiri duge godine
Doduše, vrijeme prolazi munjevito. Dok se osvrneš oko sebe i pokušaš snaći u novom starom društvu, već će početi kampanja za izbore 2006. godine. Skoro da je tako, jer pitanje je koliko ćemo napredovati do tog izbornog dana za četiri godine.
Na šta tipujem? Da li vjerujem kako će se odjednom nacionalne stranke, sad već uveliko vladajuće, pretvoriti u istinske demokratske snage?
Sljedeći izbori su tek za četiri godine. Za četiri godine može se puno toga uraditi. Nevjerovatno je koliko dijete napreduje od rođenja do svoje četvrte godine. To je čudo prirode, i prava milina za gledati!
P.S. Poseban pozdrav vidovitom Šabanu. Šabane, šta vidiš? Reci mi!
*građanska dužnost – u ruralnoj sredini kao što je BiH ne postoji takav termin u praksi.
Tekst pisan uoči izbora 2006. godine