Vladan Vukliš rođen je 1984. godine u Banjaluci. Istoričar je i
arhivista, zaposlen kao pomoćnik direktora u Arhivu Republike Srpske.
Istražuje i piše o istoriji društvenih pokreta, radničke klase,
jugoslovenske revolucije i samoupravnog socijalizma. Magistrirao je
2013, a sada piše doktorsku disertaciju. Autor je većeg broja
publikacija.
Vladan je prošle godine povodom 50. godišnjice
velikog zemljotresa koji je pogodio Banjaluku napisao tekst za katalog
izložbe „Zemljotres u Banjaluci 1969: solidarnost, obnova i izgradnja“
koja je bila predstavljena u Banjaluci. Sa Vukišem za BUKU razgovaramo o
uticaju ovog zemljotresa na Banjaluku i solidarnosti u tom vremenu.
Sa ovim vremenskim odmakom šta danas možemo reći, koliko je ovaj zemljotres uticao na grad i ljude iz Banjaluke?
Mislim
da je to pitnje na koje nije lako dati jedan jednostavan odgovor. Iako
se da primijetiti kako je u popularnoj percepciji zemljotres iz 1969.
uzet kao apsolutna prekretnica s kojom govorimo o istoriji ovog grada
„prije“ i „poslije“ zemljotresa, taj događaj ipak ne čini totalan rez.
Prisutno je pogrešno ubijeđenje kako je Banjaluka u 20. vijeku građena u
nekoliko kraćih navrata, prvo dolaskom Austrougarske Monarhije, zatim
tokom bana Svetislava Milosavljevića početkom 1930-ih, a onda nakon
zemljotresa. To, naravno, nije baš tako. Banjaluku je intenzivno
preoblikovao graditeljski polet u dvije decenije neposredno prije
zemljotresa, kada se u gradu razvijaju ne samo poznati industrijski i
drugi privredni pogoni, nego i lokalni akteri u građevinarstvu,
arhitekturi i urbanizmu. U uslovima društvenog finansiranja stambene
gradnje, od kraja 1950-ih u Banjaluci se podižu stambeni mikroblokovi
kao što su oni na Bulevaru, Čairama i Mejdanu (jedan više Gradskog, a
drugi kod Zelenog mosta). Banjaluka od rata do zemljotresa doživljava
najveći demografski bum i raste sa 25 na 75 hiljada stanovnika.
Zemljotres
koji je pogodio Banjaluku ostavio je građane u stanju šoka. Bio je
potrebno više godina da se vidljive posljedice saniraju u onoj mjeri u
kojoj više ne bi bile u prvom planu. Što se tiče procesa kroz koje je
grad prolazio kada ga je zemljotres zatekao, u različitim djelatnostima
postojale su različite tendencije u razvoju, koje su potom imale
različite, često protivrječne izlazne rezultate. Velika sredstva su
morala biti uložena u oporavak privrede, koja će ponovo stati na noge i
ući u nove razvojne programe, no, zbog različitih, specifičnih faktora,
ona će se konstantno boriti sa uvijek prisutnim teškoćama. U svakom
slučaju, grad je u godinama obnove dobio novi graditeljski polet, ali on
nije predstavljao apsolutnu novinu, nego je u neku ruku bio nastavak
prethodno iskazanih tendencija.
Koliko je bila važna
solidarnost u tim vremenima, imajući u vidu da su mnogi ostali bez krova
nad glavom i da su mnoge građavine uništene?
Solidarnost
se odvijala i iskazivala kroz različite aktivnosti. Već u prvim
minutama, solidarnost i osjećaj odgovornosti unutar samog grada došli su
do izražaja. Vojska je građanima podijelila šatore i druge materijale
iz svojih zaliha da bi oni što bezbolnije provodili hladne noći po
parkovima i dvorištima. Šira zajednica se brzo uključila, tako da je iz
drugih gradova stizala pomoć, prvo u lijekovima i hrani, a zatim u
drugim potrepštinama. Angažovala se i međunarodna zajednica, pa su u
Banjaluku stizale strane delegacije crvenog krsta, razni entuzijasti,
građani, privatna lica, slali i donosili novac, kamp prikolice, nudili
radnu pomoć… Stručna javnost je takođe odigrala značajnu ulogu. Na
primjer, seizmolozi iz Skoplja su već u prvim danima postavili prvu
mjernu stanicu kojom je bilo moguće pratiti dalja podrhtavanja tla.
Naravno, problem se u narednom periodu rješavao ne samo kroz solidarne
inicijative nego i sistemski. Direkcija za robne rezerve je u prvim
danima alocirala značajne količine materijala i ustupila ih Opštini
Banjaluka. Naredne godine, Savezna skupština donijela je Zakon o učešću
Federacije u obnovi Bosanske Krajine, kojim su određena značajna novčana
sredstva, ne sasvim jednaka podnesenim procjenama štete ali opet blizu
tom iznosu, od kojih je oko 80% bilo bespovratnog karaktera, a ostatak u
vidu dugoročnih niskokamatnih kredita. U kasnijim godinama pojedinačne
solidarne inicijative su nastavljene, tako da su razne zajednice
direktno ustupale sredstva za realizaciju određenih projekata, pri čemu
su mnoge nove građevine u Banjaluci bile svojevrsni pokloni drugih
gradova ili organizacija. Na primjer, zgrada Banjalučke gimnazije poklon
je tadašnjeg Grada Sarajeva, Republika Bugarska je poklonila zgradu OŠ
Georgi Stojkov Rakovski, a Grad Skoplje današnju OŠ Vuk Karadžić.
Koliko su zemljotresi i u ranijoj istoriji Banjaluke bili prisutni?
Prema
već poznatim i objavljenim seizmološkim studijama, Banjaluka leži na
rasjedu, u zoni visokog tektonoskog rizika, tako da su zemljotresi ne
samo normalna nego i očekivana pojava. Poznato nam je nekoliko serija
zemljotresa, od kojih najstarija zabilježena teče kroz 19. vijek, sa
najvećim zemljotresom u 1888. godini, a praćena je serijom od sedam
potresa u 1935. godini. Za njima dolaze potonji zemljotresi, od kojih
najjači dva u 1969. i jedan u 1981. godini.
Banjaluka se
više puta suočavala sa uništavanjem, da spomenemo bar dva, tokom Drugog
svjetskog rada i usljed zemljotresa 1969. godine. Koliko je bilo teško
ponovo dignuti grad iz prašine i pepela?
Iskreno, mislim
da je proces obnove od 1945. bio teži. Nedostajalo nam je svega što je
bilo neophodno, od radne snage, preko mašinerija, do adekvatnog
iskorišćavanja sirovina. Pritom, čitava zemlja se podizala iz pepela,
nismo jedini bili u mukama. No, mukotrpnim radom i novim načinom
društvene organizacije kombinovala se podržavljena planska privreda sa
volonterskim radom izraženim prvenstveno kroz omladinske radne akcije.
Ova kombinacija će naknadno dobiti novi radni polet kroz uvođenje
radničkog samoupravljanja. Istina, katastrofa iz 1969. zatekla je mnogo
veći grad nego onaj koji je, na primjer, bombardovan 1944, pa je samim
tim i obim poslova bio mnogo veći. Međutim, bili smo dio velike, već
razvijene, zemlje koja je sistemski pristupila rješavanju problema. Još
važnije, nakon zemljotresa imali smo radne snage više nego dovoljno,
sirovine nisu manjkale, a na raspolaganju nam je bila mašinerija o
kakvoj se u godinama nakon Drugog svjetskog rata moglo samo sanjati.
Koliko je brza reakcija nadležnih organa?
U
roku od nekoliko minuta nakon prvog, nedeljnog zemljotresa, u zgradi
Skupštine opštine već su se počeli okupljati članovi Štaba narodne
odbrane, garnizona JNA, funkcioneri, aktivisti i stručno osoblje. U roku
od pola sata, na ulicama su već bili pripadnici armije, milicije,
civilne zaštite i medicinskih službi. U roku od sat vremena, već su se
sakupljale informacije sa terena, a poduzete su i prve mjere. Te večeri,
Radio Banjaluka objavila je nalog da škole sutra prestaju sa radom, da
se u zgrade ne ulazi dok ne budu pregledane, a da se radnici ujutro jave
na posao. U prvoj noći između dva potresa u Banjaluku su stigli prvo
mnogi republički, a zatim i savezni funkcioneri. Neki su se i sami
uključili u terenski rad. Društvene službe organizovane su na otvorenom,
pod šatorima, i funkcionisale su sasvim dobro, s obzirom na okolnosti.
Pomoć koja je stizala sa svih strana olakšala ljudima život u tim danima?
Svakako.
Uzmite u obzir da je bila kasna jesen. Noći su već bile hladne, a bilo
je potrebno pripremiti se za neminovnu kišu, snijeg i hladnoću. Gotovo
46 hiljada građana provelo je određeno vrijeme pod šatorima. Oni su
ubrzo zamijenjeni tvrđim objektima kao što su montažne barake, vagoni,
kamp prikolice i autobusi. Većina toga je došla sa strane, kao vid
pomoći. Nekih 15 hiljada porodica će provesti narednu zimu u tim
objektima, ili sa drugim porodicama čiji su stanovi prošli inspekciju.
Od velikog značaja bilo je preseljenje banjalučkih škola i đaka u druge
gradove Jugoslavije, što je provedeno u novembru i trajalo je do kraja
školske godine, kada su se đaci mogli vratiti u popravljene, adaptirane
ili sagrađene objekte.
Kako su prema dostupnim
svjedočenjima obični ljudili nosili sa tako velikom katastrofoma? Koliko
su se mogli snaći u stanju koje ih je zadesilo?
Snašli
su se kako su morali, i, po svemu sudeći, stoički su podnijeli nedaće.
Srećom, vodovod je relativno brzo popravljen, nakon 10-ak dana. To je
umnogme olakšalo nelagodu. Snabdijevanje hranom bilo je redovno, službe
su radile svoj posao, nije bilo većih problema zbog ljudskog faktora.
Najveći problem predstavljala je zima, koja je donijela sezonske
bolesti, sniježne nanose, a u januaru i velike poplave. Pritom, u
novogodišnjem danu zadesio se još jedan zemljotres, što je izazvalo
razumljivu nelagodu. Izlazak iz tog početnog grča bio je moguć tek na
proljeće. Do maja 1970. izrađeni su projekti za sanaciju, a mnoga
gradilišta su već bila otvorena, u punom radnom naponu.
Nakon
velike obnove koja je uslijedila poslije zemljotresa kako se Banjaluka
dalje razvijala tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. U devedesetim
je, pretpostavljam, nastupilo nazadovanje?
Velika
sredstva su bila uložena u obnovu privrede. Uzmite u obzir da su najveća
preduzeća bila potpuno zaustavljena zemljotresom. Na primjer, u
„Incelu“ je uništen novi pogon koji je dan prije zeljotresa bio stavljen
u probni rad. Bilo je potrebno četiri godine da se sustigne planirana
godišnja stopa proizvodnje. Velika sredstva su bila uložena u bolnice i
škole, tako da je impuls razvoja zdravstve i školstva dat tom
finansijskom infuzijom, čime je omogućena gradnja savremenih školskih
objekata i bolničkih kompleksa. Veliki su bili i novi projekti stambene
gradnje. U proljeće 1970. nastavljen je rad na već pripremljenom
gradilištu u Novoj varoši i započeta je gradnja već planiranog
blokovskog naselja u Boriku. Mnogo je projekata završeno u narednih
dvije decenije. Banjaluka je dobila trg, nove ulice, nova naselja, nove
privredne pogone, nove javne građevine… Problem je bila stagnacija
koja je nastupila od sredine 1970-ih. Nekontrolisan demografski rast u
gradu koji je dobio značajna finansijska sredstva za obnovu usporio je
rješavanje stambenog pitanja. U kombinovanim teškoćama, privreda je
pokazivala rezultate slabije od očekivanih, a stopa zaposlenosti je bila
niža nego u drugim industrijskim centrima u SR BiH. Stopa rasta tokom
1980-ih bila je ispod republičkog prosjeka. Naravno, ono što dolazi sa
1990-ih nije bilo samo nazadovanje, nego i propadanje.
Da
li smo naučili lekciju iz prošlosti imajući u vidu današnji izged
grada, veliki broj zgrada koje su tu samo da zadovolje interese
investitora i za koje ne znamo kako bi se ponašale pri jakim
zemljotresima?
Iskreno, o tome vam ne bih znao mnogo
reći. Mislim da je to pitanje za stručnu javnost. Govoreći o očiglednom,
mogu samo da napomenem da danas živimo u radikalno drugačijem sistemu
od onog u kojem smo dobili prve stambene blokove. Tada je stan bio
društveni proizvod i javna investicija, stvoren zbog svoje upotrebne
vrijednosti. Danas je stan tržišni proizvod, roba. Interesi investitora i
bankarskog sektora definišu predodređene zone građenja. Arhitektonske,
urbanističke i funkcionalne vrijednosti su nešto o čemu bih možda laički
mogao govoriti, ali što se tiče osnovnih postulata seizmološkog
građevinarstva, da li su oni ispoštovani, to je pitanje na koje ja
zaista nemam odgovor.
Da li smo spremni za izazove ukoliko ih priroda stavi pred nas?
Vidjećemo.
Moje je mišljenje da gradska administracija dobro obavlja svoj posao u
domenu koji je pod njenom kontrolom, od saobraćaja, preko javnih
površina do drugih pitanja. Problem su klimatske promjene, ljudski
izazvane, a taj problem je globalni, ne lokalni. A u tom, globalnom
smislu, konzervativne procjene i modele smo već premašili. Trudim se da
budem optimista, ali optimizam izuskuje sve veći trud i napor, pa ne
mogu sad ni da zamislim šta na sve čeka u narednim decenijama.
Buka arhiva, Intervju
vođen povodom izložbe “Zemljotres u Banjaluci 1969: Solidarnost, obnova
i izgradanja” koja je otvorena na 50-godišnjicu, 26. oktobra 2019.