Iako je prošla polovina oktobra, državna vlast nije uspjela usvojiti budžet za godinu koja je na izmaku. U prijedlogu budžeta našlo se, između ostalog, finansiranje institucija kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu, što su pojedine stranke vidjele kao priliku da ne glasaju za ovaj važan dokument. Rješavanje problema finansiranja godinama očekuju Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, Zemaljski muzej BiH, Historijski muzej BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica BiH, Umjetnička galerija BiH i Kinoteka BiH.
Institucije starije od današnjeg uređenja
Iz redova SNSD-a, koji čini izvršnu vlast na državnom nivou, ponavljaju kako su institucije kulture neustavne.
„SNSD nije rušitelj Dejtonskog mirovnog sporazuma, niti će ikada pristati na njegovo kršenje. Dejton je jasan, institucije kulture pripadaju entitetima i kantonima, odnosno Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Zato stav SNSD-a ostaje nedvosmislen: stavke u budžetu za 2025. godinu koje se odnose na institucije kulture i BHRT moraju biti izbrisane“, kazala je ranije za Buku šefica Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Sanja Vulić.
Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, kaže da se u ovoj zemlji ne treba ničemu čuditi.
“Neki dovode u pitanje postojanje institucija kulture koje postoje prije nego je iko izmislio današnje uređenje Bosne i Hercegovine. Ljudi danas u Bosni i Hercegovini, naučivši se da je živjeti u ludnici valjda postalo normalno, misle da su kantoni i općine njihove domovine, u to vjeruju kao u sveto pismo. Vjeruju da neki obični činovnici po ministarstvima imaju neke natprirodne moći i da se njih mora pitati i da se njih mora pitati za politiku muzeja, pozorišta, biblioteka i da oni imaju pravo na nekakvo mišljenje”, ističe Šehabović za Buku.
Niko ne zna ministre, a svi znaju Nušića i Kikića
Napominje kako je važno da ljudi zapamte nekoliko stvari.
“Bilo bi dobro da zapamte da niko ne zna ko je bio ministar kulture kada je Branislav Nušić bio direktor Narodnog pozorišta Sarajevo, a svi znamo ko je Branislav Nušić. Da niko ne zna ko je bio rektor beogradskog Univerziteta koji je potpisao diplomu Hasana Kikića, a da se u Muzeju njegova diploma čuva zbog potpisa studenta Hasana Kikića. Dakle, eto zbog čega je kultura kod nas “neustavna”. Zato što mi nemamo ustav, naš ustav je pisan na stranom jeziku i mi svojim jezikom ne možemo da živimo u svojoj zemlji”, jasna je Šehabović.
Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH, kaže da se zna čija je odgovornost za funkcionisanje institucija kulture.
“Ako su neustavne, zna se čija je odgovornost da budu ustavne. Političkih stranaka i institucija. Nije naša odgovornost da budemo ustavni ili neustavni. Mi smo samo državni službenici koji rade jedan odgovoran posao, a radimo ga već 30 godina bez statusa. Paradoksalno je da neko ko je odgovoran da nas učini ustavnim, tvrdi da smo neustavni. Na kojem nivou države mi možemo biti, to je potpuno nebitno. Važno je da bude riješen naš status. Paradoks je da svi oni koji se bave nama na ovaj ili onaj način, ne rješavaju naš status, već rješavaju neko drugo pitanje. Mi, naprosto, gladujemo. Mi nemamo plate. Treba prvo riješiti nas, bilo kako, vanredno, specijalno, pa onda rješavati problem koji se zove državni budžet. Zbog toga paradoksa smo mi 30 godina ovdje gdje jesmo”, naglašava za Buku Krsmanović.
Problem je, ocjenjuje, što političari na institucije kulture gledaju kao da uposlenici čuvaju nešto svoje privatno, a ne nešto što pripada svim građanima ove zemlje.
“Možete li zamisliti da neko ministarstvo na bilo kojem nivou nije uvršteno u bilo koji budžet i da ministar i uposlenici nemaju zagarantovanu platu? To je nezamislivo. A mi radimo isti posao, samo druge vrste. Vladajuće političke stranke u Parlamentarnoj skupštini BiH se moraju dogovoriti. Ako kažu da je entitet naš osnivač, neka bude entitet, ako kažu da je kanton, neka je kanton, ako kažu država, neka bude država. Ali, taj posao moraju oni uraditi. Koji god nivo vlasti da bude odgovoran za institucije kulture, to ne mijenja činjenicu da mi radimo posao za cijelu državu. Mi imamo fundus od preko 6.000 djela koji je fundus svih umjetnika iz države. Mi taj fundus čuvamo, restauriramo, evidentiramo, prenosimo ga na buduće generacije. Pri tome, komuniciramo sa svim galerijama u Bosni i Hercegovini, gostujemo, izlažemo, primamo umjetnike iz cijele Bosne i Hercegovine da izlažu u galeriji. To se podrazumijeva i to nije problem”, riječi su Krsmanovića.
Muzeji nisu kafane, mi ne radimo od danas do sutra
Šehabović navodi kako Muzej trenutno radi kao nevladina organizacija.
“To znači da, ako želimo dati platu zaposleniku, restaurirati eksponat ili napraviti program, moramo pisati projekte i moljakati za novac od nekoga. Naš problem kao malog muzeja, koji nema veliki budžetski zahtjev, je nedostatak sigurnosti. Kada biste nam dali pet puta više novca nego što nam treba za hladni pogon, nama bi to značilo puno manje nego da nam se obeća neka vrsta sigurnosti. Muzeji nisu kafane, mi ne radimo od danas do sutra. U muzeju se projekti planiraju na pet godina, zato što su to institucije koje rade na 100 godina, a ne od godine do godine. Javni pozivi za kulturu se raspisuju od godine do godine, iz meni nepoznatog razloga. Ne možete završiti projekat za godinu sa stogodišnjom građom. Mi dijelimo svoje projekte, kako bismo opstali, na neke nemoguće i besmislene jednogodišnje module. Mi imamo desetogodišnji plan, ali je nemoguće da ga ostvarimo iz finansijskih razloga, zato što ga moramo cjepkati na jednogodišnje projekte”, objašnjava Šehabović.
Podsjeća kako muzej sadrži 20.000 eksponata.
“U stalnoj postavci je izložena radna soba Silvije Strahimira Kranjčevića i mali dijelovi velikih zbirki, poput onih koje su pisali Isak Samokovlija, Mak Dizdar, Ivo Andrić, Meša Selimović i čitava historija pozorišta u Bosni i Hercegovini. Naša građa se sastoji od rukopisa, fotografija, prepiske, različitih vrsta dokumenata i trodimenzionalnih predmeta koji su pratili taj historijski period u kojem je pisac stvarao i vezani su za njega lično”, govori Šehabović.
Podvlači kako je činjenica da ne zna da li će muzej biti otvoren naredne godine sprječava da donese silni novac u državu.
“Ja se ne mogu javiti na međunarodne projekte i garantirati nekome nešto. To je problem, kada država ne stoji iza vlastite baštine, onemogućava nam da tu baštinu mi, ne samo zaštitimo, već i da donosimo novu energiju, sredstva, ljude, istraživače”, kaže Šehabović.
Status važniji od novca
U cijeloj ovoj priči, upozorava Krsmanović, najveći problem institucijama kulture stvara činjenica da nemaju statusa.
“Naš najveći problem nastaje u januaru, jer smo mi od tog mjeseca u crnoj rupi. U pravilu se ne usvoje budžeti, i dok traje privremeno finansiranje mi budemo po nekoliko mjeseci bez plata. A najveći problem je status. Mi nemamo status, nemamo upravni i nadzorni odbor, nemamo direktora imenovanog legitimno, imamo privremenog direktora. Mi zbog te činjenice ne možemo često da apliciramo za međunarodne novce, ne možemo da ostvarujemo sva druga prava koja pripadaju uposlenicima državnih institucija na bilo kojem nivou. To je veći problem nego sam novac. To vas sputava čak i da se sami snađete. Mi smo niko i ničiji, i to je sramota za jednu državu, čak i ovakvu kakva je naša”, zaključuje Krsmanović.