U saopštenju koje nije niko potpisao se navodi da „Administrativna služba najoštrije osuđuje pojavljivanje grafita sa uvredljivim sadržajem u naselju Borik, koji su, juče 26. avgusta uklonjeni po nalogu komunalne policije“. N.N. osoba gradske administracije dalje zaključuje kako „ovako ružni ispadi sigurno ne predstavljaju pravo lice Banjaluke, a počinioci sigurno nisu svjesni štete koju čine“, kao i da je Banjaluka „otvoren grad u kojem su svi građani ravnopravni bez obzira na nacionalnost, rasu ili pol“.
Gradska uprava putem saopštenja apeluje i na policiju da preduzme sve raspoložive mjere kako bi se pronašli počinioci ovog djela.
Neki od grafita koje je snimila ekipa FTV-a kažu: Mlad balija trči poljem, ja ga stižem da ga koljem; Šta će nam titula, mi nismo Bosna; Vrbasom leševi plove, da li se bar jedan od njih zove Franjo; Hrvatsku djecu na kolac.
Ekspanzija uništavanja gradskih fasada šovinističkim, nacionalističkim, uvredljivim ili jednostavno primitivnim porukama nije počela protekle sedmice, niti su kamere Federalne televizije prve vidjele nedolične grafite. Neki od njih koji su snimljeni stari su već preko pola decenije, možda i cijelo desetljeće, i skoro sasvim identične kao onog dana kada su nastali zabilježile su ih kamere.
Većina grafita je na jako vidljivim i prometnim mjestima, svakoga dana prolazili su pored njih ne obazirući se ljekari, studenti, trgovci, penzioneri, majke, bake, očevi, braća i sestre, ni najmanje ne strahujući da bi se njima i njihovim najbližima moglo desiti ono što oni poručuju.
Nisu se plašili jer su oni „ispravni“, uredno posloženih krvnih zrnaca, ispravne nacionalne pripadnosti koja ne smeta koljački raspoloženim autorima. Teško da se neko od njih, „ispravnih“, zapitao kako je njihovim komšijama, prijateljima bivšim i sadašnjim, ili barem nekadašnjim sugrađanima a današnjim turistima u vlastitom gradu, koji zavedeni nostalgijom i golišavim ljetom navrate da vide mjesta svojih sjećanja na kojima su mnogo ostavili.
Najbolja slika odnosa Banjalučana i njihove gradske uprave su godine protekle dok ekipa neprijateljski nastrojenog medija, kako se ovdje doživljava Federalna televizija, nije zabilježila slike koje otkrivaju ono što pokušavaju sakriti administrativni radnici, i time okončala njihov vijek trajanja.
Kantica „Jupola“ prekrila je godine neispitujućih, blagih pogleda, tek poneko onemoćalo gunđanje, a najrjeđe teški, bezuman strah i pretežak teret bolnih sjećanja. Sakrila sve bezbrižne trenutke igre lokalne dječurlije pored zidova sa zastrašujućim porukama, i njihove roditelje nezapitane i nezainteresovane, raspojasane u svojim baštama opasanim betonskim bedemima. Sa unutrašnje strane bedemi su čisti, svježe okrečeni i sigurni, koga briga šta piše izvana.
Na pet, deset, minuta od svih snimljenih grafita zatičemo još jedan u kojem se kaže ubij Turčina, koji još neoskrnavljen kamerom FTV-a, ne predstavlja opasnost na fasadi Ekonomskog, Pravnog, Šumarskog fakulteta. I ovdje svakoga dana prolazi rulja studenata, trgovaca, policajaca, ali i nekadašnjih i sadašnjih visokih funkcionera Republike Srpske i BiH.
Žitelj Borika koji je želio zadržati anonimnost kazao nam je da je pokušao komunalnoj policiji prijaviti nastajanje grafita usred dana, kada je vidio da se fasada susjedne zgrade priprema za „slikanje“ krečenjem bijele podloge. Komunalni policajac mu je odgovorio da to sigurno firma koju su oni angažovali skida grafite. Kada mu je građanin odvratio da se radi o lokalnim huliganima koje poznaje rekao je da ih je sigurno ta firma angažovala kao podizvođače. I spustio slušalicu na insistiranje da dođu i provjere da li je tako.
Huligane je par sati kasnije, „u zenitu radnog napora“, snimila i ekipa novinara entitetske televizije RS. Stvarajući kvaziumjetnosti postali su primjer ostaloj omladini, zvijezde intervjuisane u kulturnoj rubrici dnevnika. Imali su dozvolu predsjednika kućnog savjeta zgrade koju su ofarbali, a usput su i uništili fasadu susjedne bez ikakve dozvole vlastitim potpisima. Sadržaj njihove poruke nije bio uvredljiv nego primitivno navijački. Sudeći prema stilu rada isti autori su „ukrasili“ i fasade ostalih okolnih zgrada, neke nacionalističkim porukama.
Predsjednici kućnih savjeta su izgleda jako zadovoljni šarenim molerajem i potajno dijele telefonske brojeve besplatnih maloljetnih molera-nacionalista. Možda su i njihova djeca ili prijatelji njihove djece koja uče da plivaju u plemensko-rodbinskom mulju zapuštene države. Očevi su izabrani na „važne“ funkcije i slučajno imaju na raspolaganju resurs koji i nije neki, samo običan zid, koji doživljavaju svojim. Od praznog zida do cijele zgrade i nije tako veliki korak, uz malu pomoć mojih prijatelja.
Fasade koje su preturile generacije mladih buntovnika bez većih oštećenja, u par godina ovih najnovijih potpuno su pokrivene vulgarnim imitacijama umjetničkih djela primitivnog sadržaja. Nova mladost je manje strpljiva od one stare.
Gradska uprava može neprekidno licemjereno osuđivati vandalizam, oni koji žive i pamte ipak malo bolje poznaju slučaj. N.N. administrator se može živahno igrati psihologa amatera i pogađati da li su počinioci svjesni štete ili nisu, slike su zabilježene i već godinama daleko bolje svjedoče o stanju grada i ljudskim pravima nego sve njihove uzaludne riječi. Isto tako može zamišljati da on jedini poznaje i određuje pravo lice grada, demantuje ga izlazak na prvi trotoar i susret sa vlastitim djelom.Oni kojima su poruke upućene su ih shvatili, hiljade ovakvih saopštenja neće to promijeniti.
Nije počinjeno jedno krivično djelo kako navode administrativci već stotine njih, godinama unazad, želimo sreću policiji u otkrivanju. Ako se policija uopšte bude zanimala za njih. Ima grafita kojima se vrijeđa policija ispod kojih su se autori uredno potpisali, imenima, prezimenima, nadimcima.
Sve dok bude potrebno da našu sramotu snime „neprijatelji“, oni „s druge strane žice“, da bi je mi osudili, pozabavili se njom, „moleraj“ gradske uprave svi će lako identifikovati.
Kada je kamera otkrila našu sramotu, u kojoj smo tako lijepo živjeli godinama, sjetili su se administrativci da šminka čini čuda, u ljepoticu pretvara rugobu. Kada se skine šminka poslije noćnog ludovanja, kada u miru pogledamo slike zabave, ipak kamera odlično prikazuje staru, na svoje slike nikada naviklu rugobu.