Riječ je o mladim ljudima koji su se posebno istakli svojim radom i angažmanom, a Milica se zaista ima čime pohvatiti- vlasnica je mnogobrojnih medalja, volonterka, aktivistkinja, putoholičarka.
Za sebe ova učenica četvrtog razreda Ugositeljsko-trgovinsko-turističke škole, smjer turistički tehničar kaže da je uporna, da ne odustaje lako, tačnije ne odustaje uopšte, počesto je tvrdoglava i vječni buntovnik koji mrzi nepravdu.
Činjenicu da je rođena u liftu UKC Paprikovac, prije očekivanog termina, smatra presudnom – zbog toga je stalno u žurbi i obožava putovanja tako da već sada u pasošu ima 100 pečata.
Sa Milicom smo razgovarali o aktivizmu, mladima , nagradama koje je osvojila, budućim planovima, ali I činjenici da je ušla među 20 najboljih bh. srednjoškolaca.
Milice kada si se zainteresovala za volonterski rad i aktivizam i šta oni za tebe predstavljaju?
Interesovanja su se javila još u starijim razredima osnovne škole, prateći na fejsu aktivnosti jedne moje imenjakinje, te „guglajući“ o svemu tome, tako sam počela povezivati o čemu se tu radi. Ali sam u svijet volonterskog rada i aktivizma ušla ozbiljno tek na početku srednje škole. Prvo je to bio savjet učenika, pa ljetnji kamp (Campus15), gdje sam sa još pet mladih iz BiH i sa vršnjacima iz 8 zemalja učila o osnovama Evropske Unije, prilikama za mlade, aktivizmu, volonterizmu, predrasudama, važnosti komunikacije, projektima, Erasmus+ programima… U tri sedmice provedene tamo sam shvatila da želim da uđem u svu tu priču malo ozbiljnije i koliko je zapravo bitno biti uključen u takva dešavanja. Po povratku sa kampa sam se uključila u rad nekoliko organizacija, te se već naredne godine uputila sama na volonterski kamp u Rangendingen u Njemačku, gdje nas je bilo 17 iz 12 zemalja svijeta (Južna Koreja, Meksiko, Rusija, Avganistan, Luksemburg…), od tad sam učestvovala na mnoštvu kampova, projekata, seminara, radionica, volonterskih akcija, putovala mnogo i upoznala divne ljude… Aktivizam i volonterski rad za mene nisu hobi, nije samo nešto što radim u slobodno vrijeme, to je jednostavno moj način života, to je ono što mi daje motivaciju i što me nakon svakog projekta gura dalje da se nastavim boriti za sebe i druge.
Obzirom da si dosta u kontaktu sa mladim u BiH koliko su oni zainteresovani za promjene u društvu?
Kako kažu : „Svaka ptica svome jatu leti“, pa sam tako i ja okružena mladim ljudima koji se zaista trude promijeniti nešto u BiH. Ali ipak, generalno su mladi nezainteresovani što se svega tiče, prepustili su se sistemu koji vlada, a ako se negdje ne uhljebe, e onda svi idu van, misleći da tamo teče med i mlijeko.
Većinom mladi čekaju da im se sve servira i nisu spremni da se sami za sebe bore, nego u kafićima komentarišu kako sistem ne valja, kako nema posla, a dane provode iza ekrana, ispijajući kafe i žicajući novac od roditelja. Spomenuću slučaj Davida Dragičevića, najmanje je mladih na okupljanjima, iako je ta borba upravo za nas mlade, ali mladima je bitnije provjeriti kakva je kafa na Balkonu, nego stati i podržati borbu za pravdu za svog sugrađanina. Vječni sam optimista, pa tak duboko vjerujem da će se mladi više aktivirati i početi boriti za sebe i svoju budućnost krojiti sami. Smatram da je mladima potrebno dati samo mali razlog i nadu da se uključe u društveni život i promjene. Upravo se trudim svojim primjerom pokazati vršnjacima da itekako imamo mogunosti i potencijala, samo trebamo biti uporni u svojim ciljevima. I za kraj malo motivacije: „Mi mladi moramo shvatiti da budućnost nije u našim rukama, nego sadašnjost. Trebamo raditi na promjeni sadašnjosti, jer samo tako će nam budućnost biti svjetla“.
Putovanja su nešto što te posebno ispunjava?
O broju mojih putovanja najbolje govori činjenica da sam jutro kada sam upisala srednju školu podnijela zahtjev za pasoš, a nekidan je tata prebrojao i u njemu se sad nalazi preko 100 pečata iz oko 15 zemalja. Tokom srednje škole sam mnogo putovala, na razna takmičenja i projekte sa školom, ali i na mnogo seminara, kampova i razmjena uz nevladine organizacije. Upravo sva ta putovanja su me naučila mnogo toga, osamostalila sam se, navikla koristiti engleski, upoznala mnoštvo divnih ljudi i mjesta. Shvatila sam da su putovanja zaista moja strast i da ću u životu vjerovatno većinu novca trošiti na avionske karte.
I svoj 18-ti rođendan si provela putujući?
Eh, proslava mog 18. je nešto o čemu mogu napisati knjigu, ali pokušaću sad najkraće moguće. Nisam ljubitelj klasičnih proslava, prosto to nije za mene, pa sam se sa roditeljima dogovorila da mi daju novac za avionsku kartu za Indiju. Na šta su oni reagovali pozitivno i ispunili mi tu želju. Tako sam se 3.3 zaputils ka Indiji gdje sam “12 dana proslavljala rođedan “ sa ljudima koji mi mnogo znače. Prva tri dana sam provela sa dvije, sada prijateljice, koje sam upoznala u jednoj putoholičarskoj grupi, a ostalih 9 dana sam provela sa prijateljima Indijcima, koje sam upoznala kad sam im bila vodič na festivalu Kozara Etno 2018. Od Indije sam očekivala svašta, a dobila sam samo sve ono najbolje. Vidjela sam i siromaštvo i bogatstvo i krave na putu, čak i majmune i slonove, i famozne znamenitosti, probala svakakvu hranu, ali na mene su najjači utisak ostavili ljudi. Pozitiva se jednostavno osjeća u vazduhu. Svi su me upozoravali na Indijce, da će me napasti, pokrasti, silovati, iskasapiti… ni jednog trenutka se nisam osjećala ugroženo, iako smo te prve dane nas tri bile same, jedino što su mnogi prolaznici tražili je da se fotografišu sa nama, pogotovo jer je prijateljica plavuša. Svo vrijeme sam bila okružena većinom momcima, sigurnije sam se osjećala sa njima, nego u svom rođenom gradu. A o prijateljskoj ljubavi i poštovanju prema meni mogu do sutra, naši momci su izgubili manire, a tamo prijatelji ni jednom nisu dopustili da platim račun, druga prođem kroz vrata …
Kod nas vladaju mnoge predrasude o svemu vezanom za Indiju, neću sad pokušavati ubijediti ljude u suprotno, samo ću iskreno svima zaželjeti da dobiju priliku da odu tamo i sami se uvjere kakva je to Indija zaista, možda da mi se pridružite sljedeći put.
Završavaš srednju školu, šta dalje, koji su ti planovi?
Kod nas ne postoji državni fakultet moje struke, tako da ću morati otići negdje vani da pokupim znanje. Aplicirala sam za stipendiju Ruske vlade, te sam prošla u drugi krug, već sam počela sa učenjem ruskog jer se iskreno nadam da ću dobiti stipendiju i priliku da turizam izučavam na nekom od ruskih univerziteta. Ako taj plan ne uspije, plan B mi je Novi Sad, A poslije… Od malih nogu sam govorila: „Kad porastem želim biti kao onaj čiko što vrti Svet na dlanu.“ posao Sobodana Mićića je moj posao iz snova i samo se nadam da ću imati priliku upoznati tu veličinu od čovjeka. Nakon što proputujem svijet, prikupim znanja i iskustva, želim da se vratim ovdje i znanje prenesem na mlađe generacije ili se čak turizmom pozabavim na nekom ozbiljnijem nivou, jer je šteta da ne cijenimo i ne koristimo sve potencijale koje ova naša država ima.
I na kraju šta bi za tebe lično značilo da si ušla u TOP 5?
Zbog broja lajkova nisam ušla u TOP 5, ali i da jesam najiskrenije mislim da se ništa ne bi promijenilo. Smatram da broj lajkova zaista nije relevantan kriterijum kada je u pitanju izbor najaktivnijeg srednjoškolca, upravo zbog ostalih aktivnosti nisam stigla „sakupljati lajkove“. Meni mnogo znači pvenstveno to što je profesor koordinator Savjeta učenika moje škole primijetio moj rad i trud te mi predložio da se prijavim. Biti među 20 najaktivnijih srednjoškolaca u BiH zaista znači, još više mi znače sve riječi pohvale i podrške od mnogih meni bitnih ljudi, pa i sam ovaj intervju mi je dokaz da neko zaista cijeni trud i rad mladih. Drugarima koji su ušli u TOP 5 od srca čestitam, nezahvalno je birati najboljeg od najboljih, pa im svima želim sreću, a svima nama koji smo aktivni želim da nastavimo još jače.