Sanela Kaikčija iz Olova je jedinsvena bibliotekarka u Bosni i Hercegovini. A vjerujemo i puno šire.
Ona već duže vrijeme u kostimu vile obilazi škole i vrtiće svog grada u namjeri da kod djece potakne ljubav za knjigama i čitanjam. I sjajno joj ide, jer iz dana u dan raste broj novih članova u Gradskoj biblioteci Olovo, gdje radi.
Na početku razgovora za BUKU kaže da je 15 godina nakon završenog fakulteta čekala posao, a sada radi ono što voli, puna je ideja i inovacija i ne misli stati.
“Od petog razreda osnovne škole znala sam da ću studirati književnost. Pisala sam pjesme i priče još tada. I završila sam književnost, u roku. Dugo godina sam čekala svoj posao. Konačno, evo, radim. Ne znam šta bih prije, vjerujte. Svaki dan smislim nešto novo. Cilj mi je prenijeti ljubav prema knjizi, drugima. Ako od najmlađih krenem onda ću ja imati s kim raditi u biblioteci”, priča nam Kaikčija kako je došla na ideju da obuče kostim vile.
Da je dobro odlučila pokazuju joj sama djeca.
“Danas je previše aplikacija koje nekako, usudit ću se reći, ubijaju dječiju maštu, dječiju razdraganost, radoznalost onda se pojavim ja i sve to probudim. Oni postavljaju pitanja, žele da me zagrle, pitaju svoje tete i učitelje kad opet dolazim, zašto ne nosim na poslu u biblioteci svoj kostim. Najviše me obraduju iskreni dječiji crteži. Nacrtaju mene i kako oni vide biblioteku. Predivno je vidjeti da ste povod otkrivanja nečijeg talenta”, priča nam kroz smijeh Kaikčija i navodi primjer učiteljice Benise koja je sa svojim razredom dolazila u posjetu biblioteci, da bi joj već naredni dan sva djeca iz razreda donijela poklon, a potom su dogovorili redovna druženja i radionice u biblioteci.
Ili kada je sa osmim razredima radila radionicu na temu Harry Potter pa je za nekoliko dana od jedne djevojčice iz razreda dobila na poklon genijalno ručno napravljen štapić Harrija Pottera.
Prisjeća se i dječaka Tarika koji je toliko zavolio vilu bibliotekarku da je poželio da se desi čudo i da se ona pojavi na njegovom rođendanu. Mama dječaka joj to ispričala, a naša sagovornica je bila oduševljena: “To je za mene bilo ogromno. Znam da je dijete iskreno, zbog toga mi i jeste veliko. Dogovorile smo i ja sam odnijela tortu Tariku u učionicu u školu. Ma predivno je bilo iznenađenje, ali i sama činjenica da vas neko voli, da neko želi biti kao vi, da ste nečija inspiracija, pa kako onda da ja ne radim još više za njih. Jer i mene to ispunjava”, ističe Kaikčija i dodaje: “Mnogo je zaista tih divnih momenata. I drago mi je što sam osmislila nešto drugačije, jer čim vidim pozitivnu reakciju to je meni motivacija za još više i još bolje, još originalnije radim, a sve za jedan cilj – vratiti se knjizi, naučiti koristiti biblioteku jer tu se stiču vještine za doživotno učenje. Trudim se mnogo i kada bi jedno od tih omladinaca zavoljelo ovu ustanovu i knjige, meni je to uspjeh. To su moja jedina očekivanja. Koja, evo, slobodno govorim i ostvaruju moji dragi čitatelji”.
Kroz svoj angažman, Kaikčija želi pokazati i da bibliotekari nisu osobe koje se dosađuju u zaboravljenim memljivim prostorijama i da je njihova uloga mnogo značajnija.
Podstaći nekoga na čitanje, pojašnjava, obuhvatnija je i mnogo šira aktivnost nego što se obično misli. Radi se o jednoj kompleksnoj pedagoško-psihološkoj aktivnosti koja od bibliotekara zahtijeva poznavanje niza opštih i specijalnih pedagoških, psiholoških, didaktičkih, metodičkih znanja i vještina i samo kreiranje odgovarajućeg bibliotečkog programa i radionica ozbiljna je i važna zadaća koja uključuje mnogo više komponenti. Ovakve aktivnosti, uvjerena je, trebaju biti sastavni dio ukupnog odgojno-obrazovnog procesa koji ima svoj tok i ciljeve a kao takvi ne bi smjeli biti kratkotrajni i prolazni.
Iako se iz godine u godinu, čita sve manje, Kaikčija vjeruje da za knjigu ima nade.
Objašnjava kako je posjedovanje kompjuterskih vještina djelimično omogućio pripadnicima novijih generacija da na jedan način kontrolišu tok informacija pa onda imaju iluziju da posjeduju znanja, što je, kako i istraživanja pokazuju, veoma upitno. Isto kao što se pokazalo i da dobru knjigu ništa ne može zamijeniti: “Kada uzmemo u obzir kompletno stanje i situaciju, dobro je, čita se. A što je dobar znak, evo iz dana u dan pravim nove članske kartice. Naša čitalačka publika je od 6 do 86 godina. Imamo dječicu koja još nisu naučila čitati ali dolaze, ja im čitam, dolaze roditelji odnesu slikovnice pa čitaju kući. Imamo mnogo čitatelja srednjih godina kao i penzionera. Imamo dvojicu starijih baš, jedan ima 87 godina. Redovno dolazi da vrati knjige i zaduži nove. Ostane da se malo i ispričamo. Volim i ja čuti neku lijepu priču davnih vremena. Drugi djedica odnese ceger knjiga i nema ga neka dva mjeseca pa opet tako. Uglavnom, nije prošao radni dan a da sam sama provela na poslu bez posjeta, dakle svaki dan u prosjeku po 10-tak ljudi dođe. Za Olovo, mali grad, to je i više nego obećavajuće”.
Na kraju razgovora našu sagovornicu smo pitali, koliki dio problema leži i u nama samima. Naime, opštepoznato je da imamo običaj kritikovati kako nam je obrazovanje loše, kako su prosvjetni radnici loši, kako je kvalitet svega kod nas loš, dok se rijetki, poput nje, odluče pomjeriti i učiniti nešto sami za svoju zajednicu.
“Tačno je da smo kao narod najbrži kada treba širiti negativno i žaliti se na sve, općenito nezadovoljstvo je jedan od epiteta koji nas opisuje. Ja po prirodi nisam takva osoba pa nekako život i sve što mi se dešava gledam iz drugačije perspektive i u svemu nalazim nešto pozitivno. Da je teško i prilično loše stanje obrazovnog sistema, jeste. Ali ne mogu čekati kad će i hoće li neko nešto promijeniti, ja sam na neki svoj način krenula. Nije nimalo lako u današnjem vremenu, ali ja smjelo govorim da sam danas bolja nego jučer, a ako želim da biblioteka i ljubav prema knjizi opstane, ja sutra moram biti bolja nego što sam danas”.
Ovako radi, priča i razmišlja vila- bibliotekarka iz Olova, Sanela Kaikčija. A mi se iskreno nadamo da u ovoj sjajnoj misiji neće ostati usamljna.