Najveći pravni akt jedne države – Ustav, trebalo bi da da građanima omogući veliki stepen građanskih prava i sloboda. U evropskih državama taj akt mora biti usklađen sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. U Bosni i Hercegovini, čiji je Ustav zapravo Aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma to nije tako. Pun je mana, diskriminatorskih pa i fašističkih odredbi.
Harun Išerić, viši asistent Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu pojašnjava da Ustavu BiH nikada nije bila data šansa da u cjelosti zaživi i da svaka njegova odredba živi svoj život u ustavnom sistemu BiH. Dominantan razlog za to je, smatra Išerić, izostanak političkog dijaloga i volje u državnim institucijama, te blokade.
„Možemo mu (Ustavu) sada pronaći hiljadu mana, ali ja ne bih krivio njega već bh. političare koji mu nisu dorasli. Ustavni sud BiH je pokušao da udahne život Ustavu BiH, ali su političari izabrali da ignorišu njegova pravna shvatanja i zaključke, koji su jednako obavezujući kao i dispozitiv sudskih odluka, a mogli sucda da transformišu naš ustavni sistem BiH“, dodaje Išerić.
Pojašnjava da do presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetima „Pilav“ i „Pudarić“ ne bi ni došlo da su političari izmjenili način izbora članova Predsjedniđtva i Doma naroda BiH.
Ustav BiH je u stanju stalne napetosti i unutarašnjeg sukoba, dodaje Išerić, dvaju seta normi: onih koje garantuju ljudska prava i zabranjuju diskriminaciju, i onih koji promovišu diskriminaciju putem rasističkih odredbi.
“Toga su bili i svjesni ustavotvorci, pa su integrirali odredbu o nadmoćnosti ljudskih prava i sloboda nad cjelokupnim domaćim pravom, dok je nažalost Ustavni sud BiH to protumačio na način da ljudska prava i slobode nisu nadređeni Ustavu BiH, uključujuci njegove diskriminirajuće odredbe“, mišljenja je Išerić.
Da je Ustavni sud protumačio tu normu kako ju je zamislio ustavotvorac, Ustav BiH bi pod uticajem Ustavnog suda kao pozitivnog zakonodavca doživio evoluciju i sam sebi uklonio diskriminirajuće norme, te do presuda Sejdić i Finci nikada ne bi mi došlo.
“U svakom slučaju, rasističkom Ustavu (etnička diskriminacija je oblik rasizma) nema mjesta u modernoj evropskoj državi ili u državi članici EU i Vijeća Evrope, te će zbog toga Ustav morati biti izmijenjen, barem dok Komitet ministara Vijeća Evrope ima strpljenje da toleriše birokratske i prividne pokušaje izršenja presuda iz grupe predmeta Sejdić i Finci“, govori Išerić.
Jezik Ustava diskriminiše žene
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu potvrdio je da su pojedine odredbe Ustava protivne Evropskoj konvenciji za ljudska prava. S druge strane aktivisti i aktivistkinje smatraju da postoji niz odredbi koje su takođe diskriminatorske. Grupa građanki smatra da ih Ustav diskriminiše jer ih u svom jeziku ne prepoznaje.
Maida Zagorac, članica inicijative „Građanke za ustavne promjene“ kaže kako jezik i gramatički oblici upotrijebljeni u Ustavu BiH ničim ne pokazuju postojanje ženskog roda u BHS jezicima, te ne stvaraju dojam da su muškarci i žene u BiH ravnopravni u ostvarivanju svih prava i sloboda.
„Čitanjem Ustava BiH stiče se dojam da u BiH žene uopšte ne žive, jer nijedno slovo Ustava ne prepoznaje njih i njihove potrebe“, govori Zagorac.
Inicijativa „Građanke za ustavne promjene“ uputila je žalbu Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH, upravo povodom nedostatka rodno osjetljivog jezika i inkorporacije rodne komponente u Ustav Bosne i Hercegovine.
„Institucija je neposrednim uvidom u tekst Ustava Bosne i Hercegovine, utvrdila je da su osnovani navodi da nije zastupljen rodno osjetljiv jezik, odnosno da Ustav Bosne i Hercegovine trenutno, jezički i gramatički, ne prikazuje postojanje ženskog roda i da je muški gramatički rod korišten za sve nazive titula i zvanja“, napominje Zagorac.
Ombudsmeni za ljudska prava Bosne i Hercegovine uputili su Preporuku (P-114/24) Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da preduzme mjere iz svoje nadležnosti sa ciljem korištenja rodno osjetljivog jezika u izradi, izmjeni ili prevodu Ustava Bosne i Hercegovine, kada se takva pitanja nađu na dnevnom redu.
Inicijativa Građanke za ustavne promjene, koja se zalaže za Ustav Bosne i Hercegovine koji će osigurati veću zaštitu ljudskih prava i sloboda, sa posebnim fokusom na rodnu perspektivu i koja broji 35 članica, kao jedan od svojih pet prioriteta definiše upravo potrebu uvođenja rodno osjetljivog jezika u Ustav Bosne i Hercegovine.
„U izmjenama Ustava BiH bilo bi važno opredijeliti se ili za upotrebu oblika oba roda ravnopravno ili uvesti oblik zamjenice svi, svako ili imenica osobe, lica i slično, te time obezbijediti punu ravnopravnost u upotrebi oblika i muškog i ženskog roda, što i jeste u duhu naših maternjih jezika. Da rodno osjetljiv jezik nije nepoznanica u našem pravnom sistemu pokazuje postojanje Pravilnika za upotrebu rodno osjetljivog jezika u institucijama BiH koji nalaže da svi akti koje donose institucije BiH moraju biti napisani upravo rodno osjetljivim jezikom“, pojašnjava Zagorac.
Zašto je bitna rodna ravnopravnost u jeziku?
Žene koje se zalažu za izmjene Ustava kažu da ustavnu neravnopravnost osjećete svakog dana. Zagorac kaže da se važnost upotrebe rodno osjetljivog jezika u tekstu Ustava ogleda u načinu za prevladavanje diskriminacije i nevidljivosti žena u društvu.
„Rodno osjetljiv jezik ima i svoju opravdanost u činjenici da u B/H/S jezicima postoji pravilo slaganja riječi u rečenici prema gramatičkim kategorijama, po kojima se subjekat i predikat slažu u rodu i broju, a postojanjem muškog, ženskog i srednjeg roda se mora insistirati na poštivanju i opštoj prihvaćenosti pravila kongruencije. Pored toga što je gramatički neispravno ignorisati postojanje ženskog roda u našim jezicima, jezik je pitanje i odraz moći, ignorisanjem ženskog roda u jeziku, ignorišu se i sakrivaju uspjesi i postignuća žena, ali i izazovi sa kojima se one suočavaju“, pojašnjava Zagorac.
Ustav BiH ne garantuje pravo na vodu
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svake godine oko 500.000 ljudi umre zbog zagađenja vode i bolesti prouzrokovanih nečistom vodom, dok dnevno umire 1000 djece mlađe od pet godina od posljedica ovih bolesti. Ovo ukazuje na to koliko je važno imati efikasne mehanizme zaštite i održivo upravljanje vodnim resursima, kako bi se spriječile katastrofalne posljedice neodgovornog upravljanja vodom.
Mnoge države su upravo pravo na vodu uključile u ustave, dok to nije slučaj u BiH. Entitetski Ustav Republike Srpske bavi se pitanjima životne sredine, ali je definicija široko postavljena.
„Čovjek ima pravo na zdravu životnu sredinu. Svako je, u skladu sa zakonom, dužan da u okviru svojih mogućnosti štiti i unapređuje životnu sredinu“, navodi se u Članu 35. Ustava Republike Srpske.
No, u Ustavu BiH nema ni toga.
Azra Berbić, aktivistkinja fondacije ACT kaže da je pravo na vodu ključno jer osigurava osnovne uvjete za život. Pojašnjava da Komitet Ujedinjenih naroda za ekonomska, socijalna i kulturna prava, nagralšava da je pravo na vodu neophodno za dostojanstven život, jer bez sigurne i čiste vode nema zdravlja, dostojanstva ni prosperiteta.
“Iako je pravo na vodu priznato na međunarodnom nivou, njegovo uvrštavanje u Ustav BiH bi potencijalno omogućilo pravni okvir koji bi olakšao njegovo provođenje u praksi“, kaže Berbić.
Sve i kada bi pravo na vodu bilo inkorporirano u Ustav BiH to ne bi bilo dovoljno jer je potrebno da ustavom zagarantovana prava budu popraćena konkretnim akcijama. U ovom slučaju razvojem infrastrukture, zaštite izvora vode i osiguravanja jednakog pristupa za sve građane i građanke.
“S obzirom na to da BiH već suočava s problemima zagađenja rijeka zbog stranih i domaćih kompanija, kao i nedostatkom pristupa čistoj vodi u određenim dijelovima zemlje, uvođenje prava na vodu u Ustav bi moralo uključivati mehanizme zaštite koji bi spriječili dalje uništavanje naših vodnih resursa. Dakle, pravo na vodu je bitno, ali njegovo uvrštavanje u Ustav mora biti više od deklarativnog čina – mora biti podržano efikasnim mjerama za očuvanje i održivo upravljanje vodnim resursima“, smatra Berbić.
Uvođenje prava na vodu u Ustav BiH bilo bi ključan korak za unapređenje pristupa vodi, pogotovo u svjetlu alarmantnih podataka o stanju snabdijevanja u svijetu, ali od toga nećemo imati nikakve koristi ako naše vlasti nastave sa rasprodajom naših prirodnih resursa stranim i domaćim investitorima i podržavati ekocidne projekte koji prijete da trajno unište najvriejdnike izvore čiste pitke vode širom zemlje.
“Na primjer, prema odacima Agencije za statistiku BiH iz 2020. godine ukupno snabdijevanje vodom putem javnih vodovoda u toj godini iznosilo nešto više od 308 miliona kubnih metara. Međutim, ovaj kapacitet bi mogao biti značajno ugrožen projektima poput hidroelektrana Gornjih horizonata, koje bi uzele oko šest i pol puta više vode nego što trenutno troše građani samo na godišnjem nivou. Ovaj primjer, kao i brojni drugi širom države, pokazuje koliko je važno da pravo na vodu ne bude samo pravno priznato, već i operativno zaštićeno od prijetnji poput privatizacije i ekološke devastacije“, upozorava Berbić.
Borba za očuvanje rijeka, koju aktivisti i aktivistinje vode širom države i Balkana, bi bila lakša kada bi pravo na vodu bilo garantovano Ustavom.
To bi potencijalno moglo stvoriti pravni osnov za protivljenje destruktivnim projektima koji trajno uništavaju naša površinska i podzemna vodna dobra.
“Kada je pravo na vodu prepoznato kao osnovno ljudsko pravo u pravnom okviru države, to daje snažniji pravni osnov za zaštitu rijeka i vodnih resursa ali samo ako su razvijeni i jasni pravni i materijalni mehanizmi kojim se njegova garancija štiti. Osvrnemo li se na našu regiju, Slovenija koja je članica EU ima pravo na vodu u Ustavu, ali to nije spriječilo planiranje izgradnje malih hidroelektrana na vrelu Une i na njenim pritokama u susjednoj Hrvatskoj“, govori Berbić.
Mane Ustavu BiH mogli bismo tražiti danima, ali sigurno je da bez ključnih odredbi koje diskriminišu građane na osnovu njihove etničke pripadnosti moraju biti promijenjene. Bez uklanjanja dijelova Ustava kojim se građani BiH stavljaju u neravnopravan položaj nema ni članstva u Evropskoj uniji.