Njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio je opširan tekst novinara Michaela Martensa o priči poznatoj kao „Sarajevo safari“, u kojoj se tvrdi da su bogati stranci tokom opsade Sarajeva plaćali kako bi sa položaja oko grada pucali na civile.
Martens, dugogodišnji poznavalac Balkana, u tekstu navodi da je temu istraživao mjesecima i da je boravio u Sarajevu prikupljajući informacije. Tekst objavljen u FAZ-u prvi je od tri najavljena nastavka o ovoj temi.
U prvom dijelu autor se bavi izvorima na kojima se priča o „Sarajevo safariju“ najčešće zasniva: dokumentarnim filmom „Sarajevo safari“ Mirana Zupaniča, knjigom „Vikend snajperisti“ Ezija Gavazzenija i knjigom „Plati i pucaj“ Domagoja Margetića.
Zaključak FAZ-ovog autora je vrlo kritičan: nijedno od ovih djela, prema njegovoj ocjeni, ne nudi dokaze koji bi izdržali ozbiljnu provjeru.
Martens piše da se u tim radovima priča o bogatim „lovcima na ljude“ insinuira i pojačava, ali se ne potkrepljuje dokazima niti uvjerljivim objašnjenjima. Po njemu, činjenica da su autori u pojedinim medijima predstavljani kao istraživački novinari ne znači da njihov rad zadovoljava standarde ozbiljnog istraživanja.
Posebno se osvrće na film Mirana Zupaniča, navodeći da ključne tvrdnje o strancima koji su dolazili pucati po Sarajevu počivaju na anonimnim i teško provjerljivim izvorima. Film, kako piše FAZ, koristi autentične i potresne snimke žrtava opsade, ali ih montira uz tvrdnje o „turistima snajperistima“, čime se stvara utisak koji nije dokazan.
Jedan od primjera koji Martens problematizuje jeste svjedočenje bivšeg pripadnika službe Edina Subašića, koji govori o zarobljenom srpskom vojniku koji mu je navodno 1993. rekao da je vidio Italijane koji su platili da ubijaju Sarajlije. FAZ postavlja pitanje zašto autori koji se bave ovom temom nisu pokušali pronaći tog zarobljenika, utvrditi njegov identitet, provjeriti postoji li zapisnik sa ispitivanja i da li bi ta osoba mogla ponovo svjedočiti.
Još oštriji je prema knjizi Ezija Gavazzenija. Martens navodi niz grešaka koje, po njegovom mišljenju, pokazuju da autor ne poznaje dovoljno ni ratni kontekst ni geografiju prostora o kojem piše. Kao primjer spominje tvrdnju o jugoslavenskoj jedinici stacioniranoj u Norilsku, iako se taj grad nalazi u Sibiru, a ne u bivšoj Jugoslaviji.
FAZ problematizuje i tvrdnju da su „vikend-snajperisti“ navodno dolazili avionima preko Beograda. Martens podsjeća da je beogradski aerodrom, kao i zračni prostor Srbije, od maja 1992. bio pod režimom sankcija Ujedinjenih nacija, a izuzeci su morali biti posebno odobravani. Zato takvu logistiku ocjenjuje kao krajnje upitnu.
U tekstu se citira i britanski novinar Tim Judah, koji je tokom rata izvještavao iz Beograda i sa balkanskih frontova. Judah ne isključuje mogućnost da je bilo pojedinačnih stranih strijelaca, ali ideju o masovnoj, višegodišnjoj pojavi sa stotinama učesnika smatra ekstremno nevjerovatnom, posebno zato što bi takvo nešto teško promaklo novinarima, humanitarnim radnicima i osoblju UN-a na terenu.
Martens se osvrće i na brojke koje se pominju u knjizi. Prema istraživanju Mirsada Tokače, snajperisti su tokom opsade Sarajeva ubili oko 350 ljudi. Ako bi se prihvatile tvrdnje o stotinama stranih „lovaca“ koji su dolazili i ubijali više osoba po dolasku, zaključuje FAZ, ispalo bi da bi gotovo sve snajperske žrtve u Sarajevu morali ubiti stranci, dok bi snage Ratka Mladića bile tek posmatrači. Takav zaključak autor smatra apsurdnim.
Poseban dio teksta posvećen je knjizi Domagoja Margetića „Plati i pucaj“. FAZ prenosi ocjene hrvatskih autora i novinara koji Margetića smatraju nepouzdanim izvorom i sklonom teorijama zavjere. Martens navodi da su tvrdnje iz te knjige najmanje uvjerljive, uključujući i priče o evropskom kralju koji je navodno dolazio u Sarajevo da ubija djecu i siluje žene.
Martens ukazuje i na obrazac po kojem su u Margetićevoj knjizi mnogi imenovani izvori mrtvi, dok su živi izvori anonimni. Posebno spominje tvrdnje koje se pripisuju pokojnom Josipu Manoliću, uz napomenu da se one ne pojavljuju u njegovim obimnim memoarima.
FAZ podsjeća i da dosadašnje istrage nisu dovele do optužnica. Kao primjer se navodi prijava koju je nakon premijere filma podnijela tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Ni nakon skoro četiri godine, piše FAZ, nije podignuta optužnica.
Zaključak Martensovog teksta nije da je svaka mogućnost pojedinačnih slučajeva unaprijed isključena. On ostavlja prostor da se nešto slično možda moglo dogoditi u izolovanim slučajevima. Međutim, naglašava da iz izvora koji se najčešće navode — filma i dvije knjige — ne proizlazi dokaz za tvrdnju o organizovanom „safariju“ bogatih stranaca koji su dolazili u Sarajevo da ubijaju civile.
Najveći problem, prema FAZ-u, nije samo u lošim filmovima ili knjigama, nego u medijima koji takve tvrdnje prenose bez ozbiljne provjere, jer se uklapaju u već poželjan narativ.
Opsada Sarajeva, snajperski teror i ubijanje civila ostaju nesporne činjenice i jedan od najtežih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Upravo zato, sugeriše FAZ, tvrdnje o dodatnim monstruoznim epizodama moraju biti dokazivane ozbiljno, precizno i odgovorno.