U sigurnim kućama je samo tokom prošle godine bilo smješteno 96 žena i 119 djece.
Od 2007. do 2012., u sigurnim kućama u Republici Srpskoj zbrinuto je ukupno 716 žena i 887 djece, dok je broj poziva na SOS telefon za pomoć žrtvama nasilja u porodici od 2005. do kraja 2012. iznosio 25.476 poziva (4.303 samo za 2012. godinu), od čega je 98 posto žrtava bilo ženskog spola.
Istraživanjem o rasprostranjenosti i učestalosti nasilja nad ženama u BiH na reprezentativnom uzorku, utvrđeno je da je 47,3 posto ispitanih žena u Republici Srpskoj doživjelo neki oblik nasilja, a najčešći počinioci su njihovi sadašnji ili bivši partneri.
Prema raspoloživim podacima policije Republike Srpske za 2012., ukupan broj podnesenih izvještaja o krivičnim djelima nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iznosi 253, dok je broj izvještaja/zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka za djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici znatno veći i iznosi 1.360.
Uprkos svim naporima da se nasilje u porodici i nad ženama sistemski spriječi, te da se kroz službene evidencije i podatke prati trend porasta ili opadanja ovih slučajeva, u svrhu preduzimanja adekvatnih i efikasnih mjera sprečavanja i zaštite žrtava, naročito zabrinjava podatak Ministarstva unutrašnjih poslova da su od 2000. do 2012. godine počinjena 123 ubistva u porodici, od čega je 68 ubijenih žena žrtava nasilja.
Ovi, upozoravajući podaci navedeni su i u izvještaju o sprovođenju Strategije za borbu protiv nasilja u porodici u RS-u u 2012., koju će na sjednici 23.aprila razmatrati poslanici entitetskog parlamenta.
Alarmantan je i podatak da, pored činjenice da žene žrtve nasilja čine više od polovine ubijenih, kada su u pitanju ubistva u porodici, žene žrtve nasilja u porodici čine više od jedne trećine ukupno ubijenih lica u RS.
Sve navedeno ukazuje na neophodnost usvajanja javnih politika koje obuhvataju niz mjera koje treba da preduzmu različiti akteri i koje, u cjelini, nude holistički odgovor na nasilje nad ženama i nasilje u porodici.
Primjeri dobre prakse ukazuju na poboljšane rezultate u saradnji organa unutrašnjih poslova, pravosuđa, socijalnih i zdravstvenih ustanova, nevladinih organizacija, i ostalih nadležnih partnera.
Ova vrsta saradnje ne treba da zavisi od pojedinaca koji su uvjereni u korist razmjene informacija, već, kako se navodi i u pomenutom izvještaju. zahtijeva jasne procedure, pravilnike i protokole kojih će se pridržavati svi organi, kao i dovoljnu obučenost zaposlenih kako da ih upotrebljavaju i kako da od njih imaju koristi.