Povodom Svjetskog dana bezbjednosti pacijenata, u javni prostor konačno je probijena tema koju zdravstveni radnici godinama pokušavaju učiniti vidljivom – kako govoriti o bezbjednosti pacijenata u sistemu u kojem su doktori iscrpljeni, potrošeni, bez adekvatne zaštite i često prisiljeni raditi dvije smjene dnevno, uključujući i rad u privatnim ordinacijama?
Stanje u zdravstvu Bosne i Hercegovine već odavno prelazi granice izdržljivog, kako za pacijente, tako i za ljekare.
U javnosti često odzvanja podatak da specijalisti zarađuju i do 6.000 KM mjesečno, ali se iza tog broja krije stvarnost koja podrazumijeva i po šest dežurstava mjesečno, rad bez adekvatnog odmora, stalnu izloženost stresu i, nimalo rijetko – sagorijevanje koje može imati ozbiljne posljedice po mentalno i fizičko zdravlje ljekara.
Pacijenti su istovremeno taoci tromih procedura, nedostatka specijalista i urušenog sistema.
Hasmir Delić, pacijent i predsjednik Udruženja distrofičara iz Cazina, svjedoči da je na ultrazvuk srca u Kantonalnoj bolnici u Bihaću čekao čak dvije godine. Ističe da građani nemaju mogućnost izbora ljekara kao što je to slučaj u razvijenijim zdravstvenim sistemima, te da su često osuđeni na jednog dostupnog specijalistu. Na duže čekanje od godinu dana, kaže Delić, treba biti spreman i ako niste hronični pacijent.
Ljekari upozoravaju da uzrok ovakvih zastoja nije nemar, već višegodišnje zanemarivanje sistema.
Doktor Izet Hočko, predsjednik Sindikata doktora medicine i stomatologije Kantona Sarajevo, naglašava da se godinama nisu davale specijalizacije niti su se kadrovi zapošljavali, što je dovelo do ogromnog manjka osoblja, stvarajući pritisak koji se sada preliva na sve nivoe zdravstvene zaštite. I dok pacijenti čekaju, ljekari – da bi održali kvalitet i kvantitet usluga – rade po dvostrukim smjenama, često bez vremena za odmor ili adekvatnu pripremu.
Kardiohirurg dr. Sanko Pandur upozorava na još jedan aspekt koji se u javnosti često zanemaruje – psihofizičku iscrpljenost ljekara.
Dežurstva, kaže, zahtijevaju maksimalnu koncentraciju i to u satima kada je ljudski organizam prirodno umoran, poput dva ili tri sata ujutro. Ističe da se dežurstva ne preuzimaju dobrovoljno, već zbog obaveze i manjka osoblja, naročito u ljetnim mjesecima kada se dežura gotovo svaki drugi ili treći dan. Povećana plata koju ljekari mogu ostvariti kroz dežurstva i dodatni rad često se koristi kao argument za privilegovan status, ali istina je, tvrde sagovornici, da se time samo nadoknađuje osnovna plata koja je – i dalje – relativno niska s obzirom na obim posla i odgovornost.
Doktor Hočko navodi da specijalista u Kantonu Sarajevo bez dežurstava i dodataka ima platu oko 3.500 KM – najvišu u zemlji, ali i dalje nedovoljnu da zadrži kadar. Sa pet do šest dežura mjesečno plata može porasti i do 6.000 ili 7.000 KM, ali ne bez posljedica.
Brojni ljekari, kaže Hočko, odlaze iz zemlje, a sistem ne čini dovoljno da ih zadrži.
Pitanje zloupotreba i rada u privatnom sektoru dodatno komplikuje sliku. Delić tvrdi da pojedini ljekari upisuju dežurstva, a ne pojave se na istima, te da čak trećina zaposlenih u Kantonalnoj bolnici u Bihaću istovremeno radi i u privatnoj praksi. Doktor Pandur se ne slaže da je riječ o većini, već o manjini koja koristi dodatne mogućnosti, ali priznaje da kadrovski manjak u javnim ustanovama neminovno dovodi do pada kvaliteta zdravstvenih usluga.
U Turskoj, gdje radi doktor Bilgin Sait, praksa izgleda drugačije. Ljekar može raditi najviše 48 sati sedmično, nakon čega mora imati 24 sata odmora. Digitalni sistemi omogućavaju da pacijent u svega nekoliko klikova zakaže termin u državnoj bolnici. Kod nas, kaže Sait, taj model bi uveliko rasteretio i ljekare i pacijente, ali institucionalna volja da se sistem modernizuje – gotovo da ne postoji.
Posebno alarmantna je pojava sindroma sagorijevanja ili “burnouta” među zdravstvenim radnicima. Dr Sait podsjeća da to nije dijagnoza, ali jeste ozbiljan sindrom koji nastaje kao rezultat hroničnog, neliječenog stresa.
Doktor Hočko ide korak dalje i otkriva zabrinjavajuće činjenice: mnogi ljekari jedva dočekaju penziju, a veliki broj njih ne doživi ni godinu dana nakon što se penzionišu. U Njemačkoj danas radi preko 3.500 ljekara sirijskog porijekla, a migracija medicinskog kadra iz BiH je u stalnom porastu.
Zdravstveni radnici se osjećaju nezaštićeno, prepušteni sami sebi, bez institucionalne podrške i bez sigurnosti da će sistem stati iza njih u trenutku kada im to bude najpotrebnije. Dok se sve više govori o digitalizaciji, efikasnosti i ljudskim pravima pacijenata, zaboravlja se da nijedan sistem ne može biti human ako je okrutan prema onima koji ga nose na svojim leđima.
Na kraju, dr. Pandur poručuje: “Druženje je lijek.” Ali u sistemu koji ni ljekarima ni pacijentima ne nudi dovoljno vremena ni prostora za disanje – taj lijek ostaje luksuz, piše Forbes.
Bez ozbiljne reforme, BiH će uskoro imati bolnice bez doktora i doktore bez zdravlja. A pacijente – bez nade.