Evropska komisija je u godišnjem izvještaju o napretku Bosne i Hercegovine na EU putu upozorila na loš odnos države prema najvećoj nacionalnoj manjini u BiH – Romima, te duboku diskriminaciju kojoj su izloženi Romi. Problem zapošljavanja, obrazovanja, pristup zdravstvenoj zaštiti i drugi oblici diskriminacije zabrinjavaju, a vlast ne radi dovoljno da poboljša status i položaj Roma u BiH. Koji su problemi Roma u BiH, kako do rješenja te kako lokalne zajednice grade odnos prema Romima razgovarali smo sa Radmilom Tubić, predsjednicom Udruženja žena „Romkinja“ iz Bijeljine.
BUKA: Kakav je položaj Roma u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, i kakav je odnos države prema romskoj populaciji?
Položaj Roma u Republici Srpskoj, entitetu Bosne i Hercegovine je težak. Romi se često suočavaju s diskriminacijom, socijalnom isključenošću i drugim oblicima nepravde. Najizraženiji su problemi sa obrazovanjem, zapošljavanjem, stanovanjem i pristupom zdravstvenim uslugama. Ti problemi su toliko česti, i odnosne se skoro na svo građanstvo a najviše za ovu marginalizovanu grupu.
Državna politika prema romskoj populaciji u Bosni i Hercegovini često je usmjerena na poboljšanje njihovog položaja, ali su rezultati ograničeni. Ograničenja su bila različita prirode često zbog prisutnosti anticiganizma, stereota ali i zbog opšte inflacije nakon COVID-19.
Romske organizacije civilnog društva i međunarodne organizacije često su se angažovale u zagovaranju i sprovođenju programa koji bi poboljšali uslove života za romsku populaciju. Međutim, i dalje je ostalo mnogo izazova u ostvarivanju jednakih prava za Rome u Bosni i Hercegovini
BUKA: U Izvještaju EK navodi se da država ne radi dovoljno na inkluziji Roma u društvo te stavljaju akcent na diskriminaciju. Koje oblike diskriminacije nad Romima Vi prepoznajete?
Romska populacija suočava se s različitim oblicima diskriminacije, uključujući probleme u obrazovanju, zapošljavanju, pristupu stanovanju, zdravstvenim uslugama, pravosuđu i opštoj društvenoj stigmatizaciji. Nedostatak adekvatnih politika i zakona te predrasude u društvu doprinose njihovom teškom položaju. Inicijative usmjerene na inkluziju, obrazovanje i ekonomsko osnaživanje ključne su u poboljšanju situacije Roma. Dodala bih činjenicu da ipak do prije deceniju Romi i Romkinje su skoro pa bili nevidljiva kategorija za vlasti, dok danas je stanje daleko drugačije. Prava su zagarantovana Konvencijom, i više je pitanje informisanosti ove manjine o njihovim pravima što vlast omogućava kroz medijske kanale i nevladine organizacije. Činjenica je da danas imamo bolje rezultate u RS nego kada pogledamo u nazad deceniju i više. Pogotovu kada govorimo o Bijeljini, no ulaganja u obrazovanje, zaposlenje, zdravstvenu zaštitu i dalje su neophodna kako bi se razbile stereotipi i predrasude kod većinskog stanovništva. I dalje intenzivno treba raditi na opismenjavanju i obrazovanju naraštaja iz romske nacionalne manjine što je put ka zaposlenju, rušenju predrasuda, i svih oblasti koja utiču na kvalitet života jednog čovjeka bilo koje nacionalne pripadnosti.
BUKA: Kakav je odnos lokalne zajednice u kojoj Vi živite prema Romima?
Kada su u pitanju Romi i Romkinje u Bijeljini, možemo istaći da je Bijeljina po broju romskih porodica i djece jedna među brojnijim gradovima u Bosni i Hercegovina koja ima veliki broj pripadnika ove nacionalne manjine. Značajno je da na nivou Grada Bijeljina postoje javni strateški planovi za unapređenje kvaliteta života Roma i Romkinja. Gradonačelnik Grada Bijeljina je ove godine dobio titulu „Gradonačelnik – prijatelj Roma“ i učestvuje u mnogim kampanjama. Trenutno je izrađen Akcioni plan za unapređenje zdravlja Romkinja koji sadrži 10 mjera za prevazilaženje ovog problema. Sa druge strane izrađen je Zagovarački plan za društvenu uključenost Roma i Romkinja koji sadrži osam značajnih mjera za prevazilaženje stereotipija i predrasuda koje još uvijek vladaju u svom gradovima. U Bijeljini imamo preko 60 porodica koje su stambeno zbrinute zahvaljujući vlastima i inostranim donatorima. No, to je i dalje malo u odnosu da imamo 256 porodica ukupno kada je u pitanju Grad Bijeljina, tako da imamo prostora za još rada i neophodno je raditi na stambenom zbrinjavanju i obezbedjivanju uslova dostojnih čovjeku.
BUKA: Šta je to što je, u Vašoj lokalnoj zajednici, potrebno kako bi Romi bili u potpunosti uključeni u društvo?
Isključenost žena Romkinja iz društvenih tokova i socijalne zaštite na lokalnom nivou predstavlja ozbiljan problem u mnogim zajednicama. Ova isključenost može biti rezultat različitih faktora, uključujući diskriminaciju, stereotipe, siromaštvo i nedostatak pristupa obrazovanju i zapošljavanju. Ova situacija je često povezana sa socijalnim nejednakostima i marginalizacijom koje Romkinje doživljavaju. Da bi se prevazišla ova isključenost, važno je raditi na više frontova. Lokalne vlasti, zajedno sa nevladinim organizacijama i međunarodnim partnerima, mogu sprovoditi programe i politike koje imaju za cilj poboljšanje položaja žena Romkinja. Jedan od takvih primjera svakako je i Zagovarački plan za društvenu uključenost Roma koji još nije usvojen ne skupštini, ali se očekuje njegovo usvajanje. Plan predviđa izradu strategija u oblasti obrazovanja, kroz pružanje pristupa obrazovanju romskim djevojčica i ženama; zapošljavanja i programa stručnog osposobljavanja.
Plan uključuje i polje socijalne zaštite, odnosno osiguravanja pristupa socijalnoj zaštiti, uključujući zdravstvenu zaštitu, materijalnu pomoć i smeštaj za žene Romkinje i njihove porodice. Namjera je i sprovođenje obrazovnih kampanja o ljudskim pravima, rodnoj ravnopravnosti i suzbijanju predrasuda i stereotipa prema Romkinjama. Strategija bi trebaloi da se bavi i zakonodavnom i pravnom zaštitom kako bi se jačao pravni okvir koji štiti prava žena Romkinja i osigurava pravdu u slučajevima diskriminacije.
BUKA: Govori se sve češće u posljednje vrijeme da će formiranje vlasti u Srbiji odlučiti nacionalne manjine. U BiH nema zakonskih kvota za ulazak nacionalnih manjina u parlamente. Koliko bi romskoj populaciji značilo da imaju svoje predstavnike u vlasti? Evo, naprimjer šta bi bilo drugačije da Romi imaju svog odbornika u Skupštini grada Bijeljina?
Zastupljenost romske populacije u vlasti, putem imenovanja odbornika u Skupštini grada Bijeljina, otvorila bi vrata nizu pozitivnih promjena. Romski predstavnik u vlasti mogao bi direktno izražavati potrebe svoje zajednice, potičući na političke inicijative koje se fokusiraju na unaprjeđenje obrazovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite.
Aktivno učestvovanje Roma u političkim tijelima doprinijelo bi smanjenju predrasuda i diskriminacije prema njihovoj zajednici, promičući koncept jednakosti. Romski predstavnik bi mogao raditi na podsticanju i provedbi socijalnih programa koji bi poboljšali životne uslove romske populacije.
Kroz učestvovanje u političkim raspravama, romski predstavnik bi mogao edukovati širu javnost o specifičnostima s kojima se Romi suočavaju, doprinoseći boljem razumijevanju njihovih izazova. Prisutnost romskog predstavnika u vlasti takođe bi mogla podstaći veće učestvovanje pripadnika romske zajednice u političkom procesu, jačajući njihov politički uticaj. Time bi se stvorio prostor za promovisanje demokratskih vrijednosti i osnaživanje inkluzivnosti u lokalnoj političkoj areni.
BUKA: Žene Romkinje su često izvan zdravstvenog sistema, ne idu na ginekološke pregleda. Kako mijenjati svijest ?
Pitanje zdravstvene nejednakosti i nedostatka pristupa zdravstvenim uslugama za žene Romkinje zahtijeva napore na različitim nivoima društva. Mislim da je najvažnija edukacija o važnosti zdravlja. Potrebne su prije svega organizovane edukativne kampanje usmjerene prema romskoj zajednici o važnosti redovnih zdravstvenih pregleda, posebno ginekoloških pregleda. Sve će to ići lakše ukoliko se lokalne aktivistkinje i liderke iz romske zajednice uključe i budu promotorke zdravlja među ženama Romkinjama. Sve mjere su utvrđene u Akcionom planu za unapređenje zdravlja Romkinja 2023 – 2026. godine i teži se da ovaj AP bude usvojen na Skupšini Grada Bijeljina.
BUKA: Romska djeca su često izložena prosjačenju. Kako to kasnije utiče na njihov razvoj i uključivanje u društvo?
Prosjačenje među romskom djecom ima značajan uticaj na njihov mentalni sklop i razvoj, stvarajući složen niz izazova koji se često odražavaju na njihov emocionalni i psihički doživljaj svijeta. Ovaj oblik ekonomske aktivnosti, često nužan izbor u okviru teških životnih okolnosti, može imati ozbiljne posljedice na dječji emocionalni integritet.
Socijalna stigmatizacija igra ključnu ulogu u formiranju mentalnog sklopa romske djece koja prose. Neprijateljski odnos okoline, predrasude i diskriminacija s kojima se suočavaju mogu izazvati duboke emocionalne rane, potkopati samopouzdanje i stvoriti osjećaj inferiornosti. Nedostatak podrške i pozitivnih uzora često rezultira niskim samopouzdanjem i osjećajem isključenosti. Osim toga, život na ulici i izlaganje raznim rizicima, poput nasilja ili zlostavljanja, pridonosi hroničnom psihičkom stresu. Dugotrajna izloženost takvim traumatskim iskustvima može negativno utjecati na emocionalnu stabilnost djece, stvarajući dugotrajne posljedice na njihov mentalni sklop.
Nedostatak pristupa obrazovanju i drugim osnovnim resursima ograničava perspektive romske djece, čime se produbljuje osjećaj bespomoćnosti i nedostatak vjere u vlastite mogućnosti. Ovaj začarani krug siromaštva, diskriminacije i ograničenih prilika stvara ozbiljne prepreke za njihov mentalni razvoj.
Ukupno, prosjačenje među romskom djecom nije samo pitanje ekonomske nužnosti, već i kompleksna društvena dinamika koja oblikuje njihov mentalni sklop. Sistemske intervencije koje adresiraju korijenske uzroke, uključujući pristup obrazovanju, podršku zajednici i borbu protiv diskriminacije, ključne su za stvaranje okoline koja potiče zdrav emocionalni razvoj i inkluziju romske djece u društvo.
BUKA: Koliko su žene Romkinje izložene nasilju i kako se Romkinje bore protiv nasilja?
Žene Romkinje često su izložene različitim oblicima nasilja, uključujući fizičko, emocionalno, seksualno i ekonomsko nasilje. Ova ranjivost proizlazi iz kombinacije faktora, uključujući rodnu neravnotežu, diskriminaciju koju doživljavaju kao pripadnice romske zajednice te općenito niske socioekonomske uvjete.
Nasilje nad Romkinjama često ostaje neprijavljeno i neotkriveno, djelimično zbog stigmatizacije, straha od osude unutar zajednice te nedostatka povjerenja u pravosudni sistem. Dodatno, stereotipi o Romima i Romkinjama mogu doprinijeti ignorisanju ili minimiziranju njihovih iskustava nasilja. Međutim, mnoge Romkinje se bore protiv nasilja i traže načine kako poboljšati svoje živote. Statistički gledano svaka žena Romkinja trpi neki oblik nasilja.