Kako smo ovih dana saznali u neformalnim razgovorima sa diplomatama iz pojedinih zemalja članica, glavni razlog što niko u Briselu ne želi da vidi tenkove i transportere EU na ulicama jeste to što bi ovo pojedinim skeptičnim zemljama članicama EU moglo pružiti utisak da je BiH godinama daleko od početka pregovora, a onda bi bilo gotovo nemoguće BiH staviti na agendu proširenja u dužem periodu.
U Evropskoj komisiji i Službi za spoljne i bezbjednosne poslove EU, kako nam je rečeno, još vjeruju da situacija nije “izmakla kontroli” i da je početak pregovora i dalje realistična opcija, ako bi se lideri pokazali spremnim za razuman unutrašnji dijalog.
Kako nam je objašnjeno, mart, kao mogući period u kojem bi EU donijela odluku o otvaranju pregovora organizovanjem prve međuvladine konferencije između BiH i Evropskog savjeta, više ne dolazi u obzir ni teoretski, jer nema dovoljno vremena, a juni, s obzirom na trenutnu dinamiku događaja u BiH, sve se više čini nedostižnim, ali i dalje mogućim.
Kako nam je rečeno, EU bi najviše željela da vidi domaće lidere da sjednu za sto i sami riješe trenutnu krizu, što bi poslalo najbolju moguću poruku u Brisel da je zemlja sazrela za narednu evropsku fazu. Drugi, manje željen, ali ipak prihvatljiv ishod, bio bi da se bh. institucije nametnu u trenutnom odmjeravanju snaga i time pošalju signal da su milioni uloženi u njihovo reformisanje urodili plodom. Treći ishod, koji, kako nam je rečeno, niko u EU ne želi da vidi, jeste pogoršanje bezbjednosne situacije, nametanja od strane Kristijana Šmita, a pogotovo ne intervencija EUFOR-a.
Za sada, kako nam je rečeno, niko ne namjerava da se angažuje u međuliderskom posredovanju, već postoji puno očekivanje da krizu u BiH mora da riješi BiH sama i time demonstrira zrelost.
Kako nam je jedan sagovornik rekao, iz Delegacije EU, putem Brisela, poslata je poruka Stejt departmentu s pitanjem da li adminsitracija Donalda Trampa želi ili ne da EU preuzme veću odgovornost u Evropi, što je, kako saznajemo, pomoglo u jasnom formulisanju stava SAD da žele da vide domaći dijalog i rad bh. institucija. Iz ovog se čini da SAD neće direktno intervenisati, kao što je bilo u proteklom periodu, već da će svi stajati iza Luiđija Soreke, šefa EU Delegacije u Sarajevu. Po svemu sudeći, Soreka je uspio postaviti zajedničku liniju koju će slijediti ne samo zemlje članice, već i spoljnopolitički partneri EU, poput SAD, Ujedinjenog Kraljevstva i Japana.
Osim krize s prenosom nadležnosti, koja brine Banjaluku, postoji i neriješen odnos između Bošnjaka i Hrvata, a čini se da je stranim diplomatama dosadilo objašnjenje sarajevskih političkih partija da je nemoguće osigurati jednakopravnost hrvatskog naroda u Predsjedništvu BiH. Jedno od očekivanja je, kako nam je jedan sagovornik rekao, da se pokrene paralelni proces rješavanja ovog problema, kako bi se narednim izborima i ovo pitanje skinulo sa dnevnog reda i na taj način olakšalo rješavanje drugog dijela krize.
Kako se sad čini, ako uskoro ne prevlada razum u BiH i spremnost na dogovaranje, BiH ulazi u krizu u kojoj će možda EUFOR morati da interveniše, a to bi BiH trajno odmaklo od EU.