Odgovorni u administraciji Grada Trebinja nakon jutrošnjeg kolegija ocjenili su da nije neinteresantno osvrnuti se na posjetu od prije dva dana predsjednika našeg entiteta, Milorada Dodika, koji je samo njemu svojstvenim pikantnim i vulgarnim žargonom, uz hercegovačku jagnjetinu i vino, svečano otvorio putnu komunikaciju preko planinskog prevoja Čemerno.
Iako je predsjednik doletio luksuznim helikopterom, kako to i priliči prvom i najodgovornijem čovjeku privredno urušene i prezadužene Republike Srpske, nije zaboravio da nas napomene da je ostvario svoj san otvarajući deset kilometara puta koji nam je od životnog značaja, od strane njegove firme avansno naplaćenog našim novcem, za sada se samo izvjesno zna više od 100.000.000,00 KM. Zasigurno mu treba povjerovati, jer su rijetke prilike da se on i njegovi dobro poznati tajkuni mogu na jednom poslu namiriti, kako bi naš narod rekao, tolikim parama. Takođe, nije nas predsjednik zaboravio napomenuti da on i njegovi, bez obzira što vrijeme nezaustavljivo prolazi, nisu odustali ni od aerodroma u Trebinju, dok mi iz dana u dan sve više odustajemo u nedostatku novca da putujemo i automobilima.
Razumijemo Predsjednika Dodika, našeg nažalost višegodišnjeg spasioca koji nas spasava od nas samih i uz pomoć nekolicine lokalnih poslušnika među kojima prednjači njegovo, a sve manje naše Visokopreosveštenstvo Vladika Grigorije, da već godinama iz Banjaluke uspjeva da sagleda potrebe hercegovačkog naroda bolje i od njega samog. Poslije Čemerna valjda opijeni bukeom hercegovačkih vina i željom da se poslije napornog rada i zavidnih rezultata malo opuste, okupili su se u bašti hotela Platani okruženi na daleko poznatom ljepotom trebinjskih žena, uz po neki tompus i muziku, koja ih je spremno čekala. Kako nam rekoše prisutni građani na toj paradi bahatosti i pijanstva, šef orkestra kurtoazno je pozdravio prisutnog predsjednika ali je izostao očekivani aplauz od okupljenih građana. Nije li to jasna poruka koja bi trebala da bude dovoljan razlog da se prisutni i u polupijanom stanju zapitaju da nisu mozda pretjerali u svom ponašanju.
Tek kasnije je procurila informacija da jedan od aktera, Rodoljub Drašković, slavi rođendan među prijateljima, okružen morem nezaposlenih Trebinjaca među kojima prednjače oni koje je on uz pomoć prijatelja sa svoje lijeve i desne strane, prljavom privatizacijom ostavio bez hljeba i kao i članove njihovih porodica.
Interesantno je pomenuti i to da SNSD-ova policija te noći nije gasila muziku u trebinjskim ugostiteljskim objektima. S tim u vezi koristimo priliku da pozovemo uvaženog predsjednika da nas česće posjećuje, jer je to jedina garancija da će se trebinjska omladina i turisti u jeku sezone, duže opuštati u kafićima, počastvovani prisustvom predsjednika i uvaženog Vladike, kao moralnih uzora.
Serdari i Vladika kao nadaleko poznati promoter korporativne-duhovnosti i ležernog monaštva, potom su se preselili u nešto intimniju baštu hotela Leotar i nastavili sa druženjem i opuštanjem nakon čega se veliki Mile, narodni gospodar života i smrti, odvažio da i zvanično oda priznanje Draškoviću i odlikuje ga ni manje ni više nego Ordenom zastave Republike Srpske sa srebrnim vijencem. Odlikovao ga je valjda za sva nedjela prema građanima Hercegovine i Trebinja kao i sve one unosne poslove koje su zajedno odradili i koje će tek da odrade na nivou već poznatog kartela.
Građani Trebinja ne pamte odnarođeniju vlast i crkvene velikodostojnike, koji hode po ovoj resursima prebogatoj, a napaćenoj i osiromašenoj Hercegovini, a mi ih napominjemo da se, dok osmišljavaju nove prevare o boljem životu i nezaobilazne terevenke kojima ih obilježavaju, zapitaju po onoj staroj i provjerenoj da li im je jasno šta slijedi kad narod zaćuti.
Kako doletili tako i odletili.
Služba za odnose s javnošću Grada Trebinja