Redatelj Ahmed Imamović je ovaj oblik bosanskohercegovačke shizofrenije nazvao „liberalnim fašizmom“. Ta sintagma, ma koliko zvučala blesavo, precizno opisuje odnose unutar Bosne i Hercegovine. Slučaj Thompson tek je jedan od bezbroj primjera: kada on urliče tamo gdje kao nije Herceg–Bosna, šuti se tamo gdje je kao Bosna i Hercegovina. Kada, međutim, pomisli produžiti iz Kiseljaka u Sarajevo i prijeći nevidljivu, ali jasnu liniju između svjetova koji bi se najradije riješili jedni drugih, samo što nemaju načina, e tu se palimo kao škoda – na prvi dodir.
Ne znam kada je prvi puta Marko prešao granicu Hrvatske i Bosne u civilu, ali znam, bio na jednom koncertu, da je prije više od osam godina održao „herceg-bosansku turneju“, obišao jedanaest gradova, u njima jedanaest puta pozdravio sa „za dom spremni“ i jedanaest puta podigao borbenu gotovost publike, pjevajući kako je bila teška 1945. Radončićevom Expressu je baš te 2003. dao intervju u kojem je predstavljen kao možda i najveća hrvatska muzička zvijezda, te upitan planira li u dogledno vrijeme napraviti koncert u Sarajevu!? Rekao je da planira, ali ne može naći organizatora sa hrvatskim predznakom, iako često dobija pozive da napuni Zetru. I to, valjda, ako Koševo bude zauzeto. Osim Expressa i Večernjeg lista kao medijskog pokrovitelja turneje, o Thompsonovoj karavani pisali su, kritički naravno, još Dani i Slobodna Bosna. Ostatak javne scene, od medija do intelektualaca koji stignu imati stav o svemu i šire, je glasno šutio. Baš kao da je MPT svirao u, šta znam, rodnim Čavoglavama, u Republici Hrvatskoj, dakle u inostranstvu.
No, to što se nije na vrijeme dovoljno glasno govorilo, ne znači da treba vječno držati usta zatvorena. Nije, dakle, sarajevska tišina iz prošlih godina i ignoriranje neoustaških partyija po Kiseljaku i Čitluku razlog zbog kojeg bi Marko Perković sada trebao u Zetri reći da je spreman za dom. Svedu li se, međutim, reakcije samo na sarajevski koncert koji je u najavi i takav će, da se ne lažemo, ostati , a oni u Kiseljaku ili Prozoru prođu kao da su na Madagaskaru, možda je i bolje dići ruke. U znak predaje.
Kada nije licemjerna, pozicija Sarajeva kao glavnog grada je u mnogo čemu beznadežna. Sve i da postoji – a teško da može postojati u zemlji u kojoj sasvim legalno rade udruženja građana poput Ravnogorskog četničkog pokreta – nekakva zakonska mogućnost da se nastupi Marka Perkovića zabrane, niko tu zabranu poštovao ne bi. Pokušaj provođenja zakona ne bi, naravno, završio kao u Holandiji gdje je Thompsonu rečeno da razguli i on je razgulio, već kratkotrajnim građanskim ratom niskog intenziteta. Ne bi se, možda, zapucalo, ali ne bi puno ni trebalo.
Nije lako voditi unaprijed izgubljene bitke – tražiti da se u BiH, od Bihaća do Trebinja i Brčkog do Neuma, pored ostaloga, zabrane derneci sa gustom maglom iz mašina za dim i grlima poderanim koračnicama fašističkih vojski, uzaludno je – ali u današnjoj Bosni jedino takve ima smisla voditi. Barem da se odgodi vrijeme u kojem će se, kako kaže Perkovićev fan, u slobodno vrijeme predsjednik Federacije Živko Budimir, steći uslovi za Thompsonov koncert u glavnom gradu države u kojoj su se, nakon ustaške okupacije u Drugom svjetskom ratu, sa „za dom spremni“ pozdravljali oni što su klali Srbe, Jevreje, antifašiste redom, pa Rome… Kada ih nisu vodili u Jasenovac i Gradišku Staru. O čemu Thompson inače ne pjeva. Osim kada se tušira.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.radiosarajevo.ba