Incidenti počinjeni iz mržnje su
konstantna u BiH. Posljednji u nizu incidenata
desio se u Mostaru gdje se maloljetnik slikao na grobu sugrađanke druge etničke
pripadnosti nakon čega je fotografiju sa mrzilačkim narativom podijelio na
društvenim mrežama. Otac mladića je uputio izvinjenje porodici uz napomenu da
nije tako odgajao svoje dijete. Ako je zdrava porodica kako onda odgajamo nove
naraštaje koji mrze?
Psihologinja i univerzitetska
profesorica Jelena Brkić-Šmigoc za BUKU kaže kako
vjeruje da svaka porodica puno toga učini da pripremi i mlade naoruža dobrim,
plemenitim vrijednostima i željom da uspiju kao mladi ljudi i zdrave ličnosti u
određenoj zajednici, ali da se propusti dogode.
„Ne smijemo zanemariti djelovanje vršnjaka u formaciji mladih ljudi“, kaže naša
sagovornica.
Dodaje da je internetizacija društva doprinijela većoj vidljivosti svakoga od
nas, a
samim tim i propitivanju vrijednosti vlastitog identiteta i pojačanom strahu od
nepripadanja.
„Znanstvena istraživanja potvrdila su da je to značajan rizik za radikalizaciju
mladih ljudi što nam govori da itekako trebamo uložiti u ono što jeste jačanje
kompetencija mladih osoba u procesu donošenja odluka, prepoznavanja i
osvješćivanja tko sam ja u odnosu na sve druge, koje su moje vrijednosti i
koliko
su te vrijednosti prihvaćene u društvu u kojem se krećem. Mlade tu trebamo
osnažiti.“
Ne treba zaboraviti, dodaje, da smo i
sami kroz svoje mladalačke potrebe
pripadanja i dokazivanja možda pali na nekom ispitu vrijednosti zbog uticaja
naših
vršnjaka, ali posljedice tog našeg pada nisu bile toliko vidljive i nisu imale
mogućnosti da postanu viralne.
„Ne znači da ja opravdavam bilo koji
čin, ali želim samo da razumijemo kao
zajednica da smo odgovorni i pozvani više raditi s mladim ljudima, više ulagati
i
više im pružati ono što jesu ispravni načini donošenja odluka i vrijednosnog
prosuđivanja“, rekla je za BUKU Brkić-Šmigoc.
Generalni sekretar Centra za sigurnosne studije iz Sarajeva Benjamin Plevljak
uzroke pojave etnonacionalističkog radikalizma vidi u odsustvu želje i
spremnosti
za suočavanje s prošlošću.
„To onemogućava da mi možemo govoriti da smo ikada imali stvarni proces
pomirenja ili normalizacije na ovim prostorima. Kao drugi faktor bih označio
loše
obrazovanje (pojam širi od školovanja) koje bi trebalo imati ulogu snažnog
društvenog korektiva te, konačno, kao treći faktor, teška socioekonomska
situacija. Osim toga, ne bih zanemario ni ulogu medija kao faktora
podstrekavanja
i neadekvatnu ulogu ostatka civilnog društva“, rekao je Plevljak za BUKU.
Brkić-Šmigoc upozorava da u BiH ne postoje jasne sankcije ili se one dosljedno
ne
provode kada je u pitanju kažnjavanje onih koji nanose štetu drugima svojom
mržnjom. Elementarno kao društvo ne razumijemo i nismo dovoljno osvješteni
gdje su granice ličnih ubjeđenja i vjerovanja, a kada naši stavovi počinju
povrijeđivati druge članove društva. Mediji, obrazovni sistem i druge instance
društva snose najveću odgovornost za takvo stanje. Dodaje da živimo u ozračju u
kojem je u prisutnim narativima radikalizacija nešto što je podržano, što je
vidljivo, javno dostupno, a u nekim slučajevima, čak, model ponašanja.
„U smislu da je to podržani način kako se zapravo bolje zalažemo i zagovaramo
sebe i svoje ideje u odnosu na drugoga. Kao da smo bolji branitelji nekog našeg
i
identiteta i neke naše razlike koju imamo prema svima drugima ako smo
radikalni.
Nažalost ono što je loše u tom određenju jeste što se ti narativi ne crpe iz
zdravih
izvora nego nažalost iz onih koji nisu još uvijek posloženi kroz našu povijest.
Ovdje
prvenstveno mislim na transgeneracijski prijenos ratnog traumatskog iskustva
koje nije kvalitetno prerađeno, gdje nisu ispričane sve priče i gdje
inzistiramo
isključivo na narativu žrtve iz kojeg mobiliziramo vrlo često zapravo i
radikalizaciju
u samoj zajednici.“
Zbog nerazriješenih stvari u prošlosti događa se transgeneracijski prenos
traumatskog iskustva kojeg nismo razriješili.
„I, nažalost, svi smo mi samo žrtve. Vrlo rijetko ćemo čuti da smo oni koji su
preživjeli, koji smo uspjeli, koji smo razriješili, koji smo smjestili neko
neugodno
iskustvo bilo na individualnoj bilo na kolektivnoj razini. Dakle, vi ako živite
u
okruženju u kojem stalno imate narativ da nešto ne možete i da ste stalno
žrtva,
gdje vas se socijalizira zastrašivanjem drugim koji je učinio da mi jesmo
žrtva, onda naravno da nema osjećaja bazične sigurnosti i vjere u sebe i svoj
identitet. To je fantastično tlo za promicanje radikalnih ideja“, pojašnjava
Brkić Šmigoc.
Jednako tako, nisu vidljiva ni ponašanja koja sputavaju ili smanjuju
radikalizaciju.
Ona upozorava da jako malo činimo da upoznamo drugog, da malo radimo na
međunacionalnom umrežavanju, odnosno ne radimo skoro ništa da
neutralizujemo plodno tlo za radikalizaciju. Podaci Evropske studije
vrijednosti koja je provedena 2019. idu u prilog takvom tumačenju budući da je
nivo povjerenja u našoj zajednici izrazito nizak među ljudima. Samo 10%
ispitanika je reklo da se može vjerovati ljudima.
„Temeljno povjerenje unutar jedne zajednice nemamo izgrađeno. To je sve
plodno tlo za razne interpretacije posebno one koje znače ulaganje manje
kognitivnog truda, a to je da odmah nekoga svrstamo u određene boksove, u
određene kutije u kojima naravno kada ga tako svrstavam onda moja ideja i
viđenje ili osobe ili grupe ili ideje nose značajnu dimenziju rizika za
radikalizaicju.“
Vrlo malo činimo na tome da upoznamo drugoga, vrlo malo imamo međusobnih
susreta i prilika za suradnju. Time smo postigli da dodatno imamo plodno tlo za
radikalizaciju zajednice.
“Dodat ću, nažalost, tome globalne
trendove koji postoje I koji su dodatno polarizirali sve ono što su razlike,
ali se usuđujem reći da je kod nas još specifičnije jer smo ranjiviji i pod
jačim teretom u smislu da svi imamo osobne priče koje mogu biti sagledane na
način da mogu svakoga od nas radikalizirati. U tom vidim jedan od najvećih
potencijalnih rizika za održavanje radikalizaicje kao takve”, kaže naša
sagovornica.
Radikalizaciju u BiH pospješuje jačanje
evropske desnice
BiH u smislu ekonomskih reformi, kvalitete života kasni decenijama za
razvijenim
zemljama. Međutim val ekstremizma koji zahvata pojedine evropske zemlje brzo
se širi u BiH.
„Ako ovaj društveni fenomen posmatramo na nivou područja Evrope, desničarski
ekstremizam i islamofobija su u porastu. Što se tiče Bosne i Hercegovine,
smatram
da je isti konstanta u našem društvu i dolazi nekako posebno do izražaja u
izbornoj godini. Ono što još primjećujem kroz istraživački rad jeste da ovaj
fenomen u našoj zemlji ima određeni stepen organiziranosti, širu umreženost te
političko- institucionalno odobravanje i podršku“, kaže Plevljak.
Brkić Šmigoc u kontekstu nadolazeće izborne kampanje kaže kako su vođe takvih
kampanja itekako upoznati sa političkom psihologijom i kako je stepen njihove
odgovornosti nedovoljan.
„Voljela bih samo da se uistinu opredjeljuju za vrijednosti koje ne znače
kampanje
koje će dodatno ugrožavati svakog pojedinca ili zajednicu. Najlakše je ljude
mobilizirati i ljude aktivirati kada igrate na kartu nihovih slabosti,
nedostataka te
uloge žrtve. Tu sigurno taktiku voditelji političkih kampanja znaju.“
Za kraj dodaje, „teško je biti fin“ ali to ne znači da se ne treba prestati
truditi….