Nedavno je
održano Prvenstvo Republike Srpske u parakonjaništvu i to petu godinu zaredom. Biljana
Lukić, predsednica Konjičkog kluba “Energija života”, u
intervjuu za BUKU govori o ovom prvenstvu, terapijskom jahanju, ljubavi prema
konjima i posebnom konju Kviku.
Biljana, možete li nam reći nešto
više o Prvenstvu u parakonjaništvu i generalno o ovoj disciplini?
Parakonjaništvo
je disciplina konjičkog sporta u kojoj se takmiče lica sa razvojnim poteškoćama
i/ili invaliditetom. Kod nas se takmičenje održava u A, B i C kategoriji koje
se razlikuju po nivou samostalnosti takmičara da vodi konja. Tako jahači u A
kategoriji vode konja kojeg asistent vodi na povocu. U B kategoriji asistent
ide pored jahača na konju, kojem može verbalno da pomogne, dok u C kategoriji
asistent je prisutan u manježu, ali takmičar samostalno vodi konja. Sve radnje
se odvijaju u hodu.
Već pet godina organizujete ovo
prvenstvo, koliko ste se kao klub razvijali tokom tih godina?
Obzirom da
smo u programu terapijskog jahanja postizali odlične rezultate, odlučili smo da
djecu dodatno motivišemo i damo im nešto više od same terapije. Tako je došla
ideja da 2017. godine organizujemo takmičenje. Prije pandemije smo, osim
Prvenstva Republike Srpske, imali i Balkansko takmičenje u parakonjaništvu, gdje
smo ugostili takmičare i klubove iz susjednih zemalja. To je bio veliki
napredak za naš tim i klub. U 2020. godini nismo mogli organizovati takmičenje,
jer djeca sa poteškoćama spadaju u rizičnu grupu građana i nismo željeli da ih
dovodimo u rizik. Pripreme smo odradili i to im je jako godilo, jer je to bila
prilika da imaju neku aktivnost na otvorenom, obzirom da je većina terapija
bila u zatvorenim prostorima i nisu se sprovodile zbog mjera koje su bile na
snazi.
Koliko je važno terapijsko jahanje i
kome je ono namijenjeno? Kakva su vaša iskustva sa korisnicima?
Terapijsko
jahanje je izuzetan program u kojem se terapija vrši kroz aktivnosti sa konjem
i oko konja. Iako se kod nas ovaj program radi najviše sa djecom sa poteškoćama
u razvoju, on je, u suštini, namijenjen osobama svih dobi s različitim oblicima
fizičkih, mentalnih i emocionalnih oštećenja ili stanja. U nekim zemljama sve
institucije odgoja i obrazovanja, pogotovo vrtići i škole, sarađuju s
udruženjima za terapijsko jahanje i navode ih kao saradnike u svojim
kurikulumima i tako rade na ostvarivanju zdravstvenih, socijalnih, odgojno-obrazovnih,
kulturnih, ekoloških i humanitarnih ciljeva. Naime, terapijsko jahanje nema
samo rekreativni karakter, već snažan medicinski, sportski, odgojno-obrazovni i
rehabilitacijski učinak.
U našem
šestogodišnjem radu, najviše smo radili sa djecom koja imaju autizam, Down
sindrom, djecom sa oštećenjem sluha, mentalnim oštećenjima, te problemima u
ponašanju i učenju.
Ono što je
kod svih korisnika bio slučaj jeste da su postignuti rezultati koji su vidljivi,
sa psihičkog ili fizičkog aspekta, ili oba. Naravno, pozitivna svjedočenja
roditelja koji djecu najbolje poznaju i ljekara koji prate njihovo zdravstveno
stanje su nam najvažnija. Najčešće nam roditelji kažu da je jahanje jedina
terapija kojoj se raduju, jer oni, zapravo, to i ne doživljavaju kao terapiju, za
razliku od drugih terapija koje se sprovode u zatvorenim prostorima, a koje
većina od njih rade od rođenja. Takođe, jahanje im bude velika motivacija za
mnoge obaveze koji oni nerado čine, poput učenja za školu, dobrog ponašanja ili
učešća u nekoj terapiji, pa se roditelji jako često koriste „prijetnjom“ da neće
ići kod Kvika ako nešto ne urade, zbog čega odmah pristaju na sve.
Koliko je ova vrsta jahanja
zastupljena kod nas, da li se treba više raditi na promociji ovog programa?
Od samog
uvođenja terapijskog jahanja kao ideje, preko pilot projekta, uvijek mi je bila
misija da se što više klubova bavi terapijskim jahanjem. Nažalost, za razliku
od terapijskog plivanja koje je u zdravstvenom sistemu, ovaj vid terapije još
uvijek nije dovoljno prepoznat i promovisan, iako jako puno stručnjaka u svom
radu prepoznaje značajne rezultate svojih pacijenata i preporučuju nastavak ove
terapije. Tu bi mediji zaista mogli puno pomoći, pogotovo što se program
terapijskog jahanja može sprovoditi samo uz podršku projektnih, donatorskih ili
sponzorskih sredstava. Veoma često stručni tim radi volonterski samo da bi
određena sredstva koja dobijemo poslužila za pokrivanje osnovnih troškova
održavanja konja što duži period, kako bi djeca što duže bila u programu i kako
bi se postigli što bolji rezultati.
Ovo je
specifičan vid terapije u kojem je glavni rekvizit konj, živo biće kojem je
potrebna njega i kad nemamo sredstava za realizaciju programa, tako da troškovi
pansiona i hrane za konja, veterinara, redovnog jahanja, ostaju i prije i
poslije projekta.
Recite nam nešto o divnom konju
Kviku, jedinom licenciranom konju za terapijsko jahanje kod nas?
Quick Rose,
kojeg od milja zovemo Kvik, zaista je jedan poseban konj. Osim što u toku
jahanja reaguje, kako ja često kažem, i na samu pomisao jahača da želi da
stane, uvijek jako pazi i na sebe i na jahača, čak i na terenskom jahanju. Svi
koji poznaju Kvika primijete da on kao da ima neko dugme koje pritisnete kad su
djeca u blizini i on se svjesno umiri. Jako je pažljiv i vidljivo se trudi da
im bude na usluzi, da im dopusti da uživaju u dodiru, fotografisanju i
svemu što žele. To su nevjerovatni prizori koji raznježe apsolutno svakog
posmatrača. Vrlo dobro zna kad je pravi jahač na njemu, a kada je malo dijete
ili dijete sa poteškoćama. Nekad i ne bude raspoložen za rad, ali se po njemu
vidi da se svjesno žrtvuje za tu djecu. Jednom je štalu posjetila djevojčica koja koristi
invalidska kolica. Bila je to njena prva posjeta i nikada prije nije vidjela
Kvika. Jahač koji ga je jahao taj dan ga je uvodio u štalu. Onog trenutka kad
su se njih dvoje ugledali, stojeći na suprotnim krajevima štale, jahač je vidio
da je to poseban trenutak, kao neko prepoznavanje. Pustio je Kvika, a on je
polako prišao djevojčici i spustio joj glavu u krilo.
Kako se rodila vaša ljubav prema
konjima, često se spominje posebna povezanosti čovjeka i konja?
Ljubav prema
konjima se prvo rodila kod moje kćerke Anike kad je imala pet godina. Tad sam
je često vodila da jaše krug na konjima. Jako je željela da uči da jaše, ali je
bila mala pa sam tadašnjeg trenera zamolila da napravi neki program za nju, pa
je sa sedam godina počela sa prvim časovima. Ispočetka su to bile šetnje na
konju, stajanje na konju, pjevanje od sreće i slično. Onda je imala pauzu zbog
jednog pada i nastavila je tek oko desete godine. Nakon prvih vještina jahanja,
kupili smo Kvika. Ja sam, kao i svaka
majka, željela da je podržim u tome što toliko voli, ali tad nisam ni
sanjala da ću i ja toliko zavoljeti Kvika, da sam i ja počela da jašem. Naša
veza sa Kvikom je počela da jača, a ja sam ubrzo bila potpuno opuštena, jer sam
osjećala da je na Kviku sigurna i da je on svjesno čuva.
Jedno veče,
u razgovoru sa bivšim vlasnikom konja i tadašnjim našim trenerom, saznala
sam da je Kvik radio u programu terapijskog jahanja i da je prošao obuku za to.
Priča o tome je ostavila toliko snažan utisak na mene da sam danima poslije razmišljala o humanom aspektu svega
toga i prilici da sa njim učinimo nešto sa mnogo višom svrhom od našeg jahanja.
Razmišljala sam o tome kako je Anika rođena dva i po mjeseca ranije i kako su
bile velike šanse da ostane sa teškim
posljedicama i stalno mi se javljao osjećaj zahvalnosti za to što se od
toga ništa nije desilo. Međutim, onda sam počela da mislim na svu tu djecu i
roditelje koji nisu bili te sreće i koji osjećaju posljedice cijeli život. Tad
mi se javila snažna želja da, iz neke zahvalnosti za Anikino zdravlje,
pomognemo toj djeci. Počela sam da prenosim tu ideju i okupljam ljude koji su
bili spremni dati podršku da realizujemo prvi pilot projekat terapijskog
jahanja koji je bio jako uspješan i kroz koji smo postigli odlične rezultate.
To je bila i prilika da mnoge ljude uvjerim da, kad se radi sa čistom namjerom
i od srca, ljudi to prepoznaju.
Kvik je naša
prva ljubav, ali smo sa Anikinim napretkom u jahanju bogatiji za još jedno
divno biće, a to je kobila Lady Gaga sa kojom se Anika takmiči u preponskom jahanju.
Obzirom da je i ona jako brižna, ponekad učestvuje u radu sa djecom kad imamo
aktivnosti oko konja, pa uživa da je djeca maze, četkaju i hrane.