U samo šest mjeseci, Prijedor je zavijen u crno zbog dva stravična slučaja samoubistava maloljetnih dječaka – oba učenici drugog razreda srednjih škola, oba slučaja vješanja, oba vapaj koji niko nije čuo na vrijeme.
Posljednja tragedija dogodila se 22. maja ove godine. Sedamnaestogodišnji dječak, učenik Ugostiteljsko-ekonomske škole, pronađen je mrtav. Nezvanično, riječ je o samoubistvu vješanjem. Prijedor je zanijemio, porodica ostala bez sina, školski drugovi bez prijatelja, a javnost bez odgovora.
Ali, ovo nije izolovan slučaj.
Samo šest mjeseci ranije, gotovo identična tragedija. Učenik drugog razreda Elektrotehničke škole u Prijedoru takođe je oduzeo sebi život na isti način – vješanjem. Dvije smrti, dva života ugašena u trenutku kada su tek trebali da procvjetaju. Dvije porodice u neizrecivoj boli. Dvije škole u šoku.
Šta se dešava s našom djecom?
Psihološkinja i porodična psihoterapeutkinja iz Prijedora, Maja Savanović Zorić, ističe da se današnji svijet djetinjstva i roditeljstva mijenja dramatično i bolno. „Roditeljstvo danas liči na hod po žici između očekivanja, straha i preplavljenosti“, kaže ona. Djeca tonu u svijet ekrana, lajkovanih identiteta i digitalne praznine, dok se roditelji povlače u umor i svakodnevni stres. Između njih – tišina.
Zorićeva upozorava da iako mladi danas znaju više o mentalnom zdravlju, nikad nisu bili udaljeniji od sebe samih. „Njihovo samopouzdanje zavisi od broja lajkova, a vrijednost od toga kako izgledaju na kameri“, kaže ona i dodaje da iza savršenih slika na Instagramu i TikToku često stoje tuga, nesigurnost i osjećaj potpunog gubitka vrijednosti.
Roditelji, škola, sistem – gdje je puklo?
Roditelji danas, kako navodi Zorićeva, ili su prezaštitnički ili emocionalno odsutni. Umorni, zatrpani savjetima i informacijama, često zaboravljaju pitati ono najvažnije – „Kako si zaista?“. Djeca, s druge strane, često prestaju govoriti jer osjećaju da ih niko ne sluša. „Nisu tražili rješenje, tražili su da ih neko sasluša“, poručuje psihološkinja.
Škole, kako kaže, svakodnevno svjedoče djeci koja vape za kontaktom. Ne za ocjenom, već za prisustvom, za pažnjom, za osjećajem da su viđeni i čuti. Ali sistem je spor, institucije inertne, a preventivni programi ili ne postoje ili zaobilaze ono najvažnije – porodicu.
Ko je odgovoran?
Ova dva samoubistva ne smiju ostati samo statistika. Ne smijemo ih zaboraviti nakon par dana tišine. Odgovornost leži na cijelom društvu – porodici, školi, institucijama, medijima. Mentalno zdravlje mladih mora postati prioritet. Jer ako ne čujemo njihove tišine danas – sutra ćemo plakati zbog njih.
Ovo nije samo tragedija za Prijedor. Ovo je opomena cijeloj Republici Srpskoj.
Ako danas ne postavimo pitanje „Gdje smo zakazali?“, sutra može biti kasno. I za neko drugo dijete. I za nečiju tuđu, ali i našu porodicu