Tatjana Bijelić je pjesnikinja i profesorica angloameričke književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Magistrirala je na Univerzitetu Oksford Bruks u Velikoj Britaniji, a doktorirala na Univerzitetu u Banjaluci. Do sada je objavila monografiju o matrilinijskim odnosima u prozi Margaret Atvud, veći broj naučnih i stručnih radova, dvije zbirke poezije, dvije knjige prevoda, kao i niz pjesničkih i proznih priloga u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima.
2014. godine dobila je Fulbrajt stipendiju za jednosemestralni istraživački rad pri Odsjeku za englesku i komparativnu književnost Univerziteta Kolumbija u Njujorku. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na njemački, engleski, slovenački i mađarski. U pripremi su njena nova zbirka poezije i knjiga eseja iz angloameričke književnosti.
Sa Tatjanom smo za portal BUKA razgovarali o književnosti, njenom pisanju, književnim nagradam, ženama u književnosti i drugim temama. Tatjana Bijelić preporučila nam je i nekoliko nasklova za čitanje tokom ljetnih dana.
Tatjana, nedavno ste dobili prvu nagradu u kategoriji poezije Književne zaklade/fondacije “Fra Grgo Martić”. Možete li nam reći nešto više o knjizi koja je nagrađena?
Riječ je o pjesničkom rukopisu pod naslovom “Karta više za pikarski trans”, koji će, zahvaljujući nagradi, biti objavljen kao knjiga u toku ove godine. Rukopis je nastajao sporadičnim tempom u rasponu od nekoliko godina i tematski se djelimično nadovezuje na moju prethodnu zbirku poezije, Dva puta iz Oksforda (2009). Većina pjesama, kao i sam naslov, nastali su na osnovu iskustava dislokacije i ideja o putovanjima i prevazilaženju granica, bilo da se radi o stvarnim ili fiktivnim doživljajima ili o njihovoj sintezi. Iako su mnoge od pjesama proizašle iz ličnih osjećaja izolovanosti, nepripadanja i urgentnosti literarnog premošćenja nasilno protežiranih antagonizama u društvu, one podjednako progovaraju glasom koji na drugi pogled nije moj, ali se u procesu pisanja nametnuo kao još jedan od izraza okruženja u kojem živimo. Naravno, nezahvalno je govoriti o vlastitoj knjizi prije njenog objavljivanja, pogotovo što je savremena poezija podložna višestrukim tumačenjima, ali ostaje nada da će se čitaoci i čitateljke ne samo prepoznati u nekim od stihova ili momenata pjesničke naracije, nego i da će reagovati na sveprisutnu ironiju kao strategiju preživljavanja i verbalizacije doživljenog.
Kada je književnost u pitanju koje su Vam teme nainteresantnije za promišljanje i pisanje?
Iako je u onom što sam dosad napisala uočljiva izvjesna tematska raznovrsnost, ostvarena unutrašnjom potrebom sagledavanja stvari iz više uglova kako bi se povezale i pomirile različite lične i kolektivne perspektive, svjesna sam da postoje teme kojima se učestalo vraćam čak i kada s jasnom namjerom pišem na neku drugu (samo)zadanu temu. To znači da uz progovaranje kroz ponekad nespojive persone i likove, uglavnom pišem o temama koje se bave hibridnom i fragmentarnom sadašnjicom kroz kritiku nametnutih društvenih normativa i pojava fizičkog i verbalnog nasilja nad ugroženim pojedinkama ili pojedincima. Takođe se osvrćem na pitanja rodnih odnosa u okvirima postojećih i revidiranih tradicija, nastojeći da ukažem na nezavidan položaj žena u patrijarhalnim društvima, ali i na izvore njihovih osnaženja. Odbijam da robujem ideologijama iako smatram da su feminističke ideje itekako potrebne za postizanje balansa u društvenim zajednicama, te da više naglaska treba da se stavi na reprezentaciju odnosa majke i kćerke i matrilinijske tradicije. Od ostalih preokupacija, tu su i promišljanja o migracijama, egzilu i transnacionalnim narativima, kao i samorefleksivna i metapoetska promišljanja o čitanju i pisanju kao svakodnevnim potrebama emotivno-mislećeg bića. Na neophodnost pisanog izražavanja nedavno me podsjetila i rečenica poznate indijsko-američke književnice Džumpe Lahiri, po kojoj potreba da se iskustvo konvertuje u grupu riječi koje su u međusobnom gramatičkom odnosu predstavlja najosnovniji stalni poriv u njenom životu.
Koliko su književne nagrade važne za književnike/ce, naročito one koji spadaju u mlađu generaciju.
Priznanja u vidu nagrada mogu da budu korisna i motivišuća za mnoge koji se bave nekom vrstom književnog stvaralaštva iz razloga što ili omoguće objavljivanje novog rukopisa ili preporuče već objavljenu knjigu kao štivo vrijedno čitanja. Osim što mogu da podstaknu kritički dijalog među čitaocima, ali i da budu predmet raznih klanovskih i političkih manipulacija, one u današnjem svijetu predstavljaju jednu od mnogobrojnih taktika privlačenja čitalačke publike u svrhu održavanja dinamike tržišta knjiga. U finansijski stabilnim državama i pod idealnim uslovima, koristi od visokotiražne prodaje nagrađenih i preporučenih naslova imaju sve karike u lancu pisanja, uređivanja, izdavanja, distribucije i popularisanja književnog djela. Nagrade su mnogobrojne, ali činjenica je da postoji neuporedivo veći broj autora i autorki čija se djela, bez obzira na kvalitet, zagube u impozantnoj količini objavljenih naslova. U našem okruženju, gdje knjige nemaju profitnu vrijednost osim ako nisu jeftino senzacionalističke, znatno manje se objavljuje, a samim tim i nagrađuje. Tržište knjiga gotovo da i ne postoji, ali, što je daleko alarmantnije, izdvajanja za podsticanje ne samo književnog stvaralaštva, nego i umjetnosti, nauke i kulture u cijelosti, trenutno su ispod svakog minimuma, pa se pisanju uglavnom posvećuju entuzijasti kojima je ono unutrašnja potreba, način izražavanja osjećaja, iskustava i stavova ili vid publikovanja rezultata istraživanja. Uzevši sve ovo u obzir, može se reći da književne nagrade u određenoj mjeri doprinose čitanosti književnih djela i afirmaciji novih autorskih glasova, posebno kad je riječ o prozi. U našim okolnostima taj doprinos nije enorman i svaka konstruktivna povratna informacija zaintrigiranog čitaoca ili perceptivne kritičarke predstavlja piscu dodatni motiv da istraje.
Žene u književnosti? Koliko se žene u književnosti kod nas još uvijek nose sa predrasudama i stereotipima. Kako se boriti protiv toga?
U svijetu, naročito u njegovom zapadnom dijelu, postoji prilično izgrađen korpus teorijskih i književno-kritičkih publikacija koje analiziraju i preispituju položaj žena u književnosti. Iako ta djela polaze od specifičnosti koje su karakteristične za kulturno-istorijske kontekste njihovih autorki i autora, većina njih, na osnovu validnih činjenica, dolazi do istovjetnih spoznaja da je ženama vijekovima bila dodjeljivana pozicija pasivnog književnog objekta, čime se nastojao opovrgnuti njihov kreativni potencijal. U prostranim okvirima književnog neba, titula takozvanog velikog pisca podrazumijevala je muškarca sa rasnim i klasnim privilegijama, koje bi mu rođenjem garantovale pravo na stvaralačku autentičnost, a porukama njegovih djela osiguravale univerzalnost. S druge strane, na ženu koja bi se drznula da piše gledalo se kao na deformitet prirode i društvenu anomaliju, zbog čega su se mnoge od njih potpisivale pseudonimom muškarca ili “nepoznatog” (anon.) Lišena vlastitog stvaralačkog subjektiviteta, žena u književnosti mogla je da boravi u ulogama nestvarne muze inspiratorke, zatočene kućanice bolešljivog tijela, ili je mogla da služi kao fatalna zavodnica u službi muškarčevih erotskih fantazija. Ukratko, književni kanoni kroz čitavu istoriju bazirali su se isključivo na djelima muškaraca, dok žene tek u posljednih pedesetak godina pokušavaju da rekonstruišu svoje isprekidane književne tradicije. Kao reakcija na gotovo potpunu nezastupljenost ženskih glasova u književnim okvirima, od sedamdesetih godina 20. vijeka u angloameričkim književnostima objavljen je veliki broj antologija književnosti koju pišu žene. Ta relativno nova tradicija zaživjela je i na našim prostorima, ali samo u pojedinim državama i to u znatno manjem obimu. Dovoljno je da bacimo pogled na mnoge pjesničke antologije objavljene u regionu u posljednjih nekoliko decenija pa da se osvjedočimo da je zastupljenost pjesnikinja rijetko prevazilazila kvotu od mizernih 8%. O svemu ovom pisala sam u nekim od svojih radova i smatram da problematika ženskog subjektiviteta i autorstva predstavlja nedovoljno istraženo područje kako u književnosti tako i u širim društvenim okvirima. Zabrinjava činjenica da su ustaljeni stereotipi i predrasude po pitanju žene kao drugog i dalje iskazani kroz površne reprezentacije ženskih identiteta i doživljaj ženskog stvaralaštva kao manje vrijednog. U isto vrijeme ohrabruju podaci da žene i ostale marginalizovane grupe napuštaju praksu očekivanja da ih neko negdje uvrsti, te same pronalaze načine izražavanja svojih ideja i stavova. Na taj način dolazi se do decentralizacije književnih institucija i svojevrsne demistifikacije poruka književnih djela, a čitaoci oba pola postaju receptivniji po pitanju različitih spisateljskih senzibiliteta.
Kakav je, prema Vama, položaj žena u našem društvu? Sa kojim problemima se žene najčešće suočavaju?
Baš kao i u književnosti, korijene nezavidnog položaja žena u pojedinim dijelovima svijeta, ali i kod nas, treba tražiti u temeljima i praksama patrijarhalnih uređenja, gdje se vršila degradacija ženskog bića i autoriteta kroz fizička zlostavljanja i / ili emotivne manipulacije. Funkcija žene kroz istorije ratova uglavom se svodila na ulogu majke budućih ratnika i upravo ta uloga postavljala je ženu na pijedastal nacionalnih vrijednosti. Iz istih razloga mnoge savremene kritičarke i teoretičarke prepoznaju nelagodu u značenjskom odnosu između žene i nacije. Irska pjesnikinja i esejistkinja Iven Boland, između ostalih, podsjeća na tradicionalno poistovjećivanje žene sa nacijom, gdje je ženi dodjeljivano pasivno mjesto nacionalnog obilježja, dok je muškarcu pripadala aktivna pozicija odbrane ili ekspanzije vlastite društvene moći. Iz suštinski podređenog položaja žene razvijala su se ograničenja u načinu izražavanja stvarnih potreba marginalizovanog pola, što se i kod nas prepoznaje kao naslijeđen osjećaj žene da je nedovoljno sposobna za takozvane ozbilje muške poslove. Današnju ženu takođe oblikuju genetika i duhovi pretkinja koje su bile nečujne, nevidljive i vezane za kućni plot. Mnoge od nas još ne mogu da vjeruju da nam je dozvoljeno javno izražavanje stava i mogućnost izbora. Neke nisu svjesne da učestvuju u vlastitoj pornografizaciji. Neke se boje odgovornosti i iskoračenja, a nekima je teško pronaći sopstveni glas. Neke žene obilježava nizak nivo samopouzdanja i uporan osjećaj krivice zbog kreativnog ili aktivističkog angažmana ili odbijanja da se preuzme očekivana ulogu žrtve, dok su neke navikle da se izvinjavaju zbog vlastitog uspjeha. Činjenica je da trenutna ekonomska i politička situacija ograničava civilizacijski razvoj i muškarcima i ženama. Visoka stopa nezaposlenosti i trenutna stagnacija na svim nivoima pogađaju i jedne i druge, ali nad ženama se i dalje mnogo više iživljavaju i mediji i poslodavci, namećući im društveno poželjne obrasce ženstva, majčinstva, izgleda i ponašanja.
Nedavno ste duže vrijeme boravili u Njujorku, prije toga bili ste u Velikoj Britaniji. Sa kojim utiscima ste se vratili u Banjaluku?
U sklopu svojih profesionalnih interesovanja imala sam priliku da se bavim istraživanjem na međunarodnim univerzitetima. Zahvaljujući Čivning stipendiji završila sam postdiplomske studije na Oksford Bruksu, dok mi je Fulbrajt stipendija omogućila naučnoistraživački boravak na Kolumbiji u Njujorku. Pošto ta dva inostrana iskustva dijeli relativno dug vremenski period od nekih petnaest godina, utisci se u znatnoj mjeri razlikuju, ali svakako postoje određene poveznice. Studijski boravak u Britaniji par godina nakon diplomiranja predstavljao je moje prvo prekomorsko iskustvo, a samim tim i prvi susret sa različitim kulturama, egzistencijskim novitetima i drugačijim načinima razmišljanja. Iako u to vrijeme, na samom početku ovog vijeka, mobilni telefoni i internet još nisu u potpunosti diktirali tempo svakodnevnog života ni u Engleskoj, osjećala se neka vrsta informacijskog, ali i suštinskog jaza između mene kao dezorijentisane studentkinje sa poslijeratnog Balkana i inostrano obrazovanih koleginica i kolega koji su samouvjereno raspravljali o ubjedljivo važnim teorijskim temama i konceptima. Pratio me osjećaj zarobljenosti u posljedice besmislenih nacionalističkih sukoba na našim prostorima, kao i potreba da bar djelimično nadoknadim oduzetu deceniju normalnog života. Naravno, bila sam srećna zbog ukazane prilike, a mnoga od novih saznanja uticala su na pravac mojih istraživanja, nastavu koju izvodim, kao i na pisanje. Nedavni boravak na Kolumbiji u Njujorku dodatno je proširio vidike kroz višemjesečni pristup bibliotekama, ekspertima, javnim predavanjima i bogatom kulturnom životu, ali nakon toliko godina stvari počinjemo da posmatramo iz nekog realističnijeg ugla koji nam više razotkriva pozadinu raznih privilegija i ograničenja. Ostaje činjenica da je distanciranje kroz povremenu promjenu okruženja vrlo ljekovito i otrežnjujuće, tako da ohrabrujem znatiželjne mlade i one malo starije da apliciraju za međunarodne stipendije i upuste se u avanturu samospoznaje i kritičkog sagledavanja sebe, drugih i prostora u kojima se zateknu.
Radite sa studentima. Koliko su mlade generacije zainteresovane za književnosti, čitanje, pisanje…?
Od studenata književnosti očekuje se da vole književnost i da je bar jedan od razloga izbora studijskog programa jezika i književnosti ljubav prema izučavanju jezika i književnosti. Međutim, u praksi se ispostavlja da takva očekivanja nisu baš uvijek realistična. Dok za neke od studenata čitanje književnih djela predstavlja užitak i širenje unutrašnjih horizonata, za neke je ono nužna potreba, pa čak i mučenje. Ne osuđujem ničiji lični odnos prema izabranoj oblasti studiranja, ali smatram da mladi ljudi treba na vrijeme da prepoznaju svoje sklonosti i interesovanja i da na osnovu njih donesu odluku o upisu na odgovarajući fakultet ili da se usmjere u nekom drugom pravcu, gdje mogu da daju svoj maksimum. Zadovoljstvo je raditi sa studentima i studentkinjama koji se izgrađuju kroz čitanje i imaju sposobnost argumentovanog kritičkog osvrta na književno djelo. Iako se danas plasiraju mračne prognoze po pitanju čitanosti i opstanka knjige, smatram da su one dobrim dijelom neopravdane, jer mladi u prosjeku dosta čitaju bilo iz knjige ili sa ekrana i njihov izbor literature evoluira s podizanjem nivoa obrazovanja i samosvijesti. Nastavni programi nude određene okvire, ali oni su tek odskočna daska za šire čitalačke i stvaralačke izazove. Podsticanje kreativnosti kod studenata vrlo je zahvalno jer mnogi potpunije doživljaju književnost tek kad se i sami izraze kroz pisanje pjesme, priče ili eseja. Činjenica je da u svakoj generaciji postoji neko u čijem radu se uočava dobitna kombinacija načitanosti, ustrajnosti i talenta. Nezavidna ekonomska situacija i neadekvatni međuljudski odnosi u društvu mogu da utiču na motivisanost mladih kad je riječ o usvajanju i stvaranju književnosti, ali takođe mogu da budu polazna tačka reakcije i želje da se pravim vrijednostima posveti više prostora.
Možete li nam preporučiti nekoliko knjiga za čitanje tokom ljeta?
Spisak knjiga koje bih u ovom trenutku preporučila za čitanje prilično je dugačak i raznovrstan, ali s obzirom na teme načete u ovom razgovoru, spomenula bih nekoliko relevantnih romana koji su na mene ostavili snažan utisak po pitanju identiteta žene u distopijskim, kolonijalnim, matrilinijskim, postmodernističkim, autobiografskim i drugim okruženjima. Radi se o djelima koja na različite načine plijene ljepotom književnog izraza, tragovima originalnosti i specifičnim pristupima temi koju obrađuju. Među njima su Sluškinjina priča i Godina potopa (Margaret Atvud), Voljena (Toni Morison), Tajni život pčela (Sju Monk Kid), Osim ako (Kerol Šilds), O ljepoti (Zejdi Smit), Slučajno (Ali Smit), Naranče nisu jedino voće (Dženet Vinterson), Satovi u majčinoj sobi (Tanja Stupar Trifunović), Svaki je anđeo strašan (Suzana Tamaro) i Ti ovdje ne moraš da živiš (Nataša Radojčić).
Razgovarala Maja Isović
Vezani tekstovi:
Tanja Stupar-Trifunović: Ako ovako nastavimo duhu ovog naroda nijedna medicina neće moći pomoći
BUKA intervju: Dubravka Ugrešić – Suočavanje s prošlošću je igranka bez prestanka