Svjetlana Trifunović (26) živi sa čoporom pasa sama na planini pored Kotor Varoši, daleko od naselja. Ovakav život podrazumijeva potpunu emotivnu posvećenost i težak fizički rad, a Svjetlana psima pomaže od svoje petnaeste godine. Do sada je udomila više od 500 pasa, a trenutno brine o njih 24.
Sa ovom nevjerovatnom djevojkom razgovarali smo na dvorišnoj rasprodaji u Banjaluci, gdje su, kupovinom različitih predmeta, posjetioci mogli direktno pomoći brizi o napuštenim životinjama.
Osvrćući se na proteklih 11 godina brige o bespomoćnim životinjama, Svjetlana kaže da je sada dosta lakše, jer mnogo ljudi zna za nju i žele joj pomoći, ali je sve više i onih koji je zovu da zbrine napuštene pse.
“Bilo je uspona i padova, puno učenja na greškama, ali u odnosu na situaciju u kakvoj sam se nalazila prije pet godina, zadovoljna sam. Još je dug put preda mnom da stanem na noge. Kad pogledam unazad, situacija jeste bolja, ali sada imam i više poziva u pomoć”, priča nam Svjetlana, dodajući da sama pokriva područje opština Kotor Varoš, Kneževo i Čelinac, odakle je ljudi zovu da preuzme brigu o bolesnim ili povrijeđenim psima.
Smatra da je nemoguće skloniti sve pse sa ulice u prihvatilišta ili ih udomiti, zbog čega jedino rješenje vidi u sterilizaciji napuštenih životinja. Puno radi i sa ljudima koji žive u selima na ovom području, a koji često nisu u mogućnost da zadrže pse ili da im pruže adekvatne uslove za život.
“Treba razumjeti i te ljude na selu. Oni vole te životinje. Ima ih, naravno, i koji ih zlostavljaju, ali ima i onih koji ih vole, a nemaju finansijsku mogućnost da ih zadrže. Imala sam dosta slučajeva gdje me ljudi zovu ‘udarilo ga auto’, ‘povrijeđen’, ‘bolestan'… Takve inače ostave na ulici da umiru u agoniji i takvima ja pomažem. U tim ruralnim područjima često pomažem da psi dobiju veterinarsku pomoć, da se kujica steriliše, da se kupi kućica ili nešto drugo što je ljudima potrebno da bi zadržali psa”, priča nam Svjetlana.
Humanitarni bazar za pse
S obzirom na to da briga o psima zahtijeva različite i velike troškove, poput veterinarske obrade, liječenja, čišćenja, a ponekad i plaćanja pansiona za one pse koji ne mogu da žive u čoporu, Udruženje “Vardi”, čija je Svjetlana predsjednica, jednom godišnje organizuje Humanitarni bazar kako bi prikupilo novac za dalji rad.
“Pseći bazar organizujemo već nekoliko godina uzastopno, gdje jednom godišnje okupljamo ljubitelje životinja zbog druženja i zato što sam u Kotor Varoši, tako da je ljudima odavde daleko da dođu da upoznaju pse. Na taj način želim da predstavim svoj rad, da me ljudi upoznaju, jer sam izolovana, sama u sred šume, udaljene od naselja, tako da je ljudima dosta daleko da me posjete. Uvijek povedem i nekog od pasa da ljudi upoznaju njihove priče i da vide kako se psi ponašaju, da promovišemo udomljavanje i kako to mogu biti sjajni ljubimci”, objašnjava Svjetlana.
Pored povodaca, ogrlica, prsnika i drugih stvarčica za pse, posjetioci su na jučerašnjem bazaru u Banjaluci mogli kupiti i knjige, cvijeće, nakit, antikvitete, retro posuđe i druge zanimljive predmete.
“Dobijamo dosta donacija, stvari, a meni je žao kad ne koristim sve, da to stoji, i onda za neku simboličnu cijenu to dajemo, da bismo otplatili dugove kod veterinara ili u pansionu. Tu gdje se ja nalazim je 16 pasa, i još imamo 8 u pansionu koji plaćamo, zato što ne mogu svi zajedno biti u čoporu”, kaže Svjetlana, dodajući da joj je veliki broj prijatelja pomogao da organizuje ovogodišnji bazar.
“Mnogo ljudi se odazvalo, prije svega da pomognu da organizujemo bazar. Vanja Stokić iz E-trafike, bez nje ne bih mogla ništa. Ona je dosad svaki bazar organizovala i pomogla mi, od nje sam mnogo i naučila. Ona je i potpredsjednica Udruženja ‘Vardi’. Što se posjetilaca tiče, ljudi vole da dođu, jer nema takvih dešavanja dosta. Ovaj put smo pripremili kafu i osvježenje za posjetioce i kolače koje su moja mama i prijateljice naspremale.”
Zahvalna je volonterima koji joj sve ove godine pomažu.
“Ima ljudi koji dolaze kod mene, kojima nije problem da dođu, koliko god da je daleko. Djevojke uzmu slobodnu sedmicu, pa dođu kod mene, od jutra do mraka ostanu da pomognu da napravimo generalno čišćenje ili da izvedemo sve pse, što je bitno za njihovu socijalizaciju i za udomljavanje.”
Finansijski je teško, fizički još teže, ali najteže je emotivno i psihički, kaže Svjetlana.
“Ta borba čovjeka emotivno iscrpljuje, ali ja sam srećna, jer imam priliku da većinu vremena provodim sa životinjama i u šumi, pa uspijem sve nekako posložiti u svojoj glavi i prihvatiti stvari koje ne mogu da promijenim. Fokusiram se na one stvari na koje mogu da utičem. Za svaki korak naprijed koji se napravi ja sam sretna. Naravno, uvijek mora biti uspona i padova, ali trudim se da ne vidim samo negativno. Ako se samo fokusiramo na problem, nikad nećemo doći do rješenja. Za mog života, uvijek će biti pasa na ulici, ali kad pogledam iza sebe, svake godine, ima napretka.”
Tri puta se selila u Njemačku, gdje je imala stan i posao u struci, ali bi se svaki put vratila psima.
“Izabrala sam teži put, radim stvari koje niko ne želi, ali vodim ispunjen život. Želim i da budem primjer drugima kada je u pitanju briga o životnjama, jer njima nije potrebna samo hrana i smještaj, već i društveni život i ljubav, kao i nama, a to je ono što mnogi zaboravljaju.”
Svjetlanin dugoročni cilj je da registruje prihvatilište, do čega je, kako kaže, dug put da bi se ispunili svi zakonski uslovi.
“Ti si žensko, nikad se nećeš tako udati”
Svjetlaninoj mami je trebalo dosta vremena da prihvati ćerkin izbor, ali sada joj je velika podrška.
“Mami je bilo teško da prihvati ovo što radim, govorila je ‘ti si žensko, nikad se nećeš tako udati’, jer ja sam uvijek i prljava i s psima u pokretu, u autu, ali s vremenom, kada su vidjeli koliko ljudi me podržava, i moja porodica je to prihvatila. Mama mi je ovaj put bila velika podrška, za bazar je spremila kolače i zasadila dosta cvijeća za prodaju”, ponosna je Svjetlana.
Na kraju razgovora, Svjetlana je pozvala ljubitelje pasa da dođu u njihov, kako ga naziva, “cukeći kućerak” i pruže psima ono što im je najpotrebnije, a to su pažnja i ljubav.
“Naša vrata su otvorena za sve. Ja to mjesto ne smatram prihvatilištem, jer to je i kuća, pa je zovem cukeći kućerak. Jer sama ideja i jeste da to bude njihova kuća, dom, a ne prihvatilište, odnosno azil. Šetnje u šumi su svima uvijek hit, kad povedemo njih 6-7, tako da na taj način ljudi uvijek mogu pomoći, izdvojiti svoje vrijeme, da dođu da prošetaju psa, samim tim da pomognu njegovoj socijalizaciji sa novim ljudima na povocima i samim tim olakšaju udomljavanje.”