Na početku pješačke zone, preko puta parka kod Narodnog pozorišta Republike Srpske, nalazi se kuća Milanović.
Pored nje ste vjerovatno prošli mnogo puta, ne obraćajući pretjeranu pažnu na nju, ne znajući da je zaštićena i da se radi o jednoj od prvih sagrađenih kuća u današnjoj Ulici Bana Milosavljevića.
Tome uveliko doprinosi činjenica da nigdje nema table niti bilo kakvog obavještenja sa osnovnim podacima o kući, iako je u Banjaluci preostalo jako malo kuća ove veličine i istorije.
Podaci koji su dostupni kažu da je kuća Milanović izgrađena 1893. godine, samo par mjeseci nakog gradnje prvog masivnog objekta na ovom potezu, koji je izgradio Ludvig Rudovic- u prizemlju ovog objekta nalazio se prvi banjalučki bioskop „Edison“, te prostorije prvog telegrafa.
Kuća Milanović je građena kao uglovnica, gdje je duži dio trebalo da osigura otvaranje nove ulice, što do danas nije u potpunosti definisano. Izgrađen je u neorenesansom stilu, a uglovnu poziciju mu naglašava balkon, ispod kojeg je bio ulaz u trgovinu (Špecerajska radnja Ivezić-Koljević).
Na spratu su bili stanovi. Pasaž vodi u ekonomsko dvorište , gdje su nekada bili objekti zanatske namjene. Sprat objekta je zadržao autentični izgled, dok je prizemlje djelimično izmijenjeno i sada se u njegovom prizemlju, dijelu koji gleda na Ulicu Bana Milosavljevića nalazi kafić Rock Symphony.
I to su jedini podaci koje smo uspjeli dobiti o istoriji ove kuće iz Rеpubličkоg zаvоdа zа zаštitu kulturnо-istоriјskоg nаsljеđа, Arhiva Republike Srpske i Grada Banjaluke.
Nastavili smo potragu i došli do Rajne Milanović, praunuke Save Milanovića koji je kuću sagradio. Rajna i njena majka Ljerka jedini su potomci ove porodice koji danas žive u Banjaluci.
Sve je počelo kada je Savo Milanović kao trinaestogodišnji dječak došao iz sela Dabrac kod Mrkonjić Grada u Banjaluku, sa samo nekoliko ovčijih koža i otišao na stočnu pijacu da ih proda. Vješto je hvalio svoju robu i nije je htio dati ispod cijene, pa ga je zapazio imućni trgovac i ponudio mu da kod kod njega radi kao šegrt.
„Pradeda Savo je rođen 1861, što znači da je 1874. godine došao u Banjaluku. Vrijedan i domišljat, brzo je izučio trgovački zanat, te se već nakon 10-ak godina osamostalio i pokrenuo svoje trgovine, te tako stekao kapital kojim je izgradio porodičnu kuću. Nije mi poznat podatak ko je projektovao kuću, niti ko ju je gradio“, prisjeća se Rajna priča o svom pradjedu, koje je slušala dok je odrastala u ovoj kući.
Savo i njegova žena Jovka, rođena Stojanović, imali su petoro djece – Niku, Savu, Staku, Simu i Vladu. Po odrastanju sinova, Savo je registrovao firmu pod imenom „Savo Milanović i sinovi“.
Niko, najstariji Savin sin, vodio je delikatesnu trgovinu u prizemlju kuće u kojoj se prodavala luksuzna roba, delikatesi, strana vina… Niko je rano umro (1923.), pa su radnju preuzeli Ivezić I Koljević, zato se na nekim fotografijama Banjaluke iz 30-tih godina vidi natpis „Špecerajska radnja Ivezić-Koljević“.
Druga do kuće Milanovića, prema današnjoj Palati predsjednika je takođe bila zgrada Milanovića, i u njenom prizemlju je bila mesnica koju je vodio Sava mlađi.
O zanimanjima koja su odabrala ostala Savina djeca Rajna Milanović kaže: "Simo je bio farmaceut, zvršio je studije u Beču i u Gospodskoj ulici imao svoju drogeriju. Staka se udala i odselila u Požarevac, a moj deda Vlado se bavio kinematografijom, bio je vlasnik kina „Palace-ton kino“, u kojem je 1933-te prikazan u Banjoj Luci prvi zvučni film i ostao upamćen kao prvi Banjalučanin koji se bavio filmom u našem gradu. Prije njega, kinematografski život ovdje je postojao, ali zahvaljujući putujućim prikazivačima koji su dolazili sa raznih strana svijeta. Nakon II svjetskog rata, deda Vlado je bio direktor kina Palas i Ljetnog kina Kozara. U ovoj kući je 1930-te rođen i moj otac, univerzitetski profesor u Sarajevu, Novom Sadu i Banjaluci, akademik Branko Milanović. Uglavnom, od perioda kada sam se ja rodila 1958. godine, u kući su stanovali moja baka i djed, Marija i Vlado, moji roditelji, sestra Ranka i ja, i žena Save mlađeg. Ostali su se razišli ili umrli“.
Napominje da su u kući stanovale još četiri porodice, jer su u poslijeratnom razdoblju državna tijela praktikovala preraspodjelu stambenog fonda, dodjeljujući “viškove” drugim porodicama.
Kuća nakon rata nije nacionalizovana i u vlasništvu porodice Milanović ostala je sve do 1976. godine, kada ju je kupila Opština Banjaluka. Naime, kuća je razornim zemljotresom koji je Banjaluku pogodio 1969. godine pretrpjela značajna oštećena i tadašnjim regulacionim planom planirano je njeno rušenje.
Plan se ipak nije obistinio, kuća nije srušena, već je izvršena njena rekonstrukcija, prilikom koje su urađene određene intervencije kod kojih se odstupilo od izvornog izgleda objekta, naročito kad je riječ o prizemlju, u kojem su smješteni poslovni prostori, a nije se vodilo računa ni o izvornoj kolorističkoj obradi fasade.
U vremenu koje je uslijedilo, prostor kuće su koristila kulturno-umjetnička društva, ovdje je bilo smješteno i KUD Taras Ševčenko, a sve donedavno i jedan od najpoznatijih i najopremljenijih foto studija u Banjaluci, kao i kultni Club Cedubal.
Kuća i danas budi brojne emocije u Rajni Milanović. Ponekad ode do nje i stane u dvorište u kojem su nekada bile posađene jabuka i kruška. Posadio ih je deda Vlado Milanović – jednu kada se rodila njena sestra Ranka, a drugu kada se rodila Rajna. Danas voćki nema, posječene su, a kuća je oronula i beživotna, ali Rajna je dozove u sjećanje baš onakvu kakva je bila u njenom djetinjstvu.
“U kući sam živjela samo do svoje treće godine, kada su se moji roditelji preselili u Sarajevo, ali sestri i meni bi se cijeli svijet otvorio kada bi o ljetnjim i zimskim ferijima dolazili u Banjaluku. Igre u dvorištu i u ulici u kojoj nije bilo saobraćaja (tadašnja Ulica Sime Šolaje) odlazak na tavan, gdje smo pregledali stare porodične uspomene i stvari koje su odlagane još od kada se kuća sagradila, pa skrivanje u vinskom podrumu kuće… “, priča Rajna, koju je jako obradovala vijest da Grad Banjaluka u dokumentu “Strategijia razvoja kulture 2018-2028 godina”, planira da kuća postane gradska knjižara – "Banjalučka kuća knjige", u kojoj će svi posjetioci moći dobiti uvid u aktuelna izdanja domaćih izdavača i gdje bi se održavala predavanja i niz edukativnih programa iz oblasti kulture. Kaže da bi je posebno radovalo da na kući jednog dana osvane i ploča sa natpisom da je to “ Kuća Milanović”.
Kako bismo otkrili još neke podatke o ovom objektu, stupili smo u kontakt sa arhitektom Goranom Dimitrićem, koji je ispred firme Urbis Centar uradio glavni projekt konstruktivne sanacije, adaptacije i restauracije kuće Milanović u Banjaluci i koji nam je dao vrijedne fotografije kuće iz prošlosti, ali i kako bi ona trebala izgledati, nadamo se, vrlo skoro.
Saznali smo i da je ukupna korisna površina objekta koja uključuje i rekonstruisan tavanski prostor oko 1200 m2, da je vrednovan kao objekat arhitektonske vrijednosti koji se nalazi u I zoni zaštite, te da ima ambijentalnu i arhitektonsku vrijednost i primjer je objekta nastalog u periodu austro-ugarske vladavine, te kao takav ima i istorijsku vrijednost.
U nastavku pogledate fotografije kuće Milanović nastale u različitim vremenskim periodima.
