Američka vojna akcija u Karakasu otvorila je Pandorinu kutiju – međunarodno pravo je potisnuto, a zone uticaja ponovo crtaju granice svijeta
Američke bezbjednosne agencije provele su brzu i preciznu vojnu operaciju u Venecueli, tokom koje je uhapšen predsjednik te zemlje Nikolas Maduro. Prema saopštenju Vašingtona, Maduro je osumnjičen za umiješanost u šverc narkotika u Sjedinjene Države, a njegovo suđenje trebalo bi da bude održano u Njujorku, kako je najavila američka državna tužiteljica Pam Bondi.
Maduro je najprije helikopterom prebačen na američki vojni brod, a zatim transportovan u SAD. Akcija je izazvala burne reakcije širom svijeta, ali i duboke političke podjele – kako globalno, tako i unutar same Amerike.
Tri svijeta, tri reakcije
Reakcije međunarodne zajednice mogu se svrstati u tri grupe. Prvu čine oni koji otvoreno podržavaju američku intervenciju, drugu oni koji tvrde da je riječ o brutalnom kršenju međunarodnog prava, dok treću čine države koje se oglašavaju oprezno, pokušavajući da ne uvrijede Donalda Trampa, predsjednika SAD-a, koji je operaciju već proglasio svojim ličnim uspjehom.
Upravo je treća grupa najzanimljivija – u njoj su uglavnom evropske zemlje koje i dalje računaju na američku zaštitu u slučaju da Rusija pokuša proširiti rat u Ukrajini dalje prema zapadu.
Profesionalna operacija, opasna poruka
I pristalice i kritičari saglasni su barem u jednom – vojna akcija bila je taktički profesionalno izvedena, uz minimalne gubitke. To je, prema mišljenju mnogih analitičara, nivo operativne sposobnosti kakav, primjerice, Rusija nije pokazala ni u svom neposrednom susjedstvu.
Kritičari upozoravaju da je riječ o presedanu: strana sila upala je na teritoriju suverene države i uhapsila njenog predsjednika. Pristalice, s druge strane, podsjećaju da je Maduro izgubio izbore prošle godine, što su potvrdile međunarodne nezavisne provjere, te da je vlast zadržao nezakonitim sredstvima.
Ipak, protivnici američke politike podsjećaju da Trampu ranije nije smetalo da podrži Žaira Bolsonara, bivšeg predsjednika Brazila, koji je nasilnim putem pokušao osporiti izborne rezultate u svojoj zemlji.
Nova američka doktrina: zone uticaja
Ono oko čega gotovo da nema spora jeste činjenica da je Tramp u praksi započeo sprovođenje nove američke strategije nacionalne bezbjednosti. U njoj se otvoreno navodi da je zapadna hemisfera zona američkog uticaja u kojoj neće biti tolerisano ponašanje suprotno interesima Bijele kuće.
Takva logika ima dalekosežne posljedice – jer ako Amerika polaže pravo na svoju zonu, isto pravo mogu tražiti i Rusija i Kina. Već se otvara pitanje Tajvana, dok Moskva i dalje sanja o obnovi sovjetske zone uticaja u Evropi.
Da li Tramp prepušta Evropu Putinu?
Iako SAD formalno ne odustaju od podrške Tajvanu, ostaje otvoreno pitanje kako će se Tramp dugoročno postaviti. Za Evropu je, međutim, ključno pitanje da li to znači da bi mogla biti prepuštena Rusiji kao njenoj „zoni uticaja“.
Iz Trampove strategije proizlazi da on ne želi Evropsku uniju kao politički projekat, već saradnju sa pojedinačnim evropskim državama koje dijele njegovu ultranacionalističku ideologiju, zasnovanu na, kako je vidi njegov krug, „hrišćanskim vrijednostima i zapadnoj kulturi bijele rase“.
Ipak, postoje najmanje tri razloga zbog kojih je takav scenario teško ostvariv.
Prvi je nesposobnost Rusije da kontroliše čak ni vlastito susjedstvo – rat u Ukrajini, koji je trebao trajati nekoliko dana, traje gotovo četiri godine bez jasnih naznaka pobjede. Drugi je i dalje snažan američki vojno-politički establišment koji ne želi napustiti Evropu, što je potvrđeno i na nedavnom NATO samitu u Hagu. Treći je činjenica da značajan dio američke političke elite Evropu i dalje vidi kao kolijevku zapadne civilizacije.
Svijet poslije Karakasa
Jedno je, međutim, jasno – intervencijom u Karakasu svijet zasnovan na međunarodnom pravu faktički je priveden kraju. Istini za volju, taj poredak nikada nije u potpunosti zaživio, što pokazuju primjeri Iraka ili Kosova, ali su barem postojale određene norme.
Sada, po svemu sudeći, ulazimo u eru u kojoj vlada zakon sile. A to je svijet koji je suštinski drugačiji – i opasniji – od onog na koji smo navikli.