Novinari idu toliko daleko u svojim analizama, pa kažu kako u ovoj zemlji ništa ne ide kako treba (tu su, nažalost, u pravu). Mnogi, uvijek, sve svaljuju na političare-nepotiste, političare-kleptokrate, političare-daj potpisaću sve, samo me ostavi u fotelji. Da li je stvarno tako? Jesu li, stvarno, političari krivi za sve? Da li su (kvazi) kuhari (jako dobro znamo ko je ovdje šef kuhinje) ovog našeg lonca jedini koje možemo kriviti za loše stanje? Ići ćemo mi ovaj put u samu srž problema, do onoga bez čega ni najbolji kuhar svijeta ne bi mogao napraviti dobar bosanski lonac, a to su njegove sirovine. Postoje tri glavne sirovine bosanskog lonca, i njih ćemo imenovati: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Da bi bosanski lonac bio dobar, ta tri glavna sastojka trebaju istovremeno, i koordinirano, pustiti svoje sokove, mirise, da bi to sve ličilo na nešto. A tako nije. Da vidimo zašto, i zašto se ta tri glavna sastojka ne mogu istovremeno odlučiti kada će se napraviti dobar bosanski lonac. Pa, i pored toga što imamo u svijetu uglednog kuhara, taj lonac nikako da bude onaj pravi, da “šmeka”. O tome da taj isti bosanski lonac nikako ne može na listu nacionalnih jela ujedinjene Evrope.
Iako, ruku na srce, taj bosanski lonac uopšte nije tako loš, i ako se napravi dobro, sigurno će naći svoje vrijedno mjesto na jelovniku evropske (udružene) kuhinje. Najjednostavniji način je odabrati par najosnovnijih “momenata”. Rasčlaniti iste po tome šta uzorci misle, i vidjeti rezultate crno na bijelo, jedne pored drugih. Čitajući mišljenje jedne grupe, dobija se još jedan kolateralni rezultat-mišljenje jedne grupe sastojaka o onim drugim sastojcima. Naravno, to što se dešava u glavi svakog od građana ove zemlje ponaosob, nije moguće staviti na ovako mali prostor, pa ću se koristiti prosječnim uzorcima. Generaliziraću, a kao prosječan uzorak ću uzeti tog “prosječnog” predstavnika njegove grupe. Sigurno ste u životu čuli kada neko za nekoga kaže: “Ma, on je naš.” Ili: “Pravi je …”
1. Država
Svi Bošnjaci znaju kako se njihova zemlja zove, i tu nema dileme.Velika većina Srba misli da je njihova država Republika Srpska, i stav o Bosni i Hercegovini kao njihovoj državi se svodi ili na podsmijavanje, glasno negodovanje, ili “Ma, mi smo tu slučajno, to su nam drugi nametnuli”. Hrvati, pak, jako dobro znaju gdje su, šta su, i kada god krenu na put, izvade putovnicu zemlje za koju kuca njihovo srce.
2.Uređenje države
Bošnjaci hoće da Bosna i Hercegovina bude što više država, sa što manjim ovlaštenjima entiteta. Misle li mnogi od njih da će samim tim postati dominantni, jer ih ima najviše? Zašto mnogi Bošnjaci misle da samo oni imaju pravo sebe nazivati genuinim Bosancima? Zašto mnogi od njih misle da Bosna i Hercegovina može biti normalna država, samo ako se oni pitaju za sve, a Srbi i Hrvati tu treba svečano da pljeskaju, i povlađuju? I osjećaju kompleks niže vrijednosti? Lično sam imao žestoke rasprave sa nekim od takvih Bošnjaka i uvijek sam im govorio da griješe, i da oni ovdje nisu jedini, i čim prije to shvate, biće bolje. Njihove reakcije ću zadržati za sebe.
Srbi, za razliku od Bošnjaka, žele ono što već imaju, pozivaju se na Daytonski sporazum kad im je volja, a kada je neki aneks u pitanju, kažu da je za takvo što prerano. Što manje BiH (mnogi ni ime ove zemlje ne mogu izgovoriti) više Republike Srpske (ili Republic of Srpska, kada pričaju sa strancima, a ovi im se krišom smiju, jer se Republika Srpska kaže isto i na engleskom, ili bilo kom drugom jeziku). Kada vođe ove etničke skupine shvate da im je bolje da što više poštuju ustav svog entiteta, a još više državni, jer je to jedini način da od RS ostane više od imena, tada će svima biti ljepše i bolje. A mnogi će imati bazene u dvorištu kada shvate da im je bolje dijeliti svoju sudbinu sa ostala dva naroda zemlje kojoj pripadaju, nego živjeti u 1992., i dalje sanjati neostvareni san.
Hrvati još uvijek sanjaju o svom trećem entitetu, i dočekaće ga isto kao što ću ja dočekati jednog dana da budem predsjednik države (potonje je izvjesnije). Oni, za razliku od Srba i Bošnjaka imaju de facto najviše. Pravu pravcijatu paradržavu, spojenu sa maticom. Oni jako dobro znaju da je “de facto” mnogo važnije od “de iure”.
Nikada neću zaboraviti kada sam ljetos išao na more, pa nisam znao kada koje dokumente da pokazujem(domaću ili punomoć za vožnju auta u inostranstvu), jer je granica između dvije države djelovala više imaginarno, no stvarno. Cijeli prijelaz me podsjetio na putovanje po EU, gdje nema granica, a još manje carine).
3. Istorija
Različito tumačenje istorije je kod naših sastojaka tako različito, da se čovjek nekada zapita jesu li ti isti ljudi ikada zajedno nosili štafete, išli na omladinske radne akcije, sjedili u istim školskim klupama, pa i učili isto gradivo iz istorije/historije/povijesti (tim tumačenjem su zaraženi oni malo stariji, mlađi su naučili novu istoriju, i mnogi od njih kažu “Neki Hrvat Tito”). Oko, naizgled, samo jedne istorijske činjenice, koja je činjenica, i ne smije se dovoditi u pitanje, postoje različita tumačenja. Tumačenje toga ko je bio, i šta je radio, kralj Tvrtko. Bošnjaci kažu da je on bio bosanski kralj, Srbi kažu da je bio srpski kralj (jer se krstio u pravoslavnoj crkvi). Podatak o Hrvatskom stavu nisam mogao dobiti. A o tome da li je Gavrilo Princip bio patriota, ili terorista, to tek…
4. Ivo Andrić
Jedni ga nipodoštavaju, jer misle da je pljuvao po njima, jedni ga drže za svoga, jer se ponašao kao da je njihov, iako se kao takav nije rodio. Oni treći ga smatraju svojim, jer se rodio kao njihov. A činjenicu da on nije bio ničiji, i da je čovjek, de facto, bio Bosanac, objesimo mačku o rep. I da se uz njegovo ime veže njegovo bosanskohercegovačko porijeklo, i da sam se ja svaki put ježio od dragosti kada sam u inostranstvu slušao kako ljudi misle da je bio dobar pisac, a pritom me nisu pitali: “Čova, čiji je on?”
5. Danis Tanović
Zašto je u Sarajevu slavljen Tanovićev Oskar, prvi Oskar koji je odnio jedan čovjek sa prostora bivše Jugoslavije, a RTRS prilog o tome objavila u zadnjih pet minuta Dnevnika? Dobro, prenosili su svečanost dodjele, ali se nisu nadali da će on odnijeti Oskara. Pa, mi se ni oko toga ne možemo dogovoriti.
6. Reprezentacija – sport uopšte
Za koga vi navijate? Say no more. Dobro je sportski novinar Marić rekao, parafraziram: “da smo mi jedina zemlja na svijetu, u kojoj se navija za druge državne reprezentacije”, i, pritom, mislimo kako je to SASVIM NORMALNO.
Ovih šest pobrojanih stvari su samo mali dio onoga o čemu se ne možemo dogovoriti. A to su, u stvari, stvari oko kojih se ne bismo ni trebali dogovarati. Nikada neću zaboraviti kada mi je jednom jedna Zagrepčanka rekla:”Cijeli svijet hoće tu Bosnu, samo vi ne.” Trebali bismo se dogovarati o tome kako što prije tamo gdje na kraju moramo doći, prije ili kasnije. Dođe li jednog dana u svijest političara (ne možeš ih ne pomenuti) da nam je, konačno, vrijeme da idemo tamo gdje nam jeste mjesto, mi tada nećemo više imati sposobnih ljudi, sposobnih kadrova, jer će se svi pametni razbježati, a ostaće nam starci sa 100 KM u džepu, ostaće nam oni što nikuda nisu mogli, jer nisu atraktivni probirljivom zapadnom tržištu rada (da, tada će za nas Zapad biti i zemlje čijim smo se turistima nekada smijali na moru). Moje nije da nekome nešto pametujem, kažem šta treba da radi, a pogotovo da nudim rješenje. Moje je bilo da u ova tri članka napišem šta sam vidio, i kako doživio ovu zemlju, jer, priznajte si sami, čovjekove mane najbolje vidi neko sa strane. Kada sam sebe pogleda u ogledalo, primijetiće novu sijedu dlaku, možda aknu, ali sebe u cjelosti…
Svi mi tako želimo da idemo “odavde”, jer ovdje ništa ne valja, sve nekakvi primitivci i seljaci. Ljude koji dolaze ovamo tjeramo riječima: “Šta ćeš ovdje matere ti?” I uvijek sve svaljujemo na one kraj sebe. A čim napustimo ovu zemlju, i kada nas prvi granični policajac počne pretresati, i gledati nas mrko, tada shvatimo da za “ovo ovdje” nije kriv niko drugi do mi sami. Jer sami sebe vidimo kao takve, ali drugima ne damo da nas tako gledaju, a oni nas samo gledaju onakvima kakvi jesmo. Za to vrijeme, dok ne dođemo pameti, evo nam da se bar nadamo da ćemo ovu sličicu vidjeti u svom pasošu, jer nam je to karta za izlazak iz pakla. Jer nada umire zadnja.