E sad, povratak u stvarnost, koju su nam ovakvim obećanjima svako malo uljepšavali mnogobrojni veliki neimari.
Tako je Republikom Srpskom – od megalomanskih obećanja prvog predsjednika i ratnog zločinca Radovana Karadžića o izgradnji tada neviđenog svjetskog čuda, novog Srpskog Sarajeva, do grandioznih planova biznismena Rodoljuba Draškovića o “gradu sunca” u Trebinju i turističkom kompleksu na Tjentištu – prodefilovalo više desetina velikih “neimara”, koji su u sopstvenim poduhvatima zapeli negdje između maketa i postavljanja kamena temeljca.
Posljednjih mjesec dana, RS je iznenadio plan Rodoljuba Draškovića, inače predsjednika koncerna “Svislajon -Takovo”, o ulaganju u Tjentište i izgradnji ugostitekljsko-turističkog kompleksa vrijednog 10 miliona maraka. Ovo je Drašković saopštio javnosti iz Trebinja i to zajedno sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom. Nakon što su se izgrlili i izljubili donijeli su odluku da krenu u izgradnju do sad neviđenog kompleksa na Tjentištu. Malo je negodovala ministarka Srebrenka Golić, pominjala neusklađeniosti sa regulativama, ali ko je ona da se pita. Ljudi su već sve dogovorili.
Inače, mnogi u Trebinju, ali i cijeloj RS, ostali su šokirani i prije nešto manje od godinu dana nestvarnim planom Draškovića o podizanju “grada sunca” na trebinjskom lokalitetu Dražinska gora na 80 hektara površine, čijom realizacijom će navodno biti otvoreno oko 1.500 novih radnih mjesta. Drašković je najavio i partnerstvo u izgradnji aerodroma na Zupcima, što je tek posebna priča. Tu se ne završava Rodoljubova lista, jer je rođeni brat lidera SPO Vuka Draškovića, poručio da će u okviru “grada sunca” izgraditi hotel sa šest zvjezdica, stazu za Formulu 1, biciklističku i trim-stazu, halu sportova sa otvorenim terenima, golf terene, aerodrom, akva-park sa olimpijskim bazenom, a u saradnji sa režiserom Emirom Kusturicom i “filmski grad”, zbog čega se mnogobrojni stanovnici Trebinja šale da sve ovo pomalo i liči na jedan od filmova proslavljenog režisera.
Prije obećanih 10 miliona za Tjentište, Rodoljub Drašković je rekao da je iz svojih preduzeća obezbijedio i budžet za “grad sunca” u iznosu od oko 20 miliona evra na godišnjem nivou, a ako bude potrebno izdvojiće i više.
– Nakon što izgradimo “grad sunca”, moći ćemo kazati da su stvoreni uslovi da kadar i mladost ostanu u Hercegovini, da stvaraju i grade, a ne da idu u pečalbu kao što sam ja morao, ali sam se i vratio. Trebinje će biti grad kulture, filma i turizma, u koji će dolaziti turisti iz cijelog svijeta, jer će moći da uživaju u jednom ambijentu koji ima visoke standarde – poručio je Drašković, iznoseći javnosti svoje fantazije o gradu unutar grada.
Ipak, veliki srpski biznismen, a odskoro i neimar, najvjerovatnije se zabrojao baratajući silnim milionima kojima planira da omogući Hercegovcima da, udarajući lopticu za golf, mogu i da bace pogled na stazu za Formulu 1, na kojoj će, vjerovatno, Hamilton, Fetel i Rozberg voziti krugove za veliku nagradu “grada sunca”, a Berni Eklston će umirati od zavisti što se on toga nije dosjetio. Da je Drašković možda pretjerao, svjedoči podatak prema kojem je hercegovački ambiciozni zidar u nekoliko navrata prošle godine tražio odgađanje blokade računa jedne od njegovih firmi u Trebinju, Industrije alata (IAT). Zasad nam ostaje samo da čekamo da prođe tih pet godina, koliko je Drašković predvidio da će trajati radovi u “gradu sunca”. Već je jedna na isteku.
Inače, domaća hronika političkog maketarstva seže u ranu fazu postojanja Republike Srpske. Dejtonski sporazum je, nažalost, značio i egzodus značajnog broja Srba iz Grbavice i drugih sarajevskih naselja koja su do tada bila pod kontolom Vojske RS, ali u prvim mirnodopskim mjesecima tadašnji predsjednik RS Radovan Karadžić pojavio se u udarnom terminu Srpske radio-televizije (SRT) sa spasonosnim rješenjem. Najavio je izgradnju Srpskog Sarajeva, a da bi dočarao gledaocima SRT-a kako će izgledati planirani grad, na stolu ispred njega u studiju nalazila se i velika maketa. Naravno, obilovala je megalomanskim i preambicioznim neimarskim zamislima, ali to nije smetalo Karadžiću da se uživi i voditelju detaljno objašnjava gdje će se šta nalaziti u budućnosti. Iako današnje Istočno Sarajevo sadrži samo mali dio arhitektonskih rješenja najavljenih tom prilikom, prvom predsjedniku RS ne može se osporiti da je u čuvenom TV nastupu efektno poentirao, jer je radoznalom voditelju na kraju izlaganja na maketi pokazao nesuđenu lokaciju SRT-a i rekao: “A ovdje ćete biti vi”!
U kratkoj istoriji RS bilo je još mnogo grandioznih zamisli, poput one Slobodana Pavlovića, da se ledina u blizini Popova kod Bijeljine pretvori u grad mira – Slobomir. Naziv mjesta, koje bi još više trebalo da učvrsti veze između RS, BiH i Srbije, potiče od spajanja imena bračnog para Pavlović – Slobodan i Miroslava. Ipak, od ovog plana poznatog Srbina iz Čikaga još nema ništa, osim zgrade privatnog fakulteta i Pavlović banke, iako je Slobomir zamišljen kao napredan grad sa 30.000 stanovnika, sportskim centrom, soliterom i stambenim zgradama.
Pavlović je za svoje neimarske planove sredinom devedesetih godina imao i velikodušnu pomoć tadašnje Vlade RS sa premijerom Gojkom Kličkovićem na čelu, koji je donio odluku o eksproprijaciji 10 hektara zemljišta, čime je znatno olakšan proces otkupa. Blješteći soliter koji na arhitektonskim planovima dominira ovim područjem za sada je izgrađen samo na veb-stranici i na maketi budućeg grada, koja se nalazi u zgradi Slobomir univerziteta. Nakon table koja obilježava ulaz u područje slobodne zone, posjetilac ubrzo uviđa da su jedini izgrađeni objekti zgrade univerziteta i Pavlović internacional banke, a između njih se nalazi parking. Nema stambenih zgrada, prodavnica ili restorana, niti termalnih banja i Diznilenda, o čemu Pavlović govori u intervjuima i na veb-stranici. U bescarinskoj zoni još nema ni fabrika ni skladišta, iako Pavlović tvrdi da je ponudio zemljište po cijeni troškova infrastrukture koju je na njemu izgradio.
I proslavljeni režiser Emir Kusturica prije tri godine je odabrao lokaciju na Ravnoj Romaniji, gdje je najavio izgradnju “Sokolovgrada”.
Tad je Kusturica izjavio da ovaj projekat ima za cilj otvaranje svijetu prelijepih planinskih prostora u kojima se uspijela sačuvati iskonska ljepota, netaknuta priroda i zdrava životna sredina.
“Riječ je o dinarskoj kući, različitim tipovima dinarske kuće, od zapadnobosanske, kninske, pa do onih koje sežu sve ovamo do Zlatibora, prema bugarskoj granici. Naša drvena kuća je kulturno blago. A u slučaju Mećavnika pokazalo se da može da bude i veoma unosan turistički biznis. Nadam se da ćemo dovesti čitavu stvar do ugovora, kojim ćemo napraviti jedan paritet između opštine i države Republike Srpske i moje firme, koja bi povela taj posao”. tri godine kasnije još uvijek smo na početku.
I pompezno najavljeni megalomanski projekat izgradnje tehnološkog biznis parka u Ramićima kod Banjaluke ekspresno je propao. Propast projekta, koji je banjalučka gradska vlast označila kao zamisao decenije, mogla se naslutiti još na samom početku. Grad je najavio da će na mjestu nekadašnjeg giganta, valjaonice hladnovaljanih traka “Unis”, izgraditi biznis park u kojem će nići 200 preduzeća i biti otvoreno 6.000 novih radnih mjesta. Sve to trebalo je da podigne banjalučku privredu iz pepela, ali se ispostavilo da se radilo o najobičnijoj predizbornoj laži.
Možda jedna od najvećih građevinskih iluzija bio je plan vlasti RS iz 2008. godine, kada je donesena odluka da se podigne nova zgrada entitetskog parlamenta u Banjaluci na lokaciji Gradskog stadiona, što je obećao Milorad Dodik, tada premijer RS. Tom prilikom prvi put je zvanično predstavljen plan rušenja objekta FK Borac i gradnje novog stadiona, u neposrednoj blizini univerzitetskog kampusa, koji bi trebalo da bude podignut po uzoru na “Alijans arenu” u Minhenu. Uz to, plan je bio da se u Ulici olimpijskih pobjednika, uz novu zgradu parlamenta, podignu i koncertna dvorana i reprezentativni hotel, što bi cijelu ulicu, uz novu zgradu Vlade, učinilo rezidencijalnim središtem!?
Kad smo već kod propalih planova za Banjaluku, bila bi grehota da ne pomenemo obećanja predsjednika Skupštine grada Budimira Balabana koji je 2010. godine pričao kako će ulicama najvećeg grada u RS krstariti tramvaji i trolejbusi. Na kraju ostali su nam samo praistorijski autobusi.
A za kraj smo vam ostavili ono najbolje. Nešto što svijet nije vidio. Turistički centar “Klekovača” kod Drinića.
Ovaj projekat je predstavila Vlade Republike Srpske 2012. godine, vije godine prije toga je dala saglasnost na zaključivanje okvirnog sporazuma o razvoju i izgradnji ski-centra na području planine Klekovače u vrednosti 338.000.000 eura. U prvoj fazi izgradnje Turističkog centra “Klekovača”, planirana je i izgradnja dvije žičare i četiriju ski-liftova. Ovaj kompleks bi trebalo da raspolaže ski-stazama dužine oko 19 kilometara, poligonom za bordere i velikim polaznim platoom. Na platou će se nalaziti i mjesta za odmor i zabavu na otvorenom tokom cijele godine.
U drugoj i trećoj fazi biće izgrađeno još sedam žičara i ski-liftova. Završetkom treće faze, skijališta Turističkog centra “Klekovača” imaće 47 staza dužine 66,5 kilometra. U funkciji će biti 17 žičara i ski-liftova, a kapacitet prevoza biće 10.000 skijaša istovremeno. Planirano je da se, u fazama, izgradi hotelski kompleks s deset hotela. Da ne dužimo pogledajte ovu nestvarnu 3d animaciju.
Ekonomista Zoran Pavlović, osvrćući se na, kako kaže, sulude projekte koje su nudili pojedini biznismeni, političari ili aktivisti, tvrdi da je ovdašnje nasjedanje na takva obećanja samo još jedan dokaz da ovom narodu, u stvari, treba što više lagati.
– Mi živimo u zemlji u kojoj najbolje uspijevaju lažovi. Imamo tuce barona Minhauzena koji žive od obećanja, a skoro uvijek se na kraju vratimo na onu narodnu “obećanje ludom radovanje”. Primjer Trebinja i tog “grada sunca” najbolje oslikava ovo što govorim. Kako je samo moguće da jedan čovjek, koji je dužan na sve strane, priča o takvim ulaganjima? Pa samo zato što je i on, kao i ostali ovdje, lažni investitor, koji dobija podršku lažnih političara, koji nikad nisu imali, niti imaju pojma o ekonomiji. To je sve jedna budalaština, kao i ovi autoputevi o kojima se priča, a niko ne razmišlja o tome da mi njih nikad nećemo moći da otplatimo – navodi Pavlović i dodaje da u trenutnom poslovnom ambijentu nije moguće samo graditi zgrade da bi se privukle investicije i da su ovakvi projekti uvijek bili osuđeni na propast i prije nego što su završili na maketama.
Sociolog Davor Vidaković čestu pojavu raznih neimara u RS, koji fantaziraju o nemogućim građevinama, objašnjava činjenicom da je današnje društvo, zbog svojih manjkavosti, a budući da je pod dugotrajnom i neizvjesnom tranzicijom, često izloženo raznim prevarantima i spekulantima. Tumarajući po bijelom svijetu, dodaje naš sagovornik, oni pričaju šarene laže u koje narod vjeruje.
– Djelimično, to je zaostavština socijalizma, kada se vjerovalo u sve što televizija i mediji govore. Teško je takvu tradiciju iskorijeniti preko noći, ali čini mi se da se na tom polju ništa i ne radi. Ipak, mi nismo ni prvi ni posljednji u ovoj priči, već je takvo kompletno naše okruženje i region. Izuzetak su zemlje bivšeg socijalističkog uređenja koje su bolest tranzicije preboljele i djelimično uredile svoje sisteme, pa sankcionišu takve slučajeve – zaključio je Vidaković.
Ipak, mora se priznati da je jedna maketa opravdala očekivanja. Riječ je o imitaciji debelog crijeva, velikih dimenzija, koja je u organizaciji nevladinog sektora i Ministarstva zdravlja RS prošle godine, na međunarodni dan posvećen bolestima ovog dijela ljudskog organizma, poput tunela bila postavljena u banjalučkom parku “Petar Kočić”. Tada je izazvala veliko interesovanje radoznalaca, ali i zgražavanje puritanaca. Niko ne zna gdje je ovaj genijalni predmet završio nakon “performansa”, ali bar su se ovdašnji neimari potrudili da gigantsko debelo crijevo, na simboličan način, ostane u našim sjećanjima, kao krajnje ishodište manje duhovitih, nerealizovanih maketa svih domaćih političara i tajkuna, sklonih da obećavaju “kule i gradove”.