Jedna poznata profesorica banjalučke Gimnazije govorila je svojevremeno ratnoj generaciji učenika: „Vi ste ratna generacija, pa ću prema vama biti blaža.“ I dalje su svi strijepili od časova provjere znanja, ali to za ovu priču nije ni važno. Važna je sâma pojava. Da li je na mjestu ona samilost koja nas iz djelimično opravdanog razloga štedi kad treba da naučimo važne lekcije? Trebalo bi da zavisi i od konteksta.
Na časovima one profesorice možda ne bi bilo relevantnije štete — učenici bi poznavali nešto manji broj porodica životinja i njihovih latinskih naziva ili bi ostali bez znanja o svim organelama amebe, što nikome ne bi ni odmoglo, možda samo opštem znanju učenika i budućim studentima biologije.
Bilo bi neumjesno pokazivati samilost prema ratnim generacijama studenata nekog medicinskog fakulteta, na primjer, dok učenje i ispitivanje informatike preko tastature nacrtane na papiru, što je jedno vrijeme bila praksa Medicinske škole u Banjaluci, sjeća se jedna bivša učenica, ne bi bilo toliko porazno da nije žalosno, a ostavlja i akterima zanimljivu anegdotu i svjedočanstvo o nekim bivšim, komičnim, propalim pokušajima reformi.
Ali ratne generacije su gotovo iza nas, kao i svaki podsticaj humane inspiracije za ‘gledanje kroz prste’. Aktuelniji su drugi problemi, koji nemaju mnogo veze sa amebama, sem u prenesenom značenju možda, niti sa papirnim tastaturama.
Kako se izboriti sa novim pojavama? Kako identifikovati krivce i privesti ih pravdi, krivce za propuste, da krajnje eufemistički opišemo te pojave, na mjestima gdje se ljudi obrazuju za zanimanje koje treba da nam poboljša kvalitet života? Čovjek se boji bolesti i patnje češće nego smrti, pa čovjek kod nas treba, prema tome, naročito da se boji studenata medicine iz perioda rata i poslijeratnog vremena, ili, da se ne generalizuje preko mjere, valjda barem jednog dijela studenata medicine, i to nerijetko onih iza kojih stoje roditelji doktori medicine te društveni status, novac i poznanstva.
Kažu da neki studenti Muzičke akademije u Banjaluci ne znaju da čitaju note i kažu da pojedini studenti medicine kupuju ispit iz Anatomije (ali ni tu se stvari ne završavaju). To ne kaže niko drugi nego kolege ovih studenata. Među njima sve je to javna tajna. Pa neka je samo mali postotak toga istinit, to bi trebalo da bude alarm za reakciju javnosti.
U prvom slučaju društvo neće suviše trpjeti. Muzičari po struci ionako prečesto završe negdje daleko od očiju javnosti, što opet daje povoda za neke nove rasprave, ili pak u Centru za uklanjanje mina, koji je početkom prošle godine objavio konkurs kojim traži diplomiranog muzikologa. (Oglas je, na sreću muzikologâ, povučen čim je javnosti poslužio kao urnebesna poslastica.)
Ali drugi slučaj nije ni izbliza bezazlen. Kako se pomiriti sa činjenicom da vam je doktor, ne daj bože specijalista, završio fakultet kupivši ispit iz Anatomije? Kako riješiti problem neorganizovanosti i nedostatka kontrole profesorâ i procesa polaganja ispitâ, kako potaći same studente da dignu glas bez straha od odmazde, kako natjerati nadležne da se još ozbiljnije uhvate u koštac sa problemima koji su prijetnja i njihovoj i našoj budućnosti?
Sjetimo se slučajeva koji su zaprepastili javnost. Slučaja Branka Hrvaćanina, asistenta bez srednje škole; slučaja profesora Biohemije prof. dr Živka Saničanina, koji je bio optužen od strane kolegice prof. dr Jasminke Nikolić da je primao novac za ocjene, u koji je bio uključen, navodno, i Đorđe Mirjanić, sin tadašnjeg rektora banjalučkog Univerziteta, Dragoljuba Mirjanića.
Treba li mirno preći preko činjenice da je Medicinski fakultet u Banjaluci veći bauk od onog u Beogradu, pa neki studenti koji ovdje imaju velike probleme da se izbore sa ispitima isti fakultet sa mnogo manje problema završavaju u Beogradu? Nije valjda da je banjalučki Univerzitet došao na taj nivo profesionalnog obučavanja mladih entuzijastičnih budućih doktora, jer je kod nas „bauk“ i dalje mjerilo kvaliteta, da je nadmašio i više od pola vijeka stariji beogradski?
Ne treba zaboraviti ni da veliki broj pacijenata iz Republike Srpske svoje liječenje usljed nedostatka kadra, opreme i drugih kapaciteta nastavlja na VMA u Beogradu. Redundantno bi bilo izvoditi očigledne zaključke.
Ali vratimo se na temu. Nije potebno ni naglašavati kako je samo jedan doktor medicine koji ne poznaje anatomiju čovjeka, da se zadržimo samo na ovom predmetu, opasnost za sve njegove pacijente. Ali je opasnost i za studente, koje ovakvo ponašanje uči da neodgovornost prolazi, da je čak i isplativa, olakšava nemoralnima da napreduju, isto otežava moralnima. Javno mnjenje ima veliku odgovornost da konačno ozbiljnije, nego u obliku slučajnih ispada, otvori ovo pitanje i počne da se obračunava sa bestidnošću i nemoralom onih koji su akteri i uzrok ovakvog stanja i sa drugim mnogobrojnim problemima u zdravstvu Republike Srpske.
Studenti govore i o mnogobrojnim slučajevima dobijanja ocjena na osnovu poznanstava.
Sve se, nažalost, i ne završava na ovom odsjeku Medicinskog fakulteta.
Šta je sa budućim farmaceutima koji, priča jedan student ovog odsjeka, „vježbe, ali i ispite na vlastitu odgovornost, izvode na neispravnim instrumentima“; sa studentima koji različite supstance, od kojih su neke opasne po zdravlje, upotrebljavaju bez zaštitne opreme? Gdje odlazi njihov novac od upisa? Zašto studenti Poljoprivrednog fakulteta imaju bolje laboratorije od studenata farmacije? Nema ničega lošeg u tome što studenti poljoprivrede imaju bolje laboratorije, nego u tome što ovi drugi nemaju.
Teško je ostati ravnodušan samo slušajući mnoštvo primjera vrijeđanja od strane profesorâ, nedostatka kriterijuma ili nejasnih kriterijuma, slušanja predavanja kod jednog profesora i prema jednoj literaturi, a onda polaganja ispita kod drugog profesora i po sasvim drugoj literaturi.
Kakve su zasluge onih profesora koji se prema svojim studentima postavljaju kao nedodirljivi? I dokle je morao tokom ovih godina da se podigne prag tolerancije tih studenata da se nikome zvanično ne žale, osim u rijetkim, izolovanim i neplodnim slučajevima, i da zaista mirno ćute i trpe? Ovdje više ne može i ne smije da vrijedi ona uobičajena „sam si izabrao, sada trpi“.
Krivica je i u studentima koji ne žele da rizikuju prolaznost na pojedinim ispitima, pa se ne angažuju dovoljno u rješavanju čitave te siline postojećih problema, i u tim institucijama koje su nadležne, a koje se problemima, izvjesno je, ne bave dovoljno (hoće li mi ikad biti jasna ta moć interesâ i novca nad moralom?). Studente je donekle lako i razumjeti, ali institucijama se ne prašta.
Na Internet stranici MUP-a Republike Srpske stoji poziv građanima na saradnju:
„Pozivom na besplatan i zaštićen telefonski broj 051/219-300 ili putem E-mail [email protected] građani mogu prijaviti koruptivne radnje i korumpirane pojedince i uključiti se u zajedničku borbu protiv korupcije. Saznanja o korupciji i drugim kriminalnim radnjama građani mogu prijaviti i na besplatan dežurni broj 122 .“
Nadajmo se da će prijave ikad doći do nadležnog tužilaštva.
Znate li ko vas liječi? Da li vas je briga?