Sud BiH je u presudi predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku odgovorio na tvrdnje odbrane da Kristijan Šmit nije legalni visoki predstavnik, te da Aneks 10 Dejtonskog sporazuma ne daje ovlaštenja visokim predstavnicima da nameću zakone i da Tužilaštvo BiH nije izvelo kao dokaz izvorni Dejtonski sporazum.
Usvom stavu, Sud je naveo da je odgovore na pravna pitanja koja se odnose na legitimnost visokog predstavnika i ovlaštenja istog da nameće zakone u BiH dao Ustavni sud BiH u nekoliko presuda koje su konačne i obvezujuće, te Evropski sud za ljudska prava u nekoliko odluka, posebno u predmetu Berić i drugi protiv Bosne i Hercegovine.
Sud je, prije svega, naveo da je “Članom V Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (GFAP) definisano je da je Visoki predstavnik konačni autoritet u pogledu tumačenja navedenog sporazuma o provedbi civilnih aspekata mirovnog rješenja. Pitanje imenovanja visokog predstavnika direktno je povezano s tumačenjem Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir”.
“Praksa Savjeta za implementaciju mira (PIK) jasno pokazuje da visokog predstavnika na tu poziciju imenuje Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira, te da je ta praksa ‘u skladu s rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN’, počevši od donošenja Rezolucije 1031 (1995) od 15.12.1995. godine. Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira (UO PIK) je 27.5.2021. godine ‘zvanično imenovao’ Kristijana Šmita za Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Postupajući po zahtjevu Upravnog odbora PIK da u skladu s tim obavijesti generalnog sekretara UN, prethodni visoki predstavnik dr. Valentin Incko, uputio je 3.6.2021. godine pismo generalnom sekretara UN Antoniju Guterešu kojim ga informiše o odluci Upravnog odbora PIK da zvanično imenuje Krtistijana Šmita. U tom pismu, Valentin Incko takođe je naveo kako će Kristijan Šmit preuzeti dužnost visokog predstavnika 1.8.2021. godine, kad njegova ostavka stupi na snagu”, navodi se u obrazloženju Suda BiH.
Ističe se i da to što Savjet bezbjednosti UN u svojim rezolucijama koje se tiču situacije u BiH nije izričito navelo imenovanje visokog predstavnika, nije presedan
“Nakon što je Upravni odbor PIK 15.12.2005. godine zvanično imenovao Kristijana Švarca-Šilinga za visokog predstavnika za BiH, on je dužnost preuzeo 31.1.2006. godine, a Savjet bezbjednosti UN na sličan način nije izričito pominjao to imenovanje u svojim kasnijim rezolucijama koje se tiču situacije u BiH. U odgovoru na upit koji je uputila predsjedavajuća Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović, generalni sekretar UN Antonio Gutereš je 14.7.2023. godine potvrdio da je Upravni odbor PIK nadležno tijelo za imenovanje visokog predstavnika”, poručili su iz Suda.
Dalje se podsjeća da je Ustavni sud BiH, rješavajući o zahtjevima člana Predsjedništva BiH i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, kojim su podnosioci smatrali da amandmani i član 1. do 5. izmjena Izbornog zakona koje je nametnuo visoki predstavnik odlukama broj 06/22 i 07/22 od 2.10.2022. godine, nisu u skladu sa Ustavom BiH, protokolom broj 1. i 12. uz Evropsku konvenciju, donio odluku koja je objavljena u Službenom glasniku BiH, broj: 27/23 u kojoj se, između ostalog, navodi:
“U pogledu nadležnosti visokog predstavnika da donosi zakone te nadležnosti Ustavnog suda da odlučuje o saglasnosti tih zakona sa Ustavom BiH, Ustavni sud je već ranije izrazio svoj stav da ovlaštenja visokog predstavnika proizlaze iz Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, relevantnih rezolucija Savjeta bezbjednosti UN i Bonske deklaracije, te da ta ovlaštenja nisu podložna kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlaštenja. Međutim, kada visoki predstavnik interveniše u pravni sistem BiH, supstituirajući domaće vlasti, tada djeluje kao vlast BiH, a zakoni koje donosi su prirode domaćih zakona, te se moraju smatrati zakonima BiH”.
Sud BiH se u presudi Dodiku pozvao i na odluku Evropskog suda za ljudska prava, vezano za ovlaštenja visokih predstavnika u BiH i to na presudu Berić i dr. protiv Bosne i Hercegovine iz 2007. godine.
Takođe, što se tiče pitanja da Tužilaštvo nije izvelo, prema tvrdnji odbrane, izvorni Dejtonski sporazum, odnosno Aneks 4 i Aneks 10 i da Opšti okvirni sporazum za mir u BiH koji je objavljen na zvaničnoj stranici UN i OHR sadrži samo parafe sporazuma, a ne i potpisani sporazum, Sud je podsjetio da je Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora koju je BiH preuzela sukcesijom 40, članom 10. tačka b) propisano da se vjerodostojnost ugovora utvrđuje i parafom na ugovoru od predstavnika svake od strane ugovornica, ako ugovorne strane nisu ugovorile postupak utvrđivanja vjerodostojnosti ugovora, a Opšti okvirni sporazum za BiH, koji je međunarodni sporazum, odnosno ugovor, ne sadrži odredbe o postupku utvrđivanja vjerodostojnosti.
Međutim, ako ugovorne strane nisu ugovorile takav postupak, u tom slučaju, Bečka konvencija u članu 10. tačka b) propisuje da se vjerodostojnost ugovora utvrđuje i parafom na ugovoru od strane predstavnika svake od strane ugovornica. Sam tekst Dejtonskog sporazuma ne propisuje postupak kojim bi se utvrđivala njegova vjerodostojnost (autentičnost), dakle, čak i da ne postoji tekst Dejtonskog sporazuma, potpisan od ugovornih strana, kako je to odbrana sve vrijeme potencirala, to ni tada ne znači, niti može značiti, da ne postoji taj sporazum. Čak i u tom slučaju autentičnost teksta Dejtonskog sporazuma bi se utvrđivala na osnovu teksta Dejtonskog sporazuma koji su SAD zvanično dostavile UN i koji se nalazi u Registru UN na internetu na njihovoj zvaničnoj adresi