Angelina Vukosav, studentkinja generacije na Fakultetu likovnih umjetnosti u Trebinju, već duže vrijeme čeka da dobije obećani posao. Naime, Angelini je premijer Radovan Višković, nakon prijema najboljih studenata Republike Srpske, obećao da će dobiti posao u struci na matičnom Fakultetu. Angelina je nakon tog obećanja završila postidplomske studije sa najvišom ocjenom, ali i dalje čeka da dobije obećani posao u struci.
Otvoreno pismo Angeline:
Neki od vas su sigurno čuli za mene, neki me i lično poznaju, a većina vas me vjerovatno i ne zna. Ja sam Angelina Vukosav i jedan sam od najboljih studenta u Republici Srpskoj i BiH. Završila sam u roku osnovne i prve postdiplomske studije na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, na smjeru grafički dizajn, a trenutno završavam i druge paralelne postdiplomske studije iz slikarstva na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu.
Dobitnik sam raznih nagrada i priznanja za svoj uspjeh i u zemlji i regionu, bila sam student generacije Akademije likovnih umjetnosti Trebinje, dobila sam Plaketu Univerziteta Istočno Sarajevo za izuzetan uspjeh tokom studija, Nagradu EU IPAK projekta u BiH, stipendista sam mnogih fondova, dobitnik „Dositeje“ i u svojim indeksima do sada imam tačno 73 predmeta ocijenjena ocjenom 10, učesnik sam raznih projekata, festivala, izložbi, te je iza mene do sada realizovanih devet samostalnih izložbi u BiH, Crnoj Gori i Srbiji sa mojih nepunih 25 godina.
Nikada nisam ni razmišljala da ću morati pisati o ovome, ali, već godinu i po dana pokušavam da se izborim za obećani „siguran posao u državnim institucijama u Republici Srpskoj“. Iako je sve bilo medijski propraćeno i argumentovano javno na mnogim televizijama, od mog obećanog posla do dan danas nema ništa.
Ja sam sve vrijeme pokušavala da na najkulturniji i najnormalniji način riješim ovaj problem, bez medija. Konkretno, dobila sam samo sekiraciju, nerviranje, probleme, neprospavane noći, lažna obećanja i hod po trnju. Pri tom, ja nikoga nisam tjerala ništa da mi obećava, pa ni Vladu, bila sam među najboljima samo zahvaljujući svom predanom radu.
U mom slučaju, institucije na državnom nivou, konkretno gospodin Višković bio je vrlo korektan, i trebalo je da ja kao jedna od najboljih u državi dobijem siguran posao na matičnom fakultetu, Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju kao asistent. Ali problem nastaje na lokalnom nivou u Trebinju, gdje rukovodioci fakulteta prave problem pri mom zaposlenju (konkretno dekan).
Citiram više puta ponovljenu dekanovu rečenicu: „Samo da znaš da kod nas nema nikakvih problema.“ Ovim putem pitam gdje je problem, ako ja nisam nepoželjna na ALUT? Da napomenem da na fakultetu postoje i profesori koji nemaju svog asistenta, i da prostor za jednog asistenta sigurno postoji. Pokušavala sam o problemu svog zaposlenja lično razgovarati sa gospodinom Viškovićem, ali kasnije nisam imala priliku za to. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju postoji i mnogo jako kvalitetnih i korektnih profesora, koji možda nisu ni upoznati sa mojim slučajem o zaposlenju.
Mogu postaviti pitanja, ako najbolji neće biti dio visokoškolskih obrazovanih ustanova, kome onda ostaju te institucije za budućnost? Ako u njima vlada nepotizam, kako ćemo ići naprijed? Apsurdno je što u jednom umjetničkom i kulturnom gradu poput Trebinja, jedan najbolji student iz oblasti kulture i umjetnosti nema mogućnost sigurnog i adekvatnog zaposlenja. Svjesna sam problema koji postoje na Akademiji. Da bi se nivo školovanja i zainteresovanost studenata na ALUT pomjerao naprijed potrebno je podići organizovanost fakulteta na veći nivo. To znači eliminisati kolegijalnu sujetu, biti ponosan najboljim studentima, jer je uspjeh studenta jednako i uspjeh profesora, a ne praviti im razne probleme, aktivnije se pokrenuti po pitanju organizacije akademskih festivala, radionica, saradnji sa drugim akademijama na Balkanu i šire.
Realizovati razne izložbe, napraviti neku prodajnu i izlagačku galeriju i sl. Da ne pominjem mogućnost otvaranja trećeg ciklusa na akademiji za koje Trebinje ima odlične potencijale, kako kulturno, tako i umjetnički. I, naravno, neophodno je definisati relevantan numerički ekvivalent Statutom Univerziteta kojim će se bodovati svi postignuti rezultat svih kandidata na konkursima, na ALUT.
Ako najbolji student kao ja nije dobrodošao u jedan kulturni grad kakvo je Trebinje, ako nije dobrodošao na fakultet u Trebinju, onda kuda sve ovo vodi? Sada se još uvijek borim za pozitivnu realizaciju zaposlenja i ostanka u Trebinju i Republici Srpskoj, kao najbolji student. U suprotnom, biću samo još jedna osoba koja će biti prinuđena da napusti Republiku Srpsku i BiH i da svoje znanje i obrazovanje ponudim nekim drugim državama, uprkos svim nagradama, dostignućima i željama za ostankom i izgradnjom svoje karijere i nastavka školovanja ovdje.
Angelina Vukosav (njeno pismo je objavljeno na blogu Nebojše Vukanovića)
Za portal BUKA razovarali smo sa Angelinom o nepravdi koja ju je zadesila, reakcijama nakon otvorenog pisma i životu umjetnika na našim prstorima.
Angelina, svojim otvorenim pismom ukazala si na nepravdu, odnosno da i pored obećanja premijera Viškovića, nisi dobila obećani posao kao najbolji student generacije?
U pravu ste. Iskreno mi je žao što se ovakve stvari dešavaju u mojoj divnoj državi, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, meni dragoj svim srcem. Kod nas se ništa i ne može riješiti dok se ne progovori javno, nažalost.
Kakva su tvoja osjećanja danas, nakon pretrpljenog razočarenja i neispunjenog obećanja?
Zaista sam ponosna na svoju odluku da podijelim javno svoj problem sa kojim se već i više od godinu dana borim najkulturnijom diplomatijom, ali ne može. Moja moralna strana mi nije dozvoljavala da prećutim ovoliku nepravdu. Bilo je teško sve to držati u sebi i sama se boriti za realizaciju obećanog.
Da li si imala već neke reakcije nakon otvorenog pisma? Šta ti ljudi govore?
Da, imala sam. Moram priznati da sam pozitivno iznenađena ovolikom podrškom ljudi i pojedinaca, kako privatno, tako i javno. Neki su upućeni dublje u ovaj problem, pa više i saosjećaju. To su riječi podrške, razumijevanja i saosjećanja, neki su se čak i rasplakali. Citiram neke komentare: „Uhhhh.... kakvih se mi ljudi odričemo, nije ni čudo što stradamo.“ ili „Ovo je zajednička borba.“
Živimo u društvu iz kojeg mnogi mladi, visokoobrazovani odlaze u inostranstvo, tamo im se nude dobri poslovi i dobri uslovi za rad. Šta se kod nas nudi mladima?
Tema ovog pitanja je široka, mogla bi biti i posebna tema za razgovor. To je tužna i bolna istina našeg društva, baš zato sam i napisala ovo pismo, to je jedan od razloga. Mladi odlaze zato što nemaju adekvatnu priliku u društvu za njegovo stvaranje i poboljšanje. Idemo tamo gdje će nas poštovati i uvažavati, a ne gdje će nas ponižavati. Svijet nas cijeni, a mi sami sebe ne znamo da cijenimo. Kod nas se mladima, nažalost, ne nudi skoro ništa, to pokazuje i demografija.
Koliko je teško biti umjetnik u našem društvu, gdje se umjetnički rad malo cijeni?
Ovo pitanje je jako zanimljivo, i o njemu se može posebno pisati. Teško je biti umjetnik danas, ali nije nemoguće. Postoje mnogi problemi u umjetnosti i kulturi generalno. Kod nas je jako malo podrške umjetnicima i umjetnosti uopšte. Trebalo bi češće organizovati i podržati izložbe i kulturna dešavanja. Uopšteno, kulturni nivo pada. Kultura je uvijek ta koja ispašta i „čeka neka bolja vremena.“
Kakvi su ti planovi za budućnost?
Prvo ću opet citirati rečenicu: „Čovjek planira, a Bog se smije.“ Za početak, očekujem realizaciju obećanog posla na fakultetu u Trebinju, u suprotnom biću primorana da napustim svoju državu. Taj fakultet bi trebalo probuditi i pokrenuti na veći nivo koji bi mogao da dostigne, jer ima potencijal. Naravno, planiram da nastavim svoje obrazovanje i usavršavanje, u nekoj budućnosti planiram upisati doktorske studija, konkretno planiram realizovati naredne samostalne izložbe u Zagrebu, Pančevu, Novom Sadu i Bijelom Polju. Naravno, tu su razne kolektivne, izlagačke i kulturne aktivnosti.
