,,Ubijeđen sam, i to ne samo ja, da osnovna i srednja škola spadaju u kategoriju javnog dobra i zato je logično da ih država treba finansirati. Visoka škola je nešto čime svako od vas na bitan i izrazit način uvećava svoj ljudski kapital, sposobnost da se ostvari u društvu i u svom ličnom životu”, kazao je Klaus.
I šta mislite kako su studenti u Ostravi reagovali? Kako su reagovala djeca šezdesetosmaša, revolucionara i buntovnika?
Pa, pozdravili su predsjednikov govor gromoglasnim aplauzom!
E, sad, pitaćete se, kakve to veze ima sa domaćim univerzitetima i pripadajućim im studentima. Ima i nema.
Dodik vs Klaus
Zapitajmo se kako bi odreagovali naši studenti, kada bi im predsjednik Milorad Dodik saopštio da su paraziti?
Zamislimo samo na momenat, prepun amfiteatar studentarije, koja pomno sluša ekspoze uvaženog predavača o neophodnosti racionalizacije visokog obrazovanja. Preciznije, izmaštajmo kako Milorad Dodik poziva mlade da se preispitaju glede svojih odluka u vezi sa studiranjem. Ali toga nema i to ne biva. Prvo, zato što je jedini interes Republike Srpske u visokom obrazovanju da zgrne novac od roditelja nesrećne djece, bilo na privatnim, bilo na državnim fakultetima. I nije važno što akademska titula za kuvare, kozmetičare, kiropraktičare i ostala egzotična zanimanja nikom ne trebaju, kad su novci gladnim institucijama neophodni.
O spontanom aplauzu, odobravanju, negodovanju, zvižducima i ostalim emotivnim reakcijama studenata na Dodikov govor ne treba trošiti riječi. One niti su postojale niti će postojati. Većina je upoznata da su Miloradova gostovanja po lokalnim fakultetima završavala rečenicom: ,,Ima li pitanja“, poslije koje bi uslijedio tajac, na kojem bi amfiteatru pozavidjela i Kuća cvijeća osamdesetih.
Ali, ne treba biti na kraj srca, naš predsjednik nije poput Klausa. On nikada svoju budućnost, svoje studente, svoje akademske građane ne bi nazvao parazitima. A i zašto bi? Svaka vlast koja je autarhična i tiranska samo bi poželjela da ima banjalučke studente u svom akademskom bajbuku.
Zato Češka i ima jednu od najbrže rastućih evropskih ekonomija, najjaču atutomobilsku industriju, zato je Češka turistički div, a mi, tu smo gdje smo.
Banjalučki studenti, da budem precizan, više od 90% onih koje sam ovih dana pitao znaju li bilo šta o naučnom skupu koji se ove nedjelje dešava na Filozofskom fakultetu, blijedo me je pogledalo i slegnulo ramenima. A dešava se preispitivanje kvaliteta nastavno-naučnog procesa, sa akcentom na Bolonjski proces. Ako to našu akademsku mladost ne interesuje, dakle, ako nisu čuli za nešto što se tiče direktno njih, svaki komentar je suvišan.
Opet, gledajući sa apatične strane života u kojoj većma obitava studentarija, a i zašto bi znali o čemu se radi? I tako će neko umjesto njih nešto odlučiti, pa im saopštiti, ako se nekad sjeti.
Ovakav vid pasivizacije i doživljavanja sebe kao blago mentalno oštećenog, a veselog magarčića, o čijem životu i budućnosti neko drugi odlučuje, slika je i prilika društva u kome živimo.
A to društvo kaže – oni koji studiraju ne rade, oni koji su završili fakultet rade, ali to nema veze sa fakultetom, oni koji su završili fakultet, a ne rade to im je u struci, diploma je komad hartije koji kupiš da bi radio, kao što i posao kupiš…ukoliko je zaradiš grijanjem stolice, stolicu ćeš grijati na birou. Ovu mantru svako veselo tele sa indeksom nauči napamet do kraja prvog semestra, svrsta se u jedan od narečenih torova i tako taljiga par godina.
A, za par godina dobijemo supismene mediokritete koji u boljem slučaju otvaraju i zatvaraju vrata Audija (snašli se), ili isfrustrirane parazite, da prosti Klaus, koji vježbaju žvakanje plastične kašikice za espresso kafu po vascijeli dan.
Da je to tako i da se studenti pretjerano ne petljaju u svoj posao – studiranje, svjedoče naučni skupovi održani ranijih godina u Banjaluci, o kojima su studenti, što preko medija, što interno obaviješteni, a koje su jedino posjećivali profesori kako bi jedni drugima izlagali svoje ekspozee, za naaku dnevnicu i studenti, njih nekoliko, koji su trebali postati asistenti. Da li je moguće da se od 10 000 ,,mladih i progresivnih“ studenata na prošlogodišnjim naučnim skupovima pojavljivalo u prosjeku 5-6 znatiželjnika? Ostatak je sigurno imalo prečeg posla, poput mamuranja, dovođenja u stanje pred mamuranje, kockanja, blejanja u Sunce, prebrojavanja prolaznika…
I onda će se naći neko da pametuje kako je studentima teško, kako im je naučni proces konfuzan, kako nemaju bilo kakva prava i slične ublehe. Pa, naravno da je tako. Jedino, mali je problem što kad si student, treba sam da se boriš za svoja prava. Nije po difoltu da vučeš zanemoćale roditelje, stričeve, kumove i ostale koji su te do sad učili da hodaš, po amfiteatrima.
Ali naša kvaka 22 je da četrdesetogodišnjak (ovo je jedino mjesto na svijetu gdje su djeca četrdesetogodišnjaci, a pri tom nisu zbrinuti u specijalizovanim ustanovama), ne zna hodati kroz život bez tuđe skrbi.
Taj i takav će slabo kad izaći iz stana, a kamo li prošetati do fakulteta i boriti se za svoja prava.
A, i profesori vajni, uklopljeni u otužnu i apatičnu sliku, nisu se sjetili da nam je dosta psihologa, sociologa, istoričara, arhitekata koji sa diplomom obigravaju oko biroa, pa su ove godine povećali upisnu kvotu brucoša za ova ,,deficitarna“ zanimanja. Pod parolom ,,ne talasaj“ zabijeni duboko u memlu svojih kancelarija, politički korektni do inbecilnosti, oni tu i tamo izdaju pokoju knjigu, čisto za sebe i svoju porodicu i par studenata na ispitu. Sjetimo se samo doskorašnje hajke od strane državnih akademskih krugova o ,,nekompetentnosti“ , ,,neprofesionalnosti“ ,, brojnosti“ i ,,nepriznatosti“ privatnih univerziteta. Rezultat te borbe protiv gore navedenih pošasti je taj da je državni univerzitet postao najveća poluprivatna akademska ustanova. Parola, ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se i ovaj put je jedina relevantna.
Dakle, ko god ima ličnu kartu, završenu srednju školu, dovoljno slobodnog vremena – par hiljada maraka – pravac na psihologiju. Privatnu ili državnu, sad je i definitivno svejedno.
I zato je Vaclav Klaus sa početka priče u pravu – neka djeci osnovne i srednje škole, a fakultet, e to nije za svakoga. Nije to prostor za dokolicu i razbibrigu neradnika od 20 do 40 godina i svih koji se tako osjećaju. A, ponajmanje je to ustanova od koje će država praviti jaslice za odrasle po paprenim cijenama.
Studentski bunt, protest? Čemu? E, baš bih volio to da vidim. Pa da me neko demantuje kako studenti nisu marva i paraziti, kako nisu apatični klimoglavci. Eto im naučnog skupa ovaj vikend, pa neka kažu ko su, šta su i za šta su.
Samo, i profesori su prefrigani, kud baš naučni skup za vikend. Teško će biti napustiti toplu postelju i u decembru se boriti za svoja prava. Ne biva to.