Godinama se o ovom problemu govori, ali rješenja za sada, bar učinkovitog, nema. Dok iščekujemo zimu u vremenu energetske krize koja će prouzrokovati korištenje prljavih izvora energije, bitno je da detektujemo zagađivače.
Enis Omerčić, iz Sektora za kvalitet zraka Federalnog hidrometeorološkog zavoda BiH za BUKU kaže da postoje dva faktora koja utiču na kvalitet vazduha:
· prirodno-geografski
· društveni faktori
Prirodno-geografski faktori se očituju kroz izuzetno nepovoljan reljef prostora većeg dijela Bosne. Veći broj naših gradova se nalazi u kotlinama gdje okolna brda i planine uslovljavaju slabu provjetrenost prostora.
“Tokom hladnijeg dijela godine u sudjelovanju sa reljefom negativan efekat na kvalitet zraka imaju i klimatske karakteristike, odnosno uspostavljanje specifičnih meteoroloških stanja poznatih kao temperaturne inverzije čija je glavna odlika se da pri stabilnim vremenskim uslovima obrnut vertikalni hod temperature zraka, odnosno da temperatura zraka u kotlini raste sa visinom. Takvo stanje onemogućava miješanje i disperziju zagađujućih materija u prizemnim slojevima zraka i za posljedicu ima njihovo nagomilavanje. Ako u takvim danima imamo prisutnu i maglu onda dobivamo ono što nazivamo smog kao mješavinu magle i zagađenog zraka. Ljudi često miješaju ova dva pojma te vidjevši maglu pretpostavljaju da je i zrak jako zagađen, što ne mora uvijek biti tačno”, kaže Omerčić.
Izuzetno nepovoljni prirodni uslovi smještaja većeg broja naših najvećih gradova bi trebalo da budu razlog više da se prema zagađenju vazduha ponašamo vrlo oprezno, s obzirom na to da je riječ o izuzetno osjetljivoj sredini.
“Mehanizam za stvaranje temperaturne inverzije je ustvari ovakav: s obzirom da u hladnijem dijelu godine sunčanih sati je sve manje, upadne zrake Sunca padaju pod manjim uglom, često zbog manjeg ugla i ne dopiru do dna kotline ukoliko se sa južnih strana nalazi brdo ili planina, što sve skupa uslovljava hlađenje dna kotline, a samim tim i prizemnog zraka”, pojašnjava naš sagovornik.
Na dnu kotline tada ostaje hladan zrak koji je specifično težak i zaustavlja se vertikalno mješanje zraka koje je karakteristično za topliji dio godine kada je situacija sa prilivom toplinske energije povoljnija.
“Dovoljno je da na visini ( obično 100-300 metara iznad tla) se uspostavi sloj zraka koji je za samo pola stepena ili stepen topliji od zraka ispod i dolazi do efekta poklopca ili efekta kotline. Ovo se neće desiti ako je opšte stanje atmosfere nestabilno, ako je prisutan vjetar ili ima intenzivinijih padavina, međutim pri stabilnom vremenu dolazi do tzv temperaturne inverzije. Donji slojevi se u tom slučaju uopšte ne mjeršaju sa toplijim slojem zraka iznad i dolazi do „punjenja“ prizemnih slojeva svim materijama koje se emituju u zrak”, objašnjava Omerčić.
Ove situacije su karakteristične ne samo za kotline, one se dešavaju i u ravničarskim područjima, ali je brzina dostizanja visokih koncentracija u ravnici manja jer su ravnice prostrane te imaju veći kapacitet. Ovakva stanja mogu trajati od nekoliko sati do 15-20 dana, u zavisnosti od opštih regionalnih odnosa zračnih masa.
“Osim toga, povremeno tokom toplijeg dijela godine (a ponekad i u hladnijem , druga polovica oktobra je bila takva) dolazi do prirodnog zagađenja zraka koje nastaje kao posljedica vjetrovima preneseog pjeskovitog materijala – sitne prašine iz suhih područja najčešće sjeverne Afrike, a ponekad čak i iz područja zakaspijskih pustinja centralne Azije. Takođe, u višim područjima grada tokom sunčanih dana dolazi do visokih koncentracija ozona koji djelimično nastaje prirodnim putem”, kaže Omerčić.
Na prirodne faktore ne možemo uticati, ali itekako imamo uticaja na društvene faktore koji podrazumijevaju sve ljudske aktinosti koje utiču na kvalitet zraka: industrijske aktivnosti koje za posljedicu imaju emitovanje zagađujućih materija u zrak, saobraćaj i loženje, bilo za potrebe zagrijavanja domaćinstava, bilo za potrebe malih biznisa restorana, pekara, ćevabdžinica itd.
“Pod ove faktore spadaju i prostorno planiranje koje treba da je u funkciji prilagođavanja razvoja urbanog prostora zahtjevima osjetljive prirodne sredine, opšte stanje infrastrukture (u prvom redu saobraćajne i infrastrukture za potrebe zagrijavanja domaćinstava i drugih objekata), primjena postojećih zakona, opšta socijalno-ekonomska slika i svijest stanovništva kako o životnoj sredini tako i o životu u zajednici generalno”, priča Omerčić.
Uz sve nedaće (finansijske i kadrovske), mreža mjernih stanica se ipak širi, a podaci i statistike od 2014. do 2021. dostupni su na internet stranici Zavoda. Prošla godina je bila najmanje zagađena u proteklom periodu za koji postoje neki veći obim podataka, uglavnom zahvaljujući nešto pogodinim meteorološkim uslovima.
“Postoji i veliki broj mjerenja iz perioda 1974-1992, ali su oni uporedivi uglavnom po pitanju sumpordioksida i oni ukazuju na to da su današnje koncentracije znatno niže nego su bile u tom period”, dodaje Omerčić.
Mjere za smanjenje aerozagađenja skupe i nepopularne
U sredini kakva je Sarajevo efikasne mjere su skupe, dugoročne i često nepopularne. Od prvih mjerenja kvalitete zraka 60-ih godina kada se mjerio samo sumpordioksid i čađ, i rezultati su pokazivali višestruko veći stepen zagađenosti nego danas, urađeno je mnogo.
Već početkom sedamdesetih se kroz zakonske odredbe, masovnu edukaciju stanovništva, jak inspekcijski nadzor i postepenu zamjenu kotlova i peći efikasnijim pećima, kvalitet zraka uspio unaprijediti da do kraja 70-ih bude bolji nego 60-ih.
“Istovremeno se razvijao i naučno-tehnički sektor, osobito na Mašinskom faklultetu s ciljem iznalaženja rješenja za smanjenje zagađenja što je između ostalog rezultiralo time da Sarajevo vjerovatno prvi u grad u svijetu ima potpuni katastar zagađivača, a što se danas svuda u svijetu podrazumijeva kao polazna tačka za bilo kakvu ozbiljnu priču o upravljanju kvalitetom zraka. Početkom osamdesetih godina Sarajevo je uzelo kredit od Svjetske banke za dovođenje prirodnog plina u grad što je za posljedicu imalo da je zrak do početka 90-ih bio znatno bolji nego deset godina ranije. Paralelno, urbanistički plan se mjenjao s ciljem što manjeg efekta izgradnje na kvalitet zraka i kako se ne bi ponavljale greške u izgradnji iz 50ih i 60ih godina”, navodi naš sagovornik.
„Popravljanje“ stanja kvaliteta zraka danas zahtijeva ispravljanje propusta koji se u prvom redu odnose na višedecenijsko gledanje kroz prste lokalnim zajednicama i samim građanima prilikom izgradnje kompletnih naselja bez odgovarajuće infrastrukture koja bi zadovoljila njihove potrebe za zagrijavanjem domaćinstava (grijna sezona se poklapa sa djelom godine kada su i prirodni uslovi koji utiču na zagađenje zraka najnepovoljniji).
“Osim toga zahtijeva unaprijeđenje gradskog saobraćaja, izgradnju parkova i zelenih pojasa. Sve navedene stvari nisu atraktivne za privatne investitore što je u mladu kapitalizmu osnova funkcionisanja društva. Takođe, građevinski intreresi se ne poklapaju sa interresima unaprijeđenja kvaliteta zraka što uslovljava odobravanje brojnih projekata koji rezultuju ponavljanjem arhitektonskih pogrešaka iz perioda 50-ih i 60-ih godina”, dodaje Omerčić.
Direktive Evropske Unije koje su primjenjene i u našem zakonodvstvu se odnose na granične i ciljane vrijednosti koncentracija pojedinih zagađujućih materija.
Same mjere za smanjenje zagađenja nisu definisane direktivama već su ostavljene državama i lokalnim zajednicama na izbor, ali su države članice i loklane zajednice dužne da rade na smanjenju zagađenja ukoliko mjerenja pokazuju da kvalitet zraka nije u skladu sa direktivama.
“Grad Pariz je prije desetak godina morao platiti kaznu od više stotina miliona eura Briselu zbog nezadovoljavajućeg stanja kvaliteta zraka, te se ubrzo nakon toga počelo ulagati velike iznose novca za smanjenje zagađenja. Ljubljana sa druge strane nije morala plaćati kaznu ali je doslovno dobila ulitmatum da počne ozbiljnije raditi na kvalitetu zraka, što je i uspjela u brzom roku , izgradnjom pješačkih zona, unaprijeđenjem gradskog saobraćaja i zabranom loženja pojedinih goriva po domaćinstvima. S obzirom na različite faktore koji utiču na kvalitet zraka u različitim mjestima i regijama Evropska unija ne sankcioniše sve koji nemaju odgovarajući kvalitet zraka, jer nije isto imati kvalitet zraka negdje uz okeansku obalu, sjevernoevropsku niziju ili kotlinske krajeve Poljske ili sjeverne Italije, ali vrši pritisak na te zajednice da rade na unaprijeđenju kvaliteta zraka”, kaže Omerčić.
U BiH ne postoji zakonski preduslov za sancionisanje lokalnih zajednica ili bilo koje druge administrativne jedinice za stanje kvaliteta zraka te se sve svodi, na svjesnost o problemu i dobru volju lokalne vlasti.
“Ono što postoji, su lokalni zakoni o komunalnoj čistoći i drugi propisi koji se odnose na rad postrojenja, čijom primjenom bi došli do čistog zraka ali bi zasigurno uticali na smanjenje zagađenja”, zaključuje Omerčić.
Pravo na čist zrak spada u treću generaciju ljudskih prava, a jasno je da ih građani određenih dijelova BiH ne uživaju. S druge strane, godišnje od posljedica onečišćenja zraka u BiH umre više od 3.000 osoba. Do sada nijedan nivo vlasti nije pokazao zainteresovanost za pronalaženje problema, a i kada i ako se odluče umnogome će to otežavati neplanska gradnja koja onemogućava strujanje zraka.