Ako bi bogataše u RS danas mogli nazvati buržoazijom, šta tada ona predstavlja? Kakav značaj ima ona? Šta vrijedi što postoji? Kakava je njena čovječanska misija? Čega ima u suštini ove dvosmislene, nedovršene liberalno-feudalno-socijalističke svijesti. U vrijeme kad narod, ne možemo ga nazvati radništvom, siromašan, neuk, neuticajan, neuvažen staje na noge i potvrđuje se, kada govori o svojoj emancipaciji, o svojoj budućnosti, o društvenom preobražaju koji će izmijeniti njegove životne uslove tada ova buržoazija koja je bogata, koja ima sredstava, koja ume i koja može, nema ničega da kaže o sebi. Otkad je izašla iz svoje nekadašnje sredine, izgleda kao da za nju ne postoji nikakva namjena, da nema nikakvu istorijsku ulogu. Ona nema više ni mišljenja ni volje. Čas socijalistička, čas konzervativna, republikanska, legitimistička, doktrinirano centrumaška, kvazinacionalistička, za jedan trenutak zanesena predstavničkim i parlamentarnim oblicima vladavine, gubeći zatim svako razumijevanje njegovo, ne znajući u ovome času koji sistem treba da bude njen, kakvoj upravi da da preimućstvo, cijeneći upravu jedino prema koristima od nje, držeći se nje jedino iz straha od nepoznatog i da sačuva svoje povlastice, tražeći u svojim javnim funkcijama samo jedno novo polje i nove mogućnosti iskorištavanja, žudeći za odlikovanjima i za prihodima, toliko ispunjena preziranjem prema siromašnom narodu kako nikad plemstvo nije bilo prema građanstvu, “buržoazija” je izgubila svako obilježje. To nije više jedna klasa moćna po svojoj brojnosti, radu i umu, koja ima volje i misli, koja stvara i rasuđuje, koja zapovjeda i vlada. To je jedna manjina koja preprodaje, koja špekuliše, koja lihvari novcem, jedna bezoblična gomila koja u svoje redove prima sve više skorojevića, ulizica, mediokriteta i što je po cjelokupno društvo pogubno, poluobrazovane beskičmenjake sa kupljenim ili po partijskoj direktivi dodijeljenim diplomama i titulama.
Ovakva “buržoazija” može samo biti ugnjetač naroda.
Ali kako kao takva opstaje?
Po Lamneu je Satana kralj svih ugnjetača naroda i on im je prišapnuo jedno pakleno lukavstvo: “Pokupite iz svih porodica najsnažnije mlade ljude, podajte im oružje, naučite ih da rukuju njime, i oni će se boriti za vas, protiv svojih očeva i braće, jer ja ću ih ubediti da je to jedno slavno delo.”
“Stvoriću im dva idola koja će se zvati Čast i Vernost, i jedan zakon koji će se zvati Slepa Pokornost.”
“I obožavaće ove idole, i slepo će se pokoravati tom zakonu, pošto ću ja zavesti njihov duh, a vi nećete imati više ničega da se plašite.”
Reče i posluži se televizijom. Kod čitaoca bi se sada trebali javiti elementi identifikacije, prosvjetljenja, revolta ili zbunjenosti.
“Hiljade ljudi umiru od gladi na Istoku a nisu nikada ni pomišljali da se pobune protiv utvrđene vlasti. A u savremenoj Evropi, jedan čovek, umesto da umre od gladi, smatra da je prostije da uzme pušku i da napadne društvo, predvođen dubokim i nagonskim ubeđenjem da društvo ima prema njemu obaveze koje nije ispunilo.” Prema tome koliko u nekom narodu proširena vjera u neizmjenjljivost sudbine može se mjeriti njegova civilizacija. “Kozak nikoga ne krivi za udarce bičem koje dobija – takva je sudbina, turska raja nikoga ne krivi za globljenje koje trpi – takva je sudbina. A Francuz se buni ako posumnja da je njegova bijeda posljedica jednog društvenog sistema koji se da popraviti.”
A današnji Srbin u Bosni? On spada u jedan poseban oblik devijantnog miksa civilizacija. Za svu pljačku i bijedu koja mu se dešava nikada neće prvo optužiti one koji je i sprovode, domaće dahije, feudalce, vođe, političare jer oni su naši, a naši mogu biti samo najveći sinovi i kćeri srpskog roda, bar dok ne postanu njihovi a tada već i nisu naši, nego za sve su krivi Hrvati i Muslimani kojima pomažu spoljni neprijatelji, poznati srbomrsci, Amerikanci, Nijemci, Turci, Francuzi, Englezi, Rusi, Kinezi, Italijani, Španci, Alžirci, Panamci i ko zna ko sve ne, zavisno od toga ko od njih hoće da pokori svijet, a zna se da u tom slučaju moraju preći preko Srba, prve brane terorizmu, islamu, katoličanstvu, komunizmu, novom svijetskom poretku, preko najvećih spasioca i čuvara svijeta u dugoj istoriji istog. Srbin u najtežim trenucima, uvijek, razmišlja o geostrateškim pitanjima, o premoći u svijetu i o njegovoj važnoj ulozi u istorijskim dešavanjima. I tada, usred tog važnog promišljanja, prene ga plač njegovog djeteta, gladnog jer nema šta da jede, promrzlog jer nema šta da obuče, nesretnog jer nema više ko ljubavi da mu da. Svu je ljubav uzeo vođa, najsvjetliji srpski izdanak. I tako iznerviran što ga je u njegovom promišljanju prekinulo uvijek nezadovoljno potomstvo, Srbin izađe napolje da u hodu po snijegu i hladnom vazduhu, bos, jer nema šta da obuje, nastavi svoje promišljanje i prizivanje likova iz slavne istorije, da bi vrhunac nacionalnog ponosa i slave doživio sa drugim pripadnicima vrste u kafani uz koju, više, čašicu i pjesmu pokazujući mrskom neprijatelju nesalomivost duha, sjaj u bijedi.
Ali gdje leže prapočeci stvaranja takvog mentalnog sklopa?
T. X. Barber je fiziološki testirao osobe pod hipnozom. Dok su one bile prividno budne, pri tome hipnotički obaviještene da neće ništa osjetiti, date su im bolne draži. Izvještavale su da ne osjećaju bol, iako su sve fizičke mjere pokazivale da reaguju na njega. To bi sa stanovišta primalne teorije ukazivalo na to da tijelo i mozak stalno reaguju na bol, čak i kad osoba nije svijesna da pati. Reagovati na fizički bol i biti svijestan tog bola mogu biti dvije zasebne pojave.
Najmasovniji primjer toga je Srbin. Narod u RS, a naročito njegov mlađi dio i te kako reaguje ali, pošto nije svjestan tog bola, reakcije se manifestuju kroz porast alkoholizma, narkomanije, promiskuitetnog ponašanja, prostitucije, odnosno depresije i neurotičnosti umjesto kroz bunt ili revoluciju. Čak su i oni “svjesni”, zbog višegodišnje nemogućnosti izbjegavanja bola, odnosno neutralisanja njegovih uzroka i izvora, slomljeni odnosno bolje rečeno, naučeni da bol i ne vrijedi izbjegavati već ga treba strpljivo podnositi.
Studija o kojoj je Martin Selidžmen (Seligman) napisao članak u Psychology Today, jun 1969, opisuje eksperiment R. L. Solomona u kome su psi bili stavljeni u amove, a onda im je davan električni šok. Kasnije su psi stavljeni u kutiju sa dva odjeljka u kojoj je trebalo da nauče da izbjegnu šok prosto preskačući nisku ogradu izmeću odjeljka u kome se daju šokovi i odjeljka u kome se ne daju. Ustanovljeno je da se, ako je psu šok dat prvi put kad je bio vezan tako da nije mogao pobjeći, dešavalo nešto bizarno. Kada su kasnije ponovo davani šokovi, čak i kad je bio slobodan da preskoči ogradu, pas bi ostajao u šok odjeljku sve dok ga doslovno ne bi odvukli. Ostali psi, koji nisu bili vezani, bespomoćni, brzo su učili da skoče u slobodu. Analogija je jasna. U mnogo čemu je (mladi) čovjek ujarmljen u situaciju traume koju je nemoguće izbjeći, i bespomoćan je kao i ti vezani psi. Kada nijedna reakcija koju dijete napravi ne može da izmijeni njegovu situaciju, njemu često ne ostaje ništa drugo do da se iznutra isključi, da ostane pasivno i trpi bol kao u pomenutim eksperimentima. Dakle, sada postaju vidljivi izvori, odnosno prapočeci, stvaranja srpskog poltrona, mediokriteta i beskičmenjaka spremnog da istrpi i neistrpljivo. PORODICA. Stara dobra srpsko-bosanska patrijarhalna porodica u kojoj već pripitomljeni roditelji, od strane njihovih roditelja i domaćeg ili stranog ugnjetača, isfrustrirani usađenim programom koji im ne da da se oslobode bola i pljunu šefa koji ih maltretira, bace kamen na znojavog i ljigavog opštinskog činovnika koji ih pljačka i iz sveg glasa na sred ulice viknu: “Dole vlast”, prenose revnosno i sa svakom sljedećom generacijom sve dublje usađuju u gene srpskog naroda taj isti program i sve veću mazohističku trpeljivost i otpornost na bol uz već pomenutu frazu- takva je sudbina. Uče svoju djecu, kao pse, da se pobjeći ne može, da se ništa promijeniti ne može i da samo treba naučiti dobro trpiti uz koju čašicu, tableticu, iglicu,…
Takva je sudbina.
Za današnjeg Srbina u Bosni živjeti znači ne umrijeti. Takva je sudbina. Pouka ovog teksta nije rušenje porodice nego njeno jačanje. Želja autora nije rušenje autoriteta roditelja već jačanje samopouzdanja i ličnosti mladog čovjeka. Ovo je poziv roditeljima i svim odraslima da ne uče djecu ropskoj pokornosti već ljubavi prema slobodi izbora i odgovornosti. Zbog njih. Zbog svih nas, jer nije takva sudbina. Takve su samo naše odluke.
Literatura i izvori:
Žan Kasu- Četrdesetosma;
T. X. Barber i J. Coules- Electrical Skin Conductance and Galvanic Skin Response During Hypnosis;
Artur Janov- The Primal Scream
Lamne- 1782-1854