Mega štrajk paralisao je danas Njemačku. Ne rade vrtići, škole, ne voze vozovi, gotovo cjelokupni gradski saobraćaj je blokiran. Razlog inflacija- traže veće plate, posebno izjednačavanje negativnog učinka inflacije na realne plate.
U susjednoj Francuskoj već danima su ljudi na ulici. Razlog ogromnog nezadovoljstva najvećeg dijela parlamentaraca i sindikata radnika, ali i protesta širom zemlje je odluka predsjednika Emmanuela Macrona da 23. marta, bez glasanja u donjem domu parlamenta, proguraju kontroverzne reforme o podizanju starosne granice za penzionisanje sa 62 na 64 godine, izazvala je ogromno nezadovoljstvo.
U BiH muk, iako se ni ne nazire kraj višemjesečnom dramatičnom rastu cijena svih roba i usluga, a pojedine osnovne životne namirnice plaćamo više i od građana u zemljama zapadne Evrope.
Muk, iako smo dobili Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS koji omogućava da zbog “pogrešne” riječi izgovorene u kafani ili na dječijem rođendanu ili napisane na društvenim mrežama možete platiti kaznu u vrijednosti vašeg stana ili kuće!
Muk, iako druge zemlje uvode mjere, i sa više ili manje uspjeha, uspjevaju bar donekle zaštititi svoje građane, a BiH ni ne pokušava- nemamo apsolutno nikakvih mjera spram aktuelne krize.
Zašto? Može li se uopšte objasniti zašto građani pristaju na ovoliku nepravdu?
ŽIVOT U “NAJBOLJEM O MOGUĆIH SVIJETOVA”
Socijolog Sead Pašić za BUKU kaže da su odgovori na ovo pitanje slojeviti i nisu ugodni za čuti.
Prije svega ako poredimo zemlje EU i BiH, kaže, sistem vrijednosti kojem pripada zemlje EU je suprotan tradicionalnoj aksiologiji u koju se kune zapadni Balkan. Nadalje zakoni u Belgiji imaju uporište u individui dok je kod nas sva legislativa kolektivna uključujući i to da ne postoje građani. Postoje samo narodi i nacije, dok je sam građanin pravna utvara i ne može čak ni da bude biran za političke pozicije je ne dozvoljava da mu neki imaginarni kolektiviteti govore ko je i šta je.
Kaže i da građani EU protestvuju zato jer traže odgovornost od onih koje su izabrali da vode zemlju. Mi, opet, ne možemo raditi isto jer ne znamo ko su nam predstavnici, pa ih ne možemo pozvati na odgovornost: “Ja ne znam ko je moj predstavnik u opštinskom vijeću, kantonalnoj skupštini niti u ferderalnom Parlamentu! Pozicija individalne odgovornosti u EU je neupitna i političari je moraju poštovati i redovno obavještavati biračko tijelo o njihovim potezima, uspjesima i neuspjesima. Kod nas ne postoji odgovornosti i zato ti ljudi ostaju na izabranim pozicijama po 30 godina a da nikad ničim nisu doprinijeli ni lokalnoj zajednici niti državi. Te parazite je stvorio sistem zasnovan na vrijednostima koncepta nacije iz 19 vijeka. Kolektivitete ne interesuje moja briga, moj bol, moj nedostatak lijekova niti imam li hrane u frižideru. Oni guraju svoju političku agendu koja se sastoji iz samo jednog stavka. Smrt drugom i drugačijem jer nije naš, šta god to značilo”!
Situaciji u kojoj se danas nalazimo, dodaje, doprinjelo je i to što su u posljednjih 30 godina stanovnici Zapadnog Balkana izloženi snažnoj medijskoj propaganda koja je omogućila vladajućim strukturama da neomatane prave štetu i bogate se pri tom uvjeravajući glasačko tijelo da ono živi u „najboljem od svih mogućih svjetova“ jer da njih nema njihov narod bi bio zatrt i izbačen iz istorije. To je, ističe, klasična kleronacionalistička ideološka prevara koja ovdje uspijeva jer nikad nismo uspjeli razviti društvo zasnovano na individui nego smo razvili i proširili zadruge.
“Sa politikom 19 vjekovnih zadruga došao je i sistem vrijednosti koje je teško izbaciti jer priča o strahu je moćna i dinamična te kao takve spriječava svaki pokušaj kritike i dobronamjerne opservacije. Nemamo kapacitet ni da se približimo EU a kamo li da budemo član I kandidat. Niko ne želi dobrovoljno da u kuću unese bacil kuge, onaj isti koji je Evropu bacao na koljena dva puta u 20 vijeku. Evropa je naučila lekciju, mi nismo. Naša javnost je socijano inertna, politički anestetizirana i društveno eutanizirana jer smo od vibrantnog i potentnog prijeratnog društva napravili tri autistične političke zajednice. Budućnost tih zajednica je izvjesna. Autokanibalizacija i političko implodiranje”, ističe sagovornik Buke istovremeno zaključujući da su to sve razlozi zašto kod nas neće biti socijalnog bunta makar sljedećeg mjeseca inflacija bila kao u u Njemačkoj 1922. – 1923. kad je vekna hljeba koštala 3 milijarde maraka.
Jednostavno, naše društveno tkivo je uništeno i potrebni su izuzetni napori da se ono obnovi: “Sa ovdašnjim vladajućim i „intelektualnim elitama“ to nije moguće niti se treba nadati bilo čemu. Kad ovdašnji tzv. političari odu u Brisel na razgovore sa aparatom Unije oni sa sobom nose ono što misle da je normalno i čudom se čude kako ih niko ne razumije. Zbog nepremostive razlike u sistemu vrijednosti na njih se gleda kao na prodavce zmijskog ulja ili na šarlatane koji vas ubjeđuju da leukemiju liječi soda bikarbona a rak kože petrolej. Državljani BiH su kolateral ali njihovi narodi nisu jer se takva ,kolektivistička, politička i kulturna agenda tako ispunjava iz godine u godinu. Zbog toga dobijaju sve izbore. Do implozije”!
U LANCU KORUPCIJE SU I OBIČNI GRAĐANI
I Pašićeva kolegica, sociološkinja Smiljana Vovna ističe da je upoređivati Bosnu i Hercegovini sa uređenim, pravnim, ekonomskim i socijalnim državama prosto nemoguće.
Razlog je očit- sve ono što u zemljama koje ovo imaju regulisano je zakonima, koje donose odgovorne Vlade koje se brinu o građanima ali i dobro znaju da zavise od njih i da mogu da imaju velike probleme ako ne poslušuju „GLAS“ građana.
U Bosni i Hercegovini pak, dodaje, imamo situaciju da su vlade, parlamenti, skupštine, razni domovi sami sebi svrha i često imamo dojam da njihovi članovi žive u nekom paralelnom svijetu koji nije ni blizu običnom građaninu. Oni su duboko svijesni da ovdje taj „glas“ naroda/građana ne postoji, jer su obični građani »kupljeni « na glasanju ili sitnim paketima ili uslovljeni zapošljavajem sebe ili članova svojih porodica. A jedan veliki lanac korupcije je teško prekinuti jer i oni koji nesvjesno učestvuju u tome ne mogu, ne smiju ili ne žele da se izvuku iz njega.
“Svjedočimo da u zemljama širom svijeta, ne samo Evrope čuje se jako glas građana a vezano za ekonomsku politiku. Malo povećanja cijena izaziva bunt i nerede na ulicama, padom Vlada, a mi još uvijek živimo pod mantrom » dobro je da ne puca « jer kad se približimo toj tankoj liniji između mira i građanskog neposluha čujemo samoprozvane nacionalne lidere koji rasplamsavaju nacionalnu retoriku o ugroženosti jednih od drugih i od trećih. Zaista je teško razumjeti da gladan čovjek sebi može da stavi prioritet kako se ko zove i ko koga ugrožava, a ne da traži od političkih lidera da se konačno pobrinu o običnom čovjeku koji nema uslove za dostojan život”, jasna je Vovna.
“Nisam optimista da će se nešto u dogledno vrijeme promjeniti. Naš mentalit je stava da kritikujemo po društvenim mrežama, ispijanjem kafa u kafićima a tamo gdje imamo najjače oružje u ruci a to je olovka na izborimo, ne pokažemo se odgovornim, ne glasamo uopšte ili za promjene, tako da svjesno mazohistički pristajemo na stanje status quo. Kada postanemo svjesni da su svi ovi pobrojani u službi svih nas, a ne mi u službi njih onda možemo očekivati i neke pozitivne promjene”, zaključuje profesorica Vovna za BUKU.
PODANIČKI MENTALITET
Komentar društveno političke zbilje i ćorsokaka u kome smo se našli za BUKU je dao i politički analitičar Velizar Antić.
On razloge pat pozicije u kojoj smo se našli vidi prije svega vidi u političkoj kulturi koja odlikuje našeg čoveka, a ona je podanička, a ne demokratska. Jednostavno, dodaje, dosta dugo smo živeli pod autoritarnim režimima i državama da je u našeg čoveka „usađen“ podanički mentalitet i život u skladu sa načelom „ne talasaj“ i „dobro je, može i gore“. A put do stvaranja građana koje bi odlikovala demokratska politička kultura je, ističe, očigledno mnogo duži od onog koji smo mi očekivali i potrebno je još dosta vremena dok i u našem društvu ne dođemo do građana koji bi se bez straha borili za svoja prava.
Kao drugi razlog Antić navodi taj da su političke partije na vlasti u potpunosti ovladale društvom i onim institucijama i organizacijama koje bi trebale da budu nezavisne i da reaguju upravo u ovakvim situacijama- da povedu narod i da budu organizatori protesta i da na taj način vrše uticaj na vlast da rade više u interesu građana. Zato, kaže, sa pravom možemo postaviti pitanje gde su naši sindikati ili boračka udruženja i slična udruženja. “Sve što protestuje i buni se svelo se na nekoliko udruženja koji sami nemaju snagu da organizuju veće proteste. Živimo u zarobljenom društvu od strane političkih partija koje su ušle u sve pore društva upravo sa ciljem da sprečebilo kakvo talasanje i pobunu naroda”, jasan je Antić. Sve to, dodaje, piotvrđuju i izjave naših političkih elita koji su se u potpunosti odnarodili od naroda. Oni žive svoje živote u potpuno drugačijim uslovima i kreću se u potpuno drugačijim krugovima ljudi da su nesvesni kako teško narod živi i kako najnovija poskupljenja utiču na svakodnevni život običnog čoveka.
I čemu se možemo uopšte nadati u BiH, zemlji koja nevjerovatnom lakoćom i brzinom ostaje bez mladih- samo do kraja ove godine 23 000 mladih ljudi u dobi od 19 do 29 godina će naputiti BiH.
To su oni koji bi mogli provoditi reforme! Ali odabrali su pojas za spasavanje- Zapadnu Evropu.
I nema im ko šta zamjeriti, shvatili su na vrijeme da u ovoj zemlji sreću nalaze samo oni koji su se vezali budžet, koji ne nude nikakv prosperitet, samo slijepu poslušnost.
A život je jedan i treba ga živjeti.
