Potpisala sam ugovor za svoju prvu knjigu, ne obraćajući previše pažnje na to šta u njemu stoji. Tada nisam znala da će knjiga biti bestseler ili da će jednog dana inspirisati Netflixovu seriju. Samo mi je bio potreban novac. Bila sam samohrana majka sa dvogodišnjakinjom i devetogodišnjakinjom, živjeli smo u socijalnom smještaju, a zbog kašnjenja plate nekoliko sedmica nisam dovoljno jela, preživljavala sam na pici koju sam platila čekom za koji sam znala da neće moći biti naplaćen.
To nije bilo prvi put da sam bila gladna. Bila sam na bonovima za hranu i drugim vrstama socijalne pomoći otkada sam otkrila da sam trudna s prvim djetetom. Moj život se sastojao iz preskakanja obroka, čuvanja dobre hrane, kao što je svježe voće, za djecu, jer sam sebi govorila da je njima potrebnija. Stan je bio jedina utjeha. Bilo mi je najvažnije da sam stambeno zbrinuta, nakon što sam u jednom trenutku ostala bez krova nad glavom i morala se seliti više od deset puta. Glad je bila podnošljiva, ali strah od gubitka doma gdje moja djeca spavaju dovodila me je do užasnog napada panike koji nije popuštao.
Glad te promijeni. Kada tvoje tijelo počne da se grči i stomak ti se uvrće od bijesa, svako ko podijeli fotografiju nekog finog jela koje se sprema pojesti, taj ti više nije prijatelj. U to vrijeme, momak kojem sam se sviđala stalno mi je slao šta sprema za večeru, i na kraju sam ga morala zamoliti da prestane, bez objašnjenja.
Kada sam dobila avans za pisanje knjige, nisam bila u potpunosti završila sa siromaštvom. Dobila sam ugovor za knjigu koji većina pisaca ne dobije. To je bio iznos koji mi je djelovao nestvarno, tako da sam stalno mislila da će nestati jednako brzo kao što je i došao. Opet sam mogla napuniti frižider, ali imala sam $20,000 duga na kreditnoj kartici, kamion mi se stalno kvario i gotovo $50,000 studentskog kredita. Imala sam PTSP koji godinama nisam liječila i anksioznost. Sva naša odjeća, namještaj i peškiri su se raspadali. Pored toga, ako govorimo o mentalnom zdravlju, živjeti u siromaštvu je kao hodati po tankoj žici iznad poda koji samo što se nije urušio pod tobom. Svaki put kada sam mislila da mi je konačno glava iznad vode, kada sam imala slobodan dan da izvedem djece negdje poslije podne, auto mi nije htio upaliti. Moj mozak je naučio da bude sumnjičav prema dobrim stvarima. Gotovo da ih se plašio. Taman kada bi život postao malo ugodniji, napadi panike bi vrištali Kada? Kada će se nešto loše dogoditi, jer znam da je tu negdje.
Te godine kada je trebalo da bude objavljena moja knjiga, probudila sam se u panici možda sto puta. (Pred odlazak na turneju zbog promocije knjige, to se dešavalo svakog jutra u 4) Svake noći moja anksioznost bi došla sa novim scenariom “šta ako”, na osnovu onog kroz šta sam prošla kao freelance pisac. Mislila sam da će trolovi opet podijeliti slike moje djece na 4chan (društvena mreža, prim. prev.), nazivajući nas pogrdnim imenima, koja ne želim ni ponavljati. Kao samohrana majka koja je pisala o tome kako živi od bonova za hranu, doživjela sam dovoljno prijetnji smrću da platim uslugu da moje lične informacije ne budu dostupne na pretraživačima. Sada kada sam napisala cijelu knjigu o tome kako sam podizala djecu u neimaštini, plašila sam se za njihovu bezbjednost.
Kada sam počela upoznavati ljude koji su pročitali moju knjigu, nisam bila pripremljena za njihove zagrljaje i riječi hvale. Ljudi su prepoznali sebe u mojoj priči. To je nešto čemu sam se nadala, ali nisam to očekivala. Kao stidljiva i introvertna osoba, nisam znala šta da radim osim da klimam glavom i kažem hvala. Onda se to počelo dešavati u prodavnicama ili kada bih odvela kćerku u vrtić. Obično bih primijetila da mi neko prilazi, ali nekada bi me iznenadili. Kao kada sam jednom čula “O bože, jeste li vi Stephanie Land?” od farmaceutkinje, dok sam pružala ruku da dohvatim lijek koji mi je bio potreban jer sam imala svoj prvi spontani pobačaj.
Preselila sam se u kuću sa dvorištem. Moja djeca i ja živjeli smo sa visokim, zgodnim muškarcem za kojeg sam se nedavno udala, njegovom kćerkom i nekoliko riba i pasa. Nisam više nikada bila gladna. Mogla sam sebi priuštiti da kupim odjeću koja nije iz prodavnice polovne odjeće ili iz supermarketa. Štaviše, popela sam se u drugu društvenu klasu, onu koja se prema meni ružno ponašala većinu mog života. Nisam više mogla pripadati zajednici ljudi pored kojih sam radila ili sa kojima sam stajala u redu da kupim najjeftiniji burito kao jedini obrok tog dana.
Ja sam bila “priča o uspjehu” i to jedna jako dopadljiva priča. Potpuno sam svjesna da je moja priča prihvatljiva priča o siromašnima. Nema sumnje da su ljudi obratili više pažnje na nju zato što sam bjelkinja, imam fakultetsku diplomu i, iako su moji roditelji odrasli u siromaštvu, ja sam kao dijete većinom živjela u trosobnim kućama sa dva kupatila.
Nakon što sam živjela u siromaštvu tokom prethodne decenije, boreći se da platim račune čisteći prljavštinu sa wc šolja, nije mi prijalo da me ljudi koji su mi ranije možda mogli biti klijenti sada tretiraju kao sebi ravnu. Na koktelima koje je organizovao moj izdavač ili nakon promocije knjige, htjela sam da se družim sa konobarima. Uradila sam tetovažu na zglobovima šaka — moj tattoo majstor to zove – tetovaža za trajno nezapošljive – kako bih se još manje uklapala. Na turneji radi promocije knjige, ljudi su me stalno pitali zašto je neko kao što sam ja radio kao čistačica. Neki su govorili, “Naravno da si se iščupala iz siromaštva, ali šta misliš zašto drugi ne mogu?” Neki su čak govorili “ne žele”, kao da je siromaštvo odluka koju ljudi donesu ujutru kada se probude.
Ne samo da su me stranci grlili, već su mi pristizale gomile emailova i poruka sa izuzetno ličnim pitanjima iz kojih je često izbijao bijes. Zašto nisi abortirala? Zar zaista misliš da je to što si doživjela zlostavljanje? Kako je sve to uticalo na tvoju djecu? Jedna žena je bila opsjednuta mentalnim zdravljem moje djece i stalno mi slala poruke da treba da ih dam na usvajanje. Na sliku moje mlađe ćerke, koja je tada imala oko 5 godina i bila nasmijana dok je lizala sladoled, neko je komentarisao kako je strašno zatrudniti kada ne možeš sebi priuštiti djecu. A tada već tri godine nisam bila na socijalnoj pomoći.
Tokom proteklih 18 mjeseci provedenih kod kuće zbog pandemije, pokušavala sam se da dokučim zašto me je to toliko pogađalo. Konačno sam shvatila da sam odmah nakon traume siromaštva iskusila traumu nekoga ko je iznenada postao javna ličnost, a zatim sam doživjela najveći uspjeh koji pisac može doživjeti u vrijeme kada ljudi umiru ili bivaju izbačeni iz svojih kuća. Neki to mogu nazvati grižom savjesti nekoga ko je preživio, ali ja bih rekla da je to pojednostavljivanje. Nakon što sam sa kćerkama odgledala prve dvije epizode Netflixove serije, pogledale su me sa suzama u očima i rekle “Mi smo se uspjele izvući, ali mnogi nisu”.
Kada mi ljudi kažu da ja zaslužujem sve ovo, ja im kažem da svi to zaslužuju. Kada mi kažu da sam ja to zaradila, ja zamislim mašinu koja je odštampala toliko mnogo primjeraka moje knjige i znam da se to desilo zato što sam snažna, obrazovana osoba od koje se uglavnom i očekuje da bude uspješna. Ja sam "mala sirotica Annie" koja skakuće u novim cipelama i pjeva “Juče je bilo strašno, ali sada nije, to je bilo tada.” Ja sam priča koju volimo da čujemo, i svaki put kada govorim pred publikom, ja to ističem. To je postala moja misija. Kao što je moja prijateljica Rene Denfeld nedavno napisala na Facebooku, “Živimo u svijetu koji prigrli priče o uspjehu samo zato što nam je u redu da većina pati.”
Treba da pogledamo marginalizovane ljude u našim zajednicama u oči i da saslušamo njihove priče o borbi, tegobi i nemogućnosti. Treba da razumijemo bol koji ljudi u sistemskom siromaštvu i sistemskom rasizmu doživljavaju, naročito zato što ove dvije stari idu ruku pod ruku. Postoje sjajne knjige na tu temu, kao što je knjiga "So You Want to Talk About Race". Kada me ljudi pitaju kako da pomognu, kažem im da pitaju ljude šta im treba. Kladim se da će odgovori biti stvari poput tampona i pelena i $10 za gorivo, jer život je tako mali i kratkovid kada si toliko gladan, da ne možeš tražiti stambeno zbrinjavanje i zagarantovanu minimalnu platu. Za to se moramo boriti svi mi koji imamo od čega živjeti.
Stefani Land je autorica najprodavanije knjige "Spremačica", prema kojoj je snimljena i istoimena Netflixova serija. Knjiga je dijelom autobiografska, jer je Stefani prošla slično iskustvo kao glavna junakinja – samohrana majka koja se bori za opstanak čisteći toalete.
Izvor Time, prevod Buka, Milica Plavšić