Da je tako, pokazuje to da je sve manje kovačkih, užarskih, obućarskih i drugih radnji u starim dijelovima Sarajeva.
Zanatlije sa sarajevske Baščaršije, jedno od rijetkih mjesta gdje stari zanati još žive, kažu da je budućnost starih zanata takva da naredne generacije sigurno neće biti u prilici da vide čime su se njihovi preci bavili, a još manje da rade taj isti posao od kojega se nekada moglo lijepo živjeti, piše Dnevni avaz.
Danas na Baščaršiji radi tek poneki kazandžija, a jedan od onih koji još njeguju i vole ovaj stari zanat po kojem je Sarajevo bilo oduvijek poznato je i Adnan Ferhatović.
“Ovaj zanat izučavan je u mojoj porodici 120 godina. Prenosio se s koljena na koljeno. Kao mladić počeo sam raditi ovaj posao. Tu sam zaradio prve pare. Nažalost, mladi se slabo interesiraju, tako da stari zanati lagano izumiru”, kazao je Ferhatović, nadajući se da će se, ipak, naći neko koga bi, kao što je otac njega, poučio tajnama obrta starih kazana.
Prisjeća se kako je prije čaršija izgledala. Na sve strane, kaže, moglo se čuti kuckanje kazandžija, limara, papučara…, a sada kakvo je vrijeme došlo, za 20 godina neće ni biti stare čaršije.
Sarajevska porodica Kurahović više od 40 godina bavi se užarskim zanatom. Posao u radnji blizu Sebilja u ulici Mula Mustafe Bašeskije na broju 21 započeo je Mustafa Kurahović, a nakon njegove smrti porodičnu tradiciju nastavio je njegov sin Džemal, koji je onda svoje znanje prenio na svog sina Kenana.
“U radnji se izrađuju užad i proizvodi od kanafa, a to su mreže, ljuljačke, paravani, štrikovi… Gledajući dedu kako radi, odmalena sam želio da se bavim ovim poslom. Porodicu sam prehranio iz ove radnje, koja je prije rata znala biti puna kupaca, a rafovi su bili puni džidža od kanafe, a sada imamo samo po nekoliko ljuljački”, kaže Džemal koji je ostao jedini užar u BiH.
Dodaje kako strahuje da će vrlo skoro, nakon smrti mnogih zanatlija, neka od zanimanja na Baščaršiji potpuno izumrijeti, jer nema ko da ih njeguje.
“Već sada Baščaršija nije kao što je nekada bila. Mnogo je dućana promijenilo namjenu, a potomci nekadašnjih vlasnika više se ne bave porodičnim poslom, već su se našli u nekom profitabilnijem biznisu. Prodaja je slaba, najviše kupuju stranci”, priča Džemal.
Život je u ne tako davna vremena bio nezamisliv bez željezne ploče na kojoj su školarci pisali zadaće, malih željeznih klinova koji su prije gumenog đona čuvali kožu cipela i čizama da se brzo ne poderu.
“Stari obućari rade tek ponešto, koliko im drugi traže, a mladih nema jer volje za izučavanjem nemaju. Posljednji je trenutak da se ovi zanati spase od izumiranja. Ljudi treba da uvide da smo mi radili prije dobre i kvalitetne, ali i unikatne stvari. Sada su sve to, nažalost, zamijenile plastika i guma”, kaže jedan od obućara, piše “Avaz”.
Najveći problem jeftine kopije
Ferhatović je istakao da starim zanatlijama najveći problem predstavljaju jeftine kopije, za koje turisti misle da su prave. Na taj način im, kako kaže, nelojalna konkurencija oduzima posao.
“Nemam ništa protiv toga da svi rade, prodaju i zarađuju. Za jednu džezvu od pola litra treba skoro cijeli dan da se napravi. Romi prave jeftine kopije u Kaknju i prodaju ih ovdje masovno strancima za male pare, a predstavljaju ih kao original. Strancu je bitno da piše Sarajevo i on će to kupiti samo kao suvenir, ali ove naše originalne ne samo da su suvenir nego su i savršeno funkcionalne”, ističe Ferhatović.