Tokom vremena, opštine su postale tako velike da više nisu mogle efektivno vršiti svoje zadatke iz domena samouprave. Administrativne i druge lokalne funkcije morale su biti prebačene na manje lokalne jedinice– mjesne zajednice.
Od 1970. pa nadalje, one su vršile lokalne nadležnosti koje su im bile delegirane od strane opština i na taj način su činile dio sistema upravljanja. Imali su ovlaštenja da izdaju zvanična dokumenta kao što su rodni listovi, lične karte i slično. Imali su svoje predstavnike u procesu donošenja odluka na opštinskom nivou kao i ključne funkcije u planiranju i implementaciji projekata posebno onih koji se tiču infrastrukture.
Svaka mjesna zajednica bila je uspostavljena kao pravno lice a taj status je dozvoljavao uživanje prava npr. posjedovanje imovine, žiro računa ili prikupljanje taksi ili najamnina zajavne objekte ili usluge.
Dakle, tradicija lokalne samouprave je veoma ukorijenjena u BiH.Tokom rata mjesne zajednice uglavnom nisu uopšte funkcionisale a nakon rata morale su se suočiti sa nekoliko problema i na koncu nisu povratile ista ovlaštenja i funkcije koje su ranije imale. Njihova manjavažnost je danas sa jedne strane uzrokovana pravnim okvirom u BiH koji propisuje malo moći lokalnom nivou.
Prvi novi entitski zakon o lokalnoj samoupravi nije razjasnio pravni status mjesnih zajednica, jer je formiranje mjesne zajednice ostavljeno kao opcija a njihovo organizaciono uređenje i zadaciostavljeni su kantonalnim zakonima i opštinskim statutima na dalje definisanje. Sa druge strane, veliki broj ruralnih mjesta je napušten i uništen tokom rata i teška finansijska situacija građana smanjila je pritisak „odozdo naviše“ za ponovnim uspostavljanjem mjesnih zajednica6. Dakle, one su izgubilesvoje administrativne i pravne moći.
Danas one više predstavljaju teritorijalnu strukturu nego pravne i administrativne jedinice.
Priroda mjesnih zajednica je negdje između javne institucije i organizacije civilnog društva. Ali sa gubitkom svojih tradicionalnih ovlaštenja, mjesne zajednice se uglavnom percipiraju od strane opštinskih službenika, građana, domaćih konsultanata i međunarodnih donatora kao dio civilnog društva. One bi se
mogle zvati poluzvanična udruženja u zajednici formirana na volonterskoj osnovi. Njihov status i funkcije su regulisani različito u dva entiteta i često pravni propisi nisu dovoljno jasni. Po važećim zakonom u RS o lokalnoj upravi i samoupravi iz januara 2005. godine, mjesne zajednice se pominju kao alat direktnog učešća građana u procesima donošenja odluka na lokalnom nivou u istoj ravni sa referendumom ili civilnom inicijativom.
U narednim članovima se samo uopšteno reguliše njihovo uspostavljanje i činjenica da savjeti mjesnih zajednica treba da budu birani od strane građana. Svi ostali aspekti, a posebno organizaciono uređenje i finansiranje, ostavljeni su kantonalnim zakonima i opštinskim statutima na regulisanje. Opštine mogu kroz svoje statute odrediti da li će mjesne zajendice
na njihovoj teritoriji imati status pravnog lica ili ne. Ovo umanjuje značaj mjesnih zajednica i vodi ka većoj fragmentaciji u pravnom i administrativnom sistemu u BiH. Zakon nije poklonio dovoljno pažnje njihovoj specijalnoj poziciji. Zakon o lokalnoj samoupravi u FBiH iz 1995. g. ne sadržava propise o
mjesnim zajednicama već je sve propise prepustio kantonima. Većina kantonalnih zakona odredila je postojanje mjesnih zajednica, često i kao obavezu, a njihov status kao pravno lice.
Novi zakon o lokalnoj samoupravi u FBiH koji je usvojen u avgustu 2006. ojačao je i razjasnio poziciju mjesnih zajednica. One nisu povezane sa sredstvima direktnog učešća građana nego su prije regulisane u dodatnom paragrafu zakona što odražava njihovu posebnu poziciju. Njihove djelatnosti opisane su sa više detalja; one su obavezan oblik lokalne samouprave i pravno lice u cijeloj FBiH. Na ovaj način pružena je mogućnost da se na njih prenesu nadležnosti i odgovornosti viših organa uprave (odluka je ostavljena opštinama). Ali ono što je možda još važnije, dodjeljivanje sredstava od strane opština mjesnim zajednicama bolje je definisano. Ali ipak mjesne zajednice su pravna lica samo u okviru prava i obaveza definisanim u opštinskim statutima. Ovo opet ostavlja prostora za velike razlike u pravnom uređenju mjesnih zajednica u različitim opštinama i može voditi fragmentaciji pravnog okvira za mjesne zajednice kao što je slučaj u Republici Srpskoj. Pravi efekti novog zakona o lokalanoj samoupravi u FBiH će postati jasni samo kada općine prilagode svoje statute što se do sada još nije desilo.
U svakom slučaju, novo organizaciono uređenje predstavlja pokušaj da se ojača pozicija mjesnih zajednica i da se one stave u bolju poziciju u pogledu ispunjavanja njihovih funkcija kao alata za demokratsku upravu i učešće građana.
Glavna funkcija mjesnih zajednica u BiH je dakle da one predstavljaju kariku koja povezuje građane (posebno u ruralnim krajevima) i opštinu. One su, nadalje, organizacije građana na lokalnom nivou koje čine platformu za razgovor o lokalnim pitanjima. Mogu imati i druge funkcije posebno u zabačenim predjelima gdje se komunalne usluge vrše uglavnom od strane privatnih kompanija ili ih organizuju vijeća/savjeti mjesnih zajednica. Ali ovo u velikome ovisi o predanosti članova vijeća/savjeta MZ-a i nije propisano zakonom.
Od prije nekoliko godina pokušaji međunarodne zajednice i domaćih vlasti u BiH usmjereni su ka jačanju mjesnih zajednica. Ovo je velika promjena u poređenju sa prvim godinama nakon rata, kada su mjesne zajednice bile potpuno zanemarene jer su bile okarakterisane kao komunističko nasljeđe i nespremne za
demokratiju.
Primjer odluke o osnivanju mjesnih zajednica