Oblast socijalnog rada podrazumijeva posmatranje društvenih prilika iz ugla socijalne pravde, ljudskih prava, kolektivne odgovornosti i poštovanja različitosti, kao i sagledavanja činjenica koje dovode do pojave promjena, naročito kada su one negativne i ukazuju na socijalnu patologiju.
Iako kompleksno pitanje, profesionalac u oblasti socijalnog djelovanja, ali i bilo koji drugi čovjek, građanin, logički i samo posmatranjem pojava oko nas, jasno mogu zaključiti da nešto zaista nije u redu. I nije. Alarm za pitanja socijalne devijantnosti u našem društvu je trebao biti davno uključen.
Na pojmove poput siromaštva ili disfunkcionalne porodice, iz kojih zapravo najčešće i proizilaze pojave poput vršnjačkog nasilja ili agresivnih oblika ponašanja uopšte, bolesti zavisnosti, bilo alkohola, opojnih supstanci ili čak kockanja kod mladih, ali i svih ostalih starosnih i socijalnih kategorija i grupa, kao narod smo se navikli toliko da one više kao da nemaju težinu koja im pripada. Stepen nerazumijevanja činjenice da problem uopšte postoji je ogroman u našem društvu. Normalno je da su se „djeca malo potukla“ ili „ne mogu da branim djetetu kad svi drugi to rade“ ili „neka se nauči životu, šta ja mogu“ ili bezbroj drugih primjera.
Kao neko ko se bavi socijalnim radom već čitavu deceniju, čvrsto stojim iza stava da su svi problemi i negativne društvene pojave zapravo rješive ako se posmatra cijela slika i ako se targetira uzrok, a ne samo posljedica.
Gdje je problem nastao i zašto se širi poput požara? Zapravo, objašnjenje ovih negativnih i vrlo štetnih pojava u društvu su posljedica konstantne stimulacije negativnih obrazaca, za koje snose odgovornost upravo sistemi. Ne treba zanemariti ni veoma snažan uticaj sredstava masovnih komunikacija i danas toliko prisutnih društvenih mreža i interneta uopšte. Brze promjene koje nam je donio ovaj vijek, sobom su donijele i sve one ’bolesti’ s kojima se bore mnogo razvijeniji sistemi i društva.
Zamislimo onda gdje smo mi, ako se ove nove pojave udruže s našim postojećim društvenim i socijalnim parametrima poput siromaštva, primarnog osjećaja nesigurnosti, nezaposlenosti, nedostatka vjere i mogućnosti planiranja sopstvene budućnosti za nas i našu djecu… Sve su to jednostavni i osnovni elementi koji već bez dalje i dublje analize mogu da objasne navedene negativne pojave. I, nažalost, sve rečeno nije ništa novo, niti revolucionarno. Dakle, s aspekta socijalnog radnika, sve je veoma predvidljivo i lako je objašnjivo. Jednostavnim jezikom rečeno, svaka akcija proizvodi reakciju, a reakcija društva na socijalne okolnosti dovodi do razaranja i propasti porodice, alkoholizma, narkomanije, nasilja, kriminala, otuđenja jednih od drugih…
Nažalost, naš sistem liječi posljedice, a ne uzroke, pa čak i kada bismo na mikronivou, ako tako mogu nazvati sistem gradske vlasti, imali jasnu strategiju koja bi usmjeravala njegovo djelovanje u pravcu minimalnih koraka ka zdravom društvu, pomaci bi bili vidljivi u kratkom roku. Pa, neka su i mali.
Dakle, iako je potrebno iz temelja promijeniti, odnosno ponovo uspostaviti sistem pravih vrijednosti, i mali koraci su već dovoljni da daju rezultate. Konkretno, sistem mora i što hitnije treba da započne sa ozbiljnim pristupom problemima koji su rješivi i bez ulaganja ogromnih novaca, da se razumijemo. Potrebno je, za početak, da već postojeći sistem profunkcioniše na pravi način. A, kako?
Najvažnije je da se problem počne detektovati u samom startu. Kako kod djece, tako i kod odraslih! Već imamo pedagoge, psihologe i socijalne radnike, koji su zaposleni u obrazovnim ustanovama pa čak i firmama. Oni samo treba da počnu da rade svoj posao. A to bi izgledalo ovako: na prvi i najmanji znak promjene u ponašanju djeteta, odnosno zaposlenog, upaliti alarm koji dalje treba da angažuje sistemski lanac. U slučaju djeteta to je pedagog, psiholog i socijalni radnik koji će urgentno da ispita sve okolnosti u kojima dijete odrasta, što podrazumijeva i tzv. screening porodice, tj. procjenu porodice i situacije u njoj na osnovu fizičkih posjeta i razgovora. Za dalje korake, u skladu sa svim prethodnim, treba da se brine čitav niz ustanova. Ponavljam, one već postoje, samo treba da se organizuju i počnu da rade posao po posebnoj proceduri.
Na kraju, dodao bih da sve zapravo počinje uzorima, nagrađivanjem vrijednosti, promocijom pozitivnih primjera, a kroz podršku sistema, pružanju ozbiljnih i profesionalnih usmjerenja, te rasterećeno političkih, statusnih ili bilo kojih drugih parametara. Svakako, postoje već razrađeni planovi i programi za rješavanje svakog problema, a do naše je volje i snage sistema da konstruišemo savremeniju i funkcionalniju strategiju prevencije svih negativnih pojava u društvu. I, najvažnije od svega jeste volja da se stvari promijene, što dovodi do sljedećih pitanja. Da li uopšte želimo da imamo zdravo društvo? Kome i zašto odgovara patologija? Hoćemo li pristati na to da nam bolesno društvo postane ’nova normalnost’, virus koji nećemo ni pokušati da izliječimo?
Vladimir Golubić, dipl.socijalni radnik, Banja Luka