Netom nakon što je baronesa Ashton prohujala s vihorom kroz BiH, a Milorad Dodik istupio konstatirajući da referendum, eto, nakon svih mnogobrojnih grožnji nije neophodan, digla se dugo pritajena plima opozicije u Republici Srpskoj i obasula nesretnog predsjednika gomilom optužbi i uvreda koje su ga, zamalo, proglasile dušmaninom svega što vrije pod krstom zlatnim i u slobodi časnoj. U svemu tome nije lako suzdržati neobjektivno oduševljenje što se na Dodika, eto, svaljuje i gnjev iz njegovog neposredno bliskog okruženja, i što Dodikova varijanta socijaldemokratske struje pati pod gotovo istim političkim pritiskom kakvom on redovno izvrgava sve pojedince i institucije koje se diče prefiksom „bosansko-hercegovačkog“.
Nažalost po Dodika, a na sreću opozicije u Republici Srpskoj, ono čemu se neizostavno primičemo i čemu smo se još više primakli nakon posezanja za referendumom i posjete Ashtonove jeste snažnija involviranost Evropske Unije u proces evropskih integracije Bosne i Hercegovine, te korjeniti zahvati koji će imati za cilj unaprijediti one segmente države BiH koji još uvijek kaskaju za ispunjavanjem zadatih uslova. Jedan od tih segmenata svakako je i pravosuđe; otvarajući temu eventualnog ukidanja ili radikalnog preustroja Tužilaštva BiH i Suda BiH, Milorad Dodik ubrzao je proces koji bi se prije ili kasnije našao na dnevnom redu i postao predmet političke rasprave u BiH i pred institucijama EU, a koji neizostavno podrazumijeva pitanje strukturne reforme pravosuđa u BiH.
Naravno, te reforme ne mogu i neće ići u pravcu kojeg zagovara Dodik, jer je sama ideja obezbjeđenja nacionalnog pariteta u presudama ratnim zločincima apsurdna i protivna svim principima na kojima se temelje pravo i pravičnost. Nasuprot tome, matematika ( koliko god često bila oprečna sudskom postupku ) zajedno sa povijesnim okolnostima i prirodom sukoba na području BiH naprosto zahtijeva da broj presuđenih predmeta bude „u korist“ pripadnika srpskog naroda; kraće rečeno, veći broj zločina koji su počinili pojedini pripadnici srpskog naroda kao članovi vojnih i paravojnih formacija koje su žarile i palile na teritoriju BiH uvjetuje i to da veći broj Srba bude procesuiran u odnosu na broj procesuiranih pripadnika ostalih naroda. To, jasno, ne ispričava bilo kakav eventualni nemar ili aljkavost u procesuiranju svih počinilaca ratnih zločina, ma kojem narodu pripadali, ali je dobar pokazatelj da inzistiranje i priželjkivanje da broj počinilaca ratnih zločina bude po narodnostima izjednačen nisu realni niti praktično mogući.
Da će reforme vjerovatno biti, zaključak je koji se nameće; slabosti bh. pravosuđa su evidentne čak i laicima, obuhvatajući kadrovske, provedbene, kapacitativne i druge probleme, dok su presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu indikativne u smislu neadekvatne primjene pojedinih međunarodnih konvencija kakva je Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Srećom, nijedna slabost nije nepopravljiva, i nijedan problem nije nerješiv, što će zasigurno pokazati studiozan pristup kakav je nužan u sklopu integracionih procesa, i koji će po svemu sudeći rezultirati stvaranjem predispozicija za okolnosti kontraproduktivne u odnosu na ono što je Milorad Dodik htio postići pokretanjem priče o referendumu.
Te okolnosti su strukturne reforme Tužilaštva i Suda BiH.
Višegodišnja praksa je pokazala da nadležnosti prenesene na državu nemaju običaj vraćati se natrag. Štoviše, i ukoliko je moguće, takvo prenošenje nadležnosti je od međunarodne zajednice bilo pozdravljeno kao faktor koji doprinosi stabilnosti i unapređenju života u državi Bosni i Hercegovini, te kao faktor koji na određen način i u određenoj mjeri neutralizira dezintegracione tendencije pojedinaca i političkih skupina kojima pripadaju. Uzimajući u obzir pomenuto, stvara se jedan široki i još uvijek neizvjestan okvir, u kojem se pak mogu nazrijeti obrisi budućih institucija u koje će Sud BiH i Tužilaštvo BiH vremenom izrasti.
Kad je riječ o Sudu BiH, riječ je ujedno i o instituciji koja zasigurno ima najviše mogućnosti da preraste svoju sadašnju ulogu i bude predmetom budućih ustavnih reformi na način koji međunarodna zajednica podupire, da bi na koncu predstavljala osnov za formiranje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine kao najviše domaće pravosudne instance u kojoj će se sticati mogućnost prvostepenog odlučivanja o djelima predviđenim Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine, sa mogućnošću apelacionog odlučivanja po žalbama na presude sudova neposredno niže instance.
Što se tiče Tužilaštva BiH, već njegov unutarnji ustroj sugerira vjerovatnoću da bi ova institucija mogla biti rasformirana, ali samo kako bi se formirala tri tužilaštva: Tužilaštvo BiH u okvirima i nadležnostima općeg odjela Tužilaštva BiH, Specijalno tužilaštvo BiH za organizovani kriminal, privredni kriminal, korupciju i terorizam, te Specijalno tužilaštvo BiH za ratne zločine, naravno sa znatno širim prostornim, kadrovskim, finansijskim i drugim mogućnostima koje bi obezbijedile kvalitetno djelovanje tih institucija, a uklonile dio paradoksa po kojem u Bosni i Hercegovini pri zavodima za zapošljavanje poslove čeka ogroman broj pravnika, dok je pravosuđe jedan sektor djelatnosti koji ima značajne kadrovske nedostatke.
Ove opcije i njihov značajan izgled Milorad Dodik vjerovatno nije imao na umu kad je razmišljao o referendumu kao o sredstvu kojim će pokazati mišice međunarodnoj zajednici i političkim akterima u BiH. Mišice su, međutim, brzo ispuhale, a vjerovatnoća da će Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine dobiti svoju konačnu potvrdu i trajan opstanak kroz buduće reforme pravosuđa narasla je do neočekivanih razmjera. Ovakva posljedica političkih igara i poigravanja nacionalističkim i velikodržavnim idejama nije neobična, i treba poslužiti kao dobra pouka svima onima koji misle da je razgradnja BiH, umjesto rada na njenom razvoju i rastu društvenog standarda, izvodljiva i prihvatljiva opcija, kako za međunarodnu zajednicu, tako i za one koji u zajedništvu vide ispravan put bh. naroda