Tim je sporazumom stvoren prostor bez unutrašnjih granica ili Schengenski prostor nazvan po luksemburškom gradu u kojemu je sporazum potpisan.
Sporazum ima dva osnovna cilja: jačanje granične kontrole radi jačanja unutrašnje sigurnosti država članica i podizanje učinkovitosti kontrole na vanjskim granicama radi bržeg kretanja građana i roba između EU i trećih država.
Postupno je Schengenski prostor uključio sve zemlje EU te Island i Norvešku, a Sporazum je postao sastavnim dio Ugovora o EU. Ipak, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo ne žele učestvovati u odredbama koje se odnose na zajedničko nadgledanje granica i viznu politiku.
Danas schengenski prostor ima 25 zemalja i omogućava građanima, njih više od 400 miliona da slobodno putuju od Finske do Grčke, od Portugala do poljske granice, a da ne moraju pokazivati putovnicu.
Od 15 starih članica EU-a jedino su Velika Britanija i Irska odlučile ostati izvan schengenskog prostora. Međutim, tri zemlje koje nisu članice EU-a – Švicarska, Norveška i Island, pristupile su mu.
Bugarska, Rumunjska i Kipar samo djelimično primjenjuju schengenski “acquis” a u toku su provjere na granicama s te tri zemlje. Sloboda kretanja zajamčena je na teritoriju koji ima 42.673 kilometra vanjske morske i 7.721 kilometara kopnene granice.
Schengenska viza je i dalje samo projekt, a modernizacija baze podataka, ključni instrument za koordinaciju dnevnih aktivnosti policija EU-a, i dalje nije operativna.
To bi trebala postati 2013., ako sve bude išlo po planu, odnosno sa šest godina zaostatka prema inicijalnom rasporedu. Baza bi trebala sadržavati informacije o građanima 27 članica EU-a, o automobilima, registracijama brodova, kao i informacije o ukradenim kreditnim karticama.