Rast cijena hrane i energenata, kao i inflatorni pritisci, doveli su do toga da 16,9% stanovništva u BiH živi ispod linije siromaštva. Prema mapiranju koje je radio UNDP krajem 2022. i početkom 2023., broj korisnika javnih kuhinja raste iz godine u godinu. Gotovo 19.000 ljudi u BiH svakodnevno dolazi po topli obrok u 57 narodnih kuhinja širom zemlje. Među korisnicima je najviše penzionera, nezaposlenih, samohranih roditelja, osoba s poteškoćama u razvoju i pripadnika romske populacije.
S druge strane, dok redovi ispred javnih kuhinja rastu, procjenjuje se da gubici zbog bacanja hrane u BiH dosežu i do 400.000 tona godišnje. To čini cijelu situaciju još brutalnijom: u istoj zemlji u kojoj dio ljudi preskače obroke, ogromne količine hrane završavaju kao otpad.
Ono što je dodatno poražavajuće jeste da gladnih u našoj zemlji ne raste samo zbog nedostatka novca, nego i zbog stida. UNDP navodi da 80,39% javnih kuhinja smatra da u njihovoj zajednici postoji stigma vezana za javne kuhinje.
Upravo zbog osjećaja stida koji prati ljude u stanju potrebe, u našoj zemlji postoji veliki broj ljudi koji formalno-pravno nisu dio socijalnog sistema, ali su u stvarnosti prepušteni sami sebi, jer ih je sramota tražiti pomoć. U praksi to znači da mnogi ljudi, iako rade ili primaju neku penziju, i dalje ne mogu pokriti osnovno.
Iskustva korisnika i ljudi koji rade u sistemu pomoći svode se na isto: mnogi u red dolaze tek kad više nemaju gdje, a kuhinje — i kada su organizovane i predane — teško prate rast potreba. Posebno je alarmantno da u 70 jedinica lokalne samouprave usluga podjele besplatnih obroka uopšte nije dostupna. Drugim riječima, i kada bi neko “prelomio” i odlučio zatražiti obrok, u dijelu zemlje nema ni vrata na koja može pokucati.
Sve ovo što gledamo nije “iznenadna kriza”, nego rezultat dugog niza godina u kojima su cijene rasle brže od primanja, socijalne mreže pucale po šavovima, a sve veći broj ljudi klizio u siromaštvo. Zato danas gladuju i oni koji rade, i oni koji su cijeli život radili, i oni koji se nikad nisu navikli da traže bilo šta.
Najopasniji dio ove priče je možda upravo stigma siromaštva zbog koje ljudi kriju u kakvoj se situaciji nalaze, glume “dobro je”, pa makar to značilo preskakanje obroka, odricanje od lijekova ili hladan stan. A “nevidljivi gladni” su možda i najveća rana društva: oni koji formalno ne ulaze u socijalne kriterije, ili ne znaju kako, ili odustanu jer im se čini da traženje pomoći znači gubitak dostojanstva.
Zato je važno reći jasno: traženje pomoći nije sramota. Javne kuhinje postoje upravo za trenutke kada život pregazi čovjeka, kad se sve zbroji i više ne ide. Ako ste u situaciji da nemate za osnovnu hranu — ili znate nekoga ko je u takvoj situaciji — prijavite se u najbliži Centar za socijalni rad, Crveni krst/križ, lokalnu humanitarnu organizaciju ili direktno u javnu kuhinju i raspitajte se o uslovima i proceduri (Regulisanje prava na topli obrok u javnim kuhinjama Kantona Sarajevo, Zatjev za ostvarivanje prava usluge javne kuhinje – Mostar). Jedan razgovor može značiti da se sutra ne preskače obrok. A ako vam je teško da to uradite sami — zamolite člana porodice, komšiju ili prijatelja da ode s vama.
Glad ne smije biti privatna sramota. Ni u jednoj normalnoj zajednici.