Zbog toga, većina mladih se trudi da izbjegne ovakvu sudbinu pa svoju budućnost radije zamišljaju u nekoj od zemlja EU, SAD-u, Kanadi, Australiji…
„Mladi ljudi danas jednostavno ne vide svoju budućnost u BiH, ne vide nadu, ne vide bolju perspektivu. Ekonomija stagnira, industrija je praktično nepostojeća, državni organi se „sprdaju“ sa građanima, pamet ne može doći do izražaja, kvalitet života nije najsjajniji, političari ispunjavaju svoje hirove i želje, a mladima se pruža mogućnost ili da budu buntovnici, ili da na ovaj ili onaj način postanu obični i da postanu dio sredine koja svakog mjeseca spaja kraj sa krajem ili da ih pijavica partokratije uzme pod svoje“.
Ovako Dejan Lučka iz Banjalučkog centra za ljudska prava vidi stanje u kojem se nalaze mladi ljudi u BiH. I zašto bi onda, pita se naš sagovornik, u takvoj atmosferi i oni koji su uspjeli da se finansijski stabilizuju, ostali i sutra podizali svoju djecu u emanaciji predvorja Mordora, kad mogu otići u Rivendel tj. Njemačku ili Austriju.
„Džabe je nekome i dobra plata i sređene finansije kada je cjelokupno društvo oko njega negativno i zavijeno u sivilo, bez naznaka da bi se situacija mogla promijeniti nabolje u skorije vrijeme“, priča Lučka naglašavajući da je odlazak iz BiH postao praktično jedini način na koji mladi mogu da ostvare sopstvenu budućnost koja je dostojna čovjeka.
„Jedan od razloga zbog kojeg se mladi odlučuju da odu iz zemlje je svakako nemogućnost zaposlenja u BiH, kao i faktička nemogućnost napretka u svojoj struci. Čak i ukoliko neko uspije da nađe posao, to je često posao za koji je prekvalifikovan i za koji je plaćen u visini džeparca tinejdžera u državama sa Zapada. Dakle, mladom čovjeku je npr. mnogo bolje da radi takav posao u inostranstvu, za mnogo veći novac, i uz mogućnost da na različite načine napreduje u tom društvu, nego da ovdje životari bez ikakve nade za napredak,“ navodi Lučka i dodaje da, pored ostalih standardnih razloga, kao što su veće mogućnosti, kvalitet života ili bolje obrazovanje „vani“, tu je takođe jedna situacija u BiH društvu koja je sastavljena od raznih manjih faktora, a koja često zna biti okidač za odlazak u inostranstvo.
„BiH je država u kojoj je svega „malo“ i u kojoj je sve „malô“. Ljudi ostavljaju svoje porodice, prijatelje, jezik i kulturu jer su ovdje slabe obrazovne ustanove, malene biblioteke, postoji nedostatak kulture i kulturnih događaja, pasimizam postaje svakodnevica, životni standard je veoma loš i postoji konstantan strah od nekoga i nečega – novog rata, stranke, komšije, „dugog jezika“, drugačijeg mišljenja, druge vjere, različitog etniciteta itd. Određeni broj mladih ljudi jednostavno želi da „vidi svijeta“ i da proširi svoje horizonte, a ne da ostane u društvu u kojem je najbitnije čiji si, kako se zoveš i da li vjeruješ i ako vjeruješ da li je to vjera u pravog boga“, objašnjava Lučka za portal BUKA.
Sa ovim se slaže i Amela Sačić iz Instituta za razvoj mladih KULT koja navodi da je besperspektivnost glavni razlog odlaska mladih, dok je nezaposlenost na spisku razloga za odlazak tek na petom ili šestom mjestu.
“Ovo su rezultati istraživanja našeg Instituta. Prema podacima istraživanja koje smo ralizovali u periodu od jula do augusta 2017. godine, mladi odlaze jer ne vide da će u njihovoj zemlji uskoro biti bolje, odnosno da ne vide vlastitu bolju budućnost, a kao razloge navode i nezadovoljstvo uzrokovano političkom situacijom, prisustvo korupcije, nezaposlenost, preveliku zastupljenosti nacionalnih, vjerskih i ratnih pitanja, te nezadovoljstvo poslom i primanjima. U navedenom istraživanju učestvovalo je 720 ispitanika iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, osoba u dobi od 15 do 35 godina koje su se već odselile iz navedenih zemalja u protekle tri godine ili su pokrenule proces iseljavanja s namjerom da u bliskoj budućnosti napuste svoju zemlju”, rekla je Sačićeva i dodala da su mladi u BiH, prema svim pokazateljima, nezadovoljni obrazovnim i zdravstvenim sistemom, kvalitetom slobodnog vremena, ali i činjenicom da im se u ovoj zemlji ne pruža dovoljno prilika.
“Svjedoci smo brojnih uspjeha mladih ljudi iz BiH, koji budu ostvareni i primjećeni tek kada ti isti mladi ljudi napuste zemlju. Mladi u svim našim istraživanjima izražavaju nezadovoljstvo i kada je u pitanju zapošljavanje, ali i spremnost na dodatno usavršavanje, volontiranje ili pokretanje vlastitog biznisa kada bi im se za to pružila podrška. Mladi često ukazuju na nedostatak praktične nastave, a poslodavci da mladi dolaze na tržište rada nespremni.”
Za kraj pitali smo naše sagovornike šta je potrebno promjeniti da bi mladi ljudi vidjeli svoju budućnost u BiH.
Prije svega, da bismo zadržali mlade ljudi u BiH, potrebno je unaprijediti odnos organa i institucija na entitetskom, državnom i lokalnom nivou prema omladini, bez uplitanja pojedinačnih, partijskih i sličnih uskih interesa i igrarija.
Potrebno je takođe da mladi ljudi i njihovi interesi ne služe samo za skupljanje poena u političkim borbama, nego da budu stavljeni u prve redove pri borbi za napredak (koju bi takođe trebalo pokrenuti) i to prema njihovom znanju i mogućnostima. Mladima treba dati priliku da se dokažu i da pokažu da su spremni da zemlju vode naprijed.
Potrebno je stvoriti društveni ambijent u kojem mladi ljudi žele da ostanu, stvaraju svoje porodice, rade i žive životom dostojnim čovjeka.
Potrebno je da se izađe iz zone sivila i mladima ponudi bilo kakva perspektiva, koja nije crna ili siva.
Ukratko, potrebna je revolucija svijesti i funkcionisanje sistema. Sistema koji nije partokratski i kvazielitistički i svijesti koja treba da prestane biti malograđanska, postajući bar malo avangardna.