Hrvatska u proteklih četvrt stoljeća nije smislila nikakvu odstupnicu u slučaju ekološke ili geopolitičke ili zdravstvene ili kakve druge nedaće. Svima je jasno da bi s propašću turizma ovdje ubrzo nastupila glad, jer svojom glavom još nismo iznašli upotrebljivu alternativu
Dojučer, problematika ususret naredne sezone uglavnom se svodila na ekonomsku krizu u zemljama koje su emitivna tržišta hrvatskog turizma, i na inflaciju. Zatim su odjednom, ili možda ipak ne tako iznenadno, najugledniji svjetski siledžije udarili na drevnu prapostojbinu Hrvata, ali nećemo sad o tim vezama.
Najveći problemi uto su postali sigurnost i novo poskupljenje nafte i plina. Jasno, ekonomska kriza u zemljama iz koje nam dolaze gosti, kao i naša previsoka inflacija, s tim će narasti još više, iako više nisu toliko u prvom planu. I nitko nije tako glupav da ne shvaća kako globalno sjedimo na bačvi baruta s upaljenim fitiljem, beznadnije nego ikad, samo što posao i dalje ne smije stati.
Show must go on, dakle, a s njim i privid svijeta koji unatoč svim trvenjima zadržava svoje ustaljene navike, oaze komfora, nepomućenu radost življenja. Tako je bar s nama koji nesreću izvozimo, makar u svojstvu kooperanata ili podizvođača ratova. Stoga proteklih dana neumorno kalkuliramo mogućim ishodima rata u Iranu i oko njega za sljedeće tjedne i mjesece, zdušno vjerujući da neće potrajati duže.
Ovdje pritom nitko ne spominje mogućnost dužeg trajanja ili nekakve eskalacije i širenja sukoba, gotovo kao da je riječ o izbjegavanju navlačenja uroka za vrat. Nas u Hrvatskoj ipak je zapalo pružati relaksaciju i odmak od rata civiliziranoj srednjoj i višoj klasi globalnog Sjevera, a to nije mala briga.
Svjedočimo bolnom srazu Cipra i Grčke s posljedicama američko-izraelskog udara na Iran, da ne navodimo Ujedinjene Arapske Emirate i Jordan. Cipar je sve dosad bio jedno od najbrže rastućih postpandemijskih tržišta Mediterana. Grčka se ovih dana također suočava s naglim padom hotelskog bukinga za iduće ljeto.
Zapadni je Mediteran simultano u dobitku, a i Hrvatska se po ranim odjecima situacije doimala u turističkim rezervacijama poprilično stabilno. Naši predstavnici struke zvučali su još prošli tjedan razmjerno optimistično u tom pogledu. Direktor Hrvatske turističke zajednice Kristijan Staničić, direktor Hrvatske udruge turizma Veljko Ostojić, ministar turizma RH Tonči Glavina, itd. Svi istaknutiji, ukratko, dok u drugom tjednu agresije na Iran nisu stigle gore vijesti. Tako već možemo čuti drukčije glasove, posebno izvan sektora hotela i luksuznih vila za najam.
Udruga putničkih agencija pri Hrvatskoj gospodarskoj komori i Hrvatska udruga obiteljskog smještaja ponudile su bitno manje vedru projekciju stanja stvari. Kupoprodaja putovanja bila je i prije ovog rata sporija negoli lani u isto vrijeme, a potom je još malo usporila, kao i plasman termina u obiteljskom smještaju.
Turistički menadžeri izražavali su se do tog obrata poput nogometaša uoči važne utakmice. Optimistično, premda nipošto bahato, ali s nepokolebljivom vjerom u svoju igru, sve do početka susreta i rano primljenoga gola i poluvremena u minusu. Onaj koji prije svlačionice mora odraditi izjavu za televiziju, bit će tad vidno na mukama.
Ovdje valja navesti evidentnu činjenicu da čak ni konkurentske destinacije ne propadaju bez posljedičnog stresa po Hrvatsku, ako sve uzmemo u obzir. Paralelno uz novosti o ratnim akcijama izvještavani smo o državljanima RH na Bliskom istoku. Naime, o turistima iz Hrvatske koji su se zatekli u Emiratima ili Jordanu ili Kataru, pa nisu na raspolaganju imali avionske letove za brzi uzmak.
Od prijetnje iranskim protuudarom na agresorske ispostave u tim zemljama koji je RH promptno osudila za razliku od samog napada na Iran, spasila ih je naša vlada. Za njih ukupno 870, od čega gotovo 600 iz Dubaija, pet letova platila je 856 tisuća eura. Ceh iznosi 984 eura po glavi, što izgleda kao sjajna akcijska tarifa s popustom na količinu.
Kroz hrvatski medijski prostor provukla se zatim poneka kritika javnog plaćanja nečijeg povratka s odmora u basnoslovnim arapskim luna-parkovima. Nije se pak provukla nijedna u vezi s neobaziranjem ove države na pozive upomoć njezinih državljana u Gazi.
No izbio je problem i s onima koji su tek imali turistički otići na Bliski istok, ali su morali odustati. Agencije im ne žele vratiti novac, pa zauzvrat nude odgodu ili drugu lokaciju za odmor, a oni uporno zahtijevaju pare ili malo života u Dubaiju iz ovih stopa.
Prije nego što se Vlada RH sjeti da pokrije i agencijski dug, međutim, obratimo pažnju na izjave koja odudaraju od vrtnje našeg turističkog rezona ukrug. Izrazito ih je malo, ali se zato bolje ističu, osim što ukazuju na manje popularne zaključke.
Damir Krešić, direktor Instituta za turizam, priznaje da hrvatski turistički sektor nije jednom zaradio na tuđoj muci, kao veoma sigurna destinacija. Potom napominje da značajan pad cjenovne konkurentnosti može Hrvatskoj prouzročiti ozbiljniji izazov negoli mu predstavlja okolna geopolitička nestabilnost.
Ljubo Jurčić, ekonomist i bivši ministar gospodarstva, dodao je tome kako se turizam u Hrvatskoj zapravo nije ni razvio po kapacitetima svoje ponude. Iako je ekonomsko-politički favoriziran, puna istina glasi da je i zapušten, stihijski neorganiziran. A turizam je ekonomski najosjetljivija biljka, kao što je to sročio Jurčić, kazavši da mu je za pad dovoljno malo više vojne aktivnosti po Sredozemlju. No znano je da turizam nije samo zato osjetljiv, u kontekstu makroekonomske strategije.
U ekonomski balansiranim okolnostima, turistički sektor obično biva jedan od podjednako jakih, uz određene industrije, ili tek sporedni izvor prihoda. Tamo gdje je izrazito dominantan, izrazit je i rizik od njegova urušavanja po ostatak ekonomije. Hrvatska u proteklih četvrt stoljeća nije smislila nikakvu odstupnicu u slučaju ekološke ili geopolitičke ili zdravstvene ili kakve druge nedaće. A što je naročito indikativno, svima je jasno da bi s propašću turizma ovdje ubrzo nastupila glad, jer svojom glavom još nismo iznašli upotrebljivu alternativu.
Razumljiv je stoga opisani refleks jedne ovakve ekonomije, svedene na cimerfraj, u momentu klackanja između nenadanog ekstraprofita i ultimativnog fijaska. Možemo izražavati pijetet spram svih nevinih žrtava, kako se to već formulira, ali odmah zatim, uz ispriku, napominjemo da business mora teći as usual.
Od šire političke odgovornosti ionako smo se izuzeli dok pozivamo na mir na Bliskom istoku te vojno surađujemo s Izraelom u jeku genocida nad Palestincima. Hrvatska nema posve izričit geopolitički stav ni u čemu osim kad je riječ o napadu Rusije na Ukrajinu. U tome smo se osjećali sigurno, utješno okruženi najjačim ekonomskim i vojnim silama. No to se valjda i očekuje od jednog društva generalno upućenog na konobarsko-sobarski mentalitet: servilnost, diskrecija, poniznost.
Ipak, Hrvatskoj se u svemu tome jadu neočekivano ukazala izvjesna svijetla perspektiva. U novije doba svjedoci smo oduševljenja pretpostavljenim budućim razvojem ovdašnje vojne industrije, nakon prodora inozemnog kapitala u hrvatsku skromnu proizvodnju.
Netom li smo povjerovali da za naš industrijski sektor više nema boljeg sutra, ukazali su se potentni investitori iz Njemačke i Slovenije. Više nećemo samo dočekivati goste, nego i praviti ozbiljne uređaje od čelika i elektroničkih komponenti, borni hi-tech na diku i ponos u zemlji i svijetu.
Doduše, netko će pritom dobrohotno uočiti da ne idu baš lako zajedno turizam i vojna industrija. No možda je u pitanju samo nešto kao famozni hedging, financijska operacija pokrivanja rizika, ono kad se netko dodatno kladi i na interes suprotan svome prvotnom. Čak i ako doprinesemo uništenju vlastitog turizma, ali razvijemo ovo drugo, imamo rješenje.
A neki su se ovdje još i bunili zbog deindustrijalizacije zemlje, pa će se iščuđavati nad tim zaokretom. Pričekajmo samo dok se ne sudare s prelaznim marketinškim iskazom takvog eventualnog obrata uz nove blistave parole, npr. “Hrvatska, za rat i mir”.
Preuzeto sa portalnovosti