Pored sve borbe za ravnopravnost i poštivanje prava žena – na nivou ljudskih, općih prava, stigma nužnosti roditeljstva ostaje jednako mukotrpna borba za veliki broj, najčešće – isključivo žena. Jer ćete se teško sjetiti kada ste pitali ili, kao muškarac, bili upitani – kad će dijete i šta čekate. O tome kako društvo, okolina, bliski i daleki pritišću bez pokušaja promišljanja za Ženske priče govorila je Lana (identitet poznat autorici).
„Reprodukcija i roditeljstvo vrlo su bitni i važni dijelovi našeg svijeta, ali nije nužno da svi moraju sudjelovati u tome. Imamo izbor kako želimo sudjelovati u ovom svijetu i kako želimo živjeti svoj život. Većina ljudi doprinosi društvu na druge načine koji su jednako važni i ja zaista smatram da se samoaktualizacija žene ne treba posmatrati kroz prizmu majčinstva. S druge strane većina ljudi – iako to neće nikada javno priznati – ženu bez djece gledaju kao ne ispunjavanje njihove ženske uloge. Upravo nas to dovodi do toga da se žensko tijelo i dalje tretira kao nacionalno pitanje. To trebamo razumjeti i stvoriti potencijal da se borimo protiv toga. A onda postaviti pitanje, da li smo mi u BiH spremni da se protiv toga borimo? Žensko tijelo se kroz historiju koristilo onako kako državi odgovara. U fašističkim i nacističkim režimima koristilo se kao objekat obnavljanja i širenja nacije, u Sovjetskom Savezu žene koje su imale više petero djece su dobijale posebna priznanja, u Kini je one-child policy doveo do toga da žene u vecćm broju abortiraju žensko dijete, pa su došli do problema da imaju mnogo više muškaraca od žena – pa do današnjih napora desničara i konzervativnih vjernika da zabrane ženi abortus. Ja znam često reći – kontrola ženskog tijela je pitanje nacionalne sigurnosti. Jer kada bi sve žene odlučile da nemaju djecu, šta bi se desilo? Ovo pitanje isto tako posmatra kroz anatomiju žene, još vjerski i kulturni odgoj nas uči da vagina treba samo reproducirati.
Prije samog pitanja o tome "kada ćete se vjenčati i kad će dijete" idu pitanja kakvu je zapravo karijeru izabrala žena? Da li je to posao od 8 do 4? Koliko zarađuje? Da li se previše "stresira"? Kod mene je slučaj da niti radim vrstu posla koja ne ulazi u te neke "ženske poslove" niti radim od 8 do 4. Nailazila sam na situacije gdje su mi govorili kako sam trebala izabrati neki lakši posao koji bi odgovarao "mojoj konstrukciji" – šta god to značilo. Sama činjenica da neko ima mišljenje o vrsti posla koju ste izabrali kao žena, znači da će imati mišljenje i o drugim privatnim temama. Ovo se također povezuje sa definicijom odrasle osobe – morate se vjenčati, morate kupiti kuću, morate se skrasiti itd. Društvene norme i romantiziranje bračne zajednice i savršene porodice, nije nešto što nam se počne nametati kada odrastemo. Mi odrastamo s tim, takvi su nam zakoni, pa pogledajte samo Porodični zakon FBIH i RS. Tu je jasno definisano šta je porodica i ko čini porodicu. Porodicu ne čini samohrana majka sa djetetom, već majka, otac i dijete. Zamislite apsurda! Porodica nam se definiše na osnovu reklama iz 60ih godina koje su korištene da ženi prodaju neki kuhinjski preparat a muškarcu pivo. Nadalje, sam društveni kostrukt u kojem se mi kao žene odgajamo, u kojem su odgajane naše majke i bake, nam postavlja matricu po kojoj se mi ponašamo bez ikakvog propitivanja, samo uzmite za primjer bajke i priče o princu na bijelom konju… To je standard koji podrazumijeva konstantnu pasivnost žene dok ne dođe princ koji će je spasiti od svih životnih nedaća. Danas, kada mnoge žene više ne čekaju princa na bijelom konju i kada preuzmu inicijativu, društvo ih osuđuje, a ukoliko čeka princa na bijelom konju, ponovo ih se osuđuje. Da se razumijemo, žene u 21. vijeku se moraju dokazivati na dva fronta; prvi front je poslovna zajednica, a drugi je privatna sfera. U privatnoj sferi ukoliko nemamo djecu, ne znamo kuhati ili ukoliko ne obavljamo kućanske poslove (koje ukoliko malo bolje razmislimo, skoro niti jedan prosječni muškarac ne radi) manje vrijedimo kao žene. Dok u poslovnoj sferi se moramo duplo više dokazivati i truditi od muških kolega, posebno žene koje imaju djecu, npr. sutkinjama u BiH porodiljsko odsustvo se ne broji kao porodiljsko, već kao izostanak norme, a da bi napredovale, moraju da zadovolje normu. Ukoliko tome dodamo još interesekcionalnost (dob, nacionalnost, seksualno opredjeljenje) priča se dodatno produbljuje. Tako da zapravo nije nikad samo o tome da li smo se odlučili imati dijete ili ne. Priča je uvijek mnogo dublja i seže do ukorijenjenih stereotipa i predrasuda koje svako patrijarhalno društvo ima.
Nevjerovatan je taj mentalitet, ali zapravo ta sam pitanja počela da dobijam od prvog trenutka kad sam se zaposlila. Kao da sam ja samo čekala da se zaposlim da bih mogla da se udam i dobijem dijete. Dobro se sjećam jednog porodičnog ručka, gdje se moj partner igrao sa nećakinjom i valjao po podu, gdje mi je njegov zet u tom trenutku rekao "Eh, ti imaš posao, on ima posao, kad ćeš mu roditi jedno, vidiš li ga bolan kako priželjkuje jedno" na šta sam ja odgovorila "kako znaš da želimo dijete?". Mislim da je moje pitanje doživio lično i kao uvredu, a ne kroz prizmu neumjesnog pitanja, koje se njega na bilo koji način ne tiče. Mislim da ljudi smatraju da nisam ozbiljna kada ovako nešto iznesem, jer je odgovor često – ma daj to sada misliš ili pusti kada sazreš, dobićeš ti želju za djetetom. Bilo je također komentara koji su uključivali: Zašto ne biste vas dvoje željeli imati djecu pa zar sve žene ne žele imati djecu? Čak sam jednom dobila komentar “kada češ predstati pisati toliko, putovati, stresirati se, to šteti jajnicima, valja rađati.” Činjenica da su ovakva pitanja i ovakve konstatacije i dalje normalizirane, je problematična iz više razloga. Razlog zbog kojeg žena ne želi dijete su mnogobrojni i tome nije razlog izbor karijere. To može biti medicinski, financijski, emocionalni, psihološki razlog ili dilema. Mislim da ljudi nisu osvješteni dovoljno o tom problemu i kako to jedno pitanje može psihički negativno utjecati na ženu kojoj je ginekolog rekao da ne može imati dijete ili da će teže doći do začeća, što nije rijetkost? To je nešto o čemu mi moramo pričati javno, bez stigmatizacije i potrebe da nekome "pomažemo" tako što ćemo joj nabacivati momka ako je single ili što ćemo joj pričati o čarima djece nakon što je iznijela svoje mišljenje da ne želi djecu. Smatram ovo intimnim pitanjem kojem se treba pristupati s poštovanjem, jednako privatno kao što je nečiji seksualni život ili finansije, na primjer.
Parovi ili žene koje se odluče za život bez djece označeni su kao sve – od sebičnih do protivnica porodice, dok su žene posebno izložene sramoćenju jer ne žele da prođu taj "uzvišeni cilj" rađanja i odgajanja djeteta. Pored toga, žena koja se odluči da za karijeru i otvoreno to kaže, zovu preambicioznom i smatraju da se “ona tamo nekome dokazuje”. Tako da, najviše su zapravo stigmatizirane djevojke koje su ekonomski situirane a ne iskazuju želju za majčinstvom. Nedavno sam pročitala jedan članak u kojem je autorica navela kako "manje vjerujemo ženama koje nemaju djecu" i to je porazno.
Trenutno smo mi žene pod ogromnim pritiskom. Donedavno su žene učile da smo samo dobre majke i da je naša jedina i najbitnija zadaća na ovom svijetu majčinstvo i odgoj, jer upravo "majke kreiraju buduće lidere". Jedini način na koji se u prošlosti mjeri ženski uspjeh je rađanje djece, što je poražavajuće za žene koje žele djecu ali ne mogu zatrudniti. Tako da dekonstrukcija patrijarhalnog društva je imperativ za bolju budućnost u kojoj će se žene a i muškarci koji se ne uklapaju u rodne uloge, osjećati ugodnije. Trebamo biti svjesni da su ova pitanja duboko osobna i za svakoga ko razmišlja da ih postavi, ne treba. Niko se ne odlučuje za život bez djece bez razmišljanja o toj odluci i činjenica da je žena odlučila da nema dijete, ne znaci da nešto nije ok s njom.
Ja donedavno kada me ovo pitaju nisam ni spominjala da ne želim djecu, jer uvijek kada to spomenem, razgovor krene u negativnom smjeru i što se kaže "tišina se može nožem rezati" tako da i meni je trebalo da prelomim da bih izustila nešto tako, posebno u poslovnom okruženju kada se kroz neobaveznu priču postavi to pitanje. Tako da jedini savjet koji ja imam da dam svim ženama koje se osjećaju poput mene jeste da uvijek budu svoje i da ne dozvoljavaju da žive pod nametnutim ulogama. Upravo te rodne uloge su kreirane da žene stave u okove a muškarce oslobode.“
Ženske priče realizira MAP uz podršku projekta BOLD.