Sudski izvršitelj, zajedno sa petnaestak sudskih policajaca, stigao je u stan Đurkovića jutros oko 6 časova i 30 minuta i naložio im da isti napuste zajedno sa svim ličnim stvarima. Đurkovići kažu da su stan pošteno platili i otkupili, što potvrđuje i uvjerenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne odnosekoje su nalijepili na ulazu u dvorište zgrade, ali su, ipak, odlučili da ne pružaju otpor pri izbacivanju.
– Otac i ja smo se dogovorili da ne pružamo nikakav otpor, jer vidite, došle su dvije marice, to se nijednom kriminalcu nije desilo, ali može se desiti poštenom čovjeku, nažalost. Ja ću u toku dana preduzeti neke druge korake, ali ovo ću da naplatim i to preko države Srbije, to im otvoreno poručujem. Ja sam prvo državljanin Srbije, pa onda BiH. Tužiću Republiku Srpsku i tužiću Grad Trebinje, prema tome, neko će nama morati da plati odštetu, pa neka traje taj sudski proces narednih stotinu godina, uopšte me ne interesuje. Za sve ono što su uradili mojoj porodici u ovoj, nazovi, pravnoj državi, debelim novcem će da plate odštetu – kaže Gordana Đurković, pravna zastupnica i ćerka Miljana Đurkovića na čije ime je stan uknjižen.
Uvjerenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne odnose na ulazu, kojim se potvrđuje da je Miljan (Trifka) Đurković upisan u Knjigu uloženih ugovora kao vlasnik stana sa 1/1 dijela, izdato 1. septembra 2015. godine.
Gordana ističe da „ne pije vode“ to što na uvjerenju jasno piše da su oni vlasnici stana, što, kaže, dovoljno govori o pravosuđu Republike Srpske. Zbog toga je pozvala predsjednika Milorada Dodika da prvo očisti domaće sudove, pa tek onda pređe na one u Federaciji BiH.
– Ja iz ove kože trenutno ne mogu. Biti u posjedu stana 63 godine i da vas izbace napolje kao posljednju stoku, stvarno nemam šta da kažem. Koristim priliku da se posebno zahvalim predsjedniku države i da mu kažem da treba prvo da očisti domaće sudove, pa tek onda da pređe na Federaciju BiH, jer ja kao građanin i po Ustavu i po zakonima imam pravo na ovaj stan. Evo, ljudi, vidite kakva je pravna država, šta drugo da vam kažem – poručila je Đurković.
Gordana Đurković
Najbliža rodbina i bliski prijatelji jutros su jedini došli da podrže Đurkoviće ispred njihovog stana, dok ostali građani nisu pokazali solidarnost i volju da učestvuju u nečemu što nije njihov lični problem.
Bliski prijatelji rodbina – došli da pordže Đurkoviće
Među onima koji su dali podršku Đurkovićima je i Trebinjac Dragan Simović koji smatra da je ova odluka suda pod velikim znakom pitanja.
– U normalnim državama odluke suda su bespogovorne, a pošto je ovo potpuno abnormalna država, onda su i mnoge odluke sudova i presude pod velikim znakom pitanja. Tako je i ova odluka suda pod velikim znakom pitanja i nek je na čast svima onima koji su donijeli ovakvu odluku – jasan je Simović.
Dragan Simović
Sa njim je saglasna i Miluša Milić koja je sada jedina stanarka zgrade u kojoj se nalazi sporni stan Đurkovića. Žalosno je, kaže, što niko neće da odgovara za to što je ovo Eparhiji ZHiP 1996. godine dato ugovorom o poklonu, a, u stvari, nikada nije bilo crkveno.
– Moji stari su došli u ovu zgradu prije 96 godina. Ja sam tu došla od 12 godina, kao ratno siroče iz prošlog rata, išla sam kao dijete da plaćam kiriju i nikada je crkvi, ni crkvenom nismo plaćali. Bila sam osam godina na sudu dok sam povratila stan. Evo, kad Đurkovići izađu, izašli su ovi dole, onda sam ja na redu, pa šta će biti, ne znam. Došlo mi je rješenje da mi opština kupi toliko kvadrata koliko imam ima već 3-4 godine i niko ništa. Niti ja idem tamo tražiti, niti eparhija traži, niti opština traži. Čekaju da ja odapnem i da moja djeca onda nemaju pravo nasljedstva. Ne znam stvarno čemu ovo vodi. Teško radniku i seljaku. Nekome je baš dobro, a nekome je pritegni kaiš od gladi – ogorčeno kaže Miluša.
Miluša Milić
Na pitanje gdje će noćiti večeras, Đurkovići kažu da je sreća što imaju rodbinu i prijatelje u Trebinju, pa će se smjestiti kod nekog od njih, ali poručuju da neće odustati od traženja svojih prava.
– Vi ste mi svjedoci da sam sve uradila da dokažem šta se radilo u tom predmetu, prema tome, neću stati, idem dalje, ima drugih pravosudnih institucija, dokazaću. Pravda jeste spora, ali je dostižna. Neću ništa da se sekiram, jer ništa nisam ukrala da bih se nervirala što mene neko ovdje nezakonito izbacuje. To je njihova sramota, nije moja. Jedino na čemu mogu da se zahvalim Eparhiji je što je organizovala prevoz i smještaj stvari koje su iznesene iz našeg stana – istakla je Gordana.
Podsjećanja radi, Đurkovići su 5. februara 2002. godine legalno otkupili ovaj stan površine 112 metara kvadratnih, u kom žive od 1952. godine, da bi u maju iste godine Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska podigla tužbu protiv vlasnika i tražila da se isti dodijeli njoj. Do cijelog spora došlo je zbog odluke iz 1996. godine kojom je nekadašnji načelnik Opštine Trebinje Božidar Vučurević Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kojoj je imovina oduzeta u postupku nacionalizacije, Ugovorom o poklonu “vratio” ovaj stan iako Zakon o restituciji tada nije ni postojao.
Đurkovići su tokom 13 godina borbe pokušali na sve načine da se izbore za svoj stan, pa su, između ostalog, podnosili i krivične prijave trebinjskom Okružnom tužilaštvu protiv svih sudija i advokata koji su učestovali u ovom sporu, ali one još uvijek nisu dobile epilog. Prethodnih dana poslali su i dopis načelniku trebinjskog Centra javne bezbjednosti Žarku Laketi, u kome traže zaštitu svoje imovine, zatim ministru unutrašnjih poslova Draganu Lukaču, te Sinodu Srpske pravoslavne crkve, ali niko nije reagovao.
Rješenje o iseljenju porodice Đurković donio je trebinjski Osnovni sud, a potpisao ga je njegov predsjednik Milan Bosić. Međutim, Đurkovići tvrde da ono nije pravosnažno budući da su još prije pet godina, nakon odbijenog prigovora Osnovnom sudu, uložili žalbu Okružnom sudu u Trebinju na koju im odgovornikada nije stigao.
Ni „Moja Hercegovina“ nije dobila odgovor na to šta se desilo sa žalbom, jer nam je predsjednik Bosić u telefonskom razgovoru kratko rekao da ne želi da daje nikakve odgovore na ove navode, uz izgovor da „sud ne komunicira preko sredstava informisanja“.