Dan nakon
11. jula kolektivne dženaze i ukopa žrtava genocida počinjenog u julu 1995.
godine, Srebrenica ponovo poluprazna.
Svi
zvaničnici, sve pruke podrške, obećanja mještanima koji ovdje žive da ih čeka
neko “bolje sutra”, ostaju prazna i mrtva slova na papiru. Kada 11.
juli prođe a hiljade zvanica nakon komemoracije ponovo odu, u Srebrenici ostaju
samo njeni građani sa svojim svakodnevnim problemima i borbom za egzistenciju.
“Otišli su. Ostavili. Zaboravili su nas”
“Srebrenica
je mrtav grad”, kaže za Buku Ifeta Merjemić povratnica i predsjednica
Udruženja žena “jadar” iz Konjević Polja.
“Srebrenica
je grad mrtvih. Otišli su. Ostavili. Zaboravili su nas. U čitavoj godini samo
dva dana se priča o Srebrenici, bruji se o tome, puna ih je Srebrenica, svi su
oduševljeni. I poslije dva dana okrenu leđa i odu. Nažalost, majkama koje su
ostavile po pet ili sedam sinova u onom mezarju, okrenu leđa nakon dva dana i
odu. Došli smo u situaciju da se samo dva dana u godini brine o mrtvima. A gdje
su nam živi? Zaboravljeni. Napušteni”, priča nam Ifeta Merjemić.
Kada prođe 11. juli, šta u Srebrenici ostane?
“Srebrenice
se, 11. jula sjeti čitav svijet a političari pogotovo, koji dođu , tu se malo
pokažu i odlete tamo gdje se mogu najesti i napiti i prohujaše, nisu bili ni
dva sata. Žalosno. Tužno.Neka ne misle da svakoga ne može dočekati ovako
napušteno i ostavljeno. Da je nekome ova naša Bosna i Hercegovina, ovo naše
Podrinje, seoski turizam bi cvjetao ne bi znali koliko bi imali para.
Političarima nije u interesu ova država i narod, oni misle samo o sebi”,
kaže Merjemić.
A vratiti se
na svoja prijeratna imanja bilo je teško. Zatekli su pustoš i ruševine. Sve ove
porodice, priča nam Ifeta, krenule su od nule.
“Vratilo
se, pokušalo se nešto raditi, ali nije bilo posla i omladina ode. Političare ne
interesuje taj narod, da taj narod treba da živi na svom ognjištu, a ovo je
bogata zemlja. Bogato sve rađa, ali žalosno je. ja često kažem: Bogata zemlja-
bogat seljak. Bogat seljak- bogata država. I trebali bi se malo okrenuti i
pomoći seljaku,podržati ga. “, kaže Merjemić i apeluje “Molila bih
mnoge da se vrate, pomognu svojoj djeci. Djeca ako imaju posao negdje , vratite
se bar vi. Naši preci su bili gladni da bi kupovali ovu zemlju, sada ste vi
otišli. Ovdje raste korov, umjesto da se pokrenemo i borimo i ubiremo svoje
plodove”.
Živi se od stočarstva
U Srebrenici
trenutno postoje dvije manje fabrike i nekoliko zanatskih radnji. Radnih mjesta
je veoma malo, te mještani Srebrenice danas mahom žive od stočarstva i
proizvodnje hrane.
Po povratku
iz izbjeglištva Mevlid Jugović pokrenuo je u Srebrenici vlastiti posao.
“Kada
prođe 11. juli, ovdje ostane šaka jada. Ostanemo mi, Bošnjaci i komšije Srbi i
živimo ovdje skupa, u miru, slozi , zajedništvu iako to vlasti žele predstaviti
drugačije. Suživot je dobar. Pomažemo se međusobno, ali ovdje je ostalo svega
500 ljudi koji tu stalno žive. Snalazimo se kako znamo. Odlaze ljudi odavde jer
nisu zadovoljni. Nisu zadovoljni prvenstveno politikom, ali i svakodnevnom
napetošću koja nam se nameće. Što se posla tiče, može se naći neko radno
mjesto, ali ta napeta situacija je problem”, priča za Buku Jugović.
Problemi dolaze sa strane
“Od kraja ‘90- tih, pa na ovamo, mi nikada nismo međusobno imali
problema jedni sa drugima. Mi živimo skupa. Problemi su nama uvijek dolazili sa
strane, kako iz Federacije, tako i iz RS-a. U moju gostionicu dolaze svi, svi
moji sugrađani. Nikad anije bilo nikakvih problema, mi u Srebrenici, ponavljam
to stalno, imamo problem jedino sa političarima. Bilo je što je bilo, ne
ponovilo se nikada nikome. Nadam se da će i vlasti iz entiteta Republika Srpska
jednom shvatiti i reći -Bilo je, haj'mo ruku pomirenja. Pa bi i Bošnjaci mogli
reći – Bilo je i ovamo, hajdemo dalje. I onda zaista da se konačno i zajednički
okrenemo ka budućnosti”, kaže Jugović.