Dok u Srbiji, uz glasan smijeh, i prenos uživo na društvenim mrežama, učenici nastavnici izmiču stolicu, u Bosni i Hercegovini, prema svjedočanstvima nastavnog kadra, u učionice provaljuju nasilni roditelji, nastavnici daju petice iz straha i nemoći, drugi strepe za život nakon nepopuštanja pod sve većim pritiskom – nerijetko onih koju smatraju da zakoni i pravila za njih i njihovu djecu – ne važe.
“Postoje situacije da su u nekim srednjim školama, visokopozicionirani političari iz našeg okruženja, razbijali vrata nogom. Da li to iko zna, da li je to ikada bilo u javnosti?”, upitala je nastavnica Suada Karić.
Da li je to prijavljeno, da li su se direktori tih škola obratili na pravo mjesto? Nisu – jer znaju da neće dobiti time ništa.
“Taj momak koji je izmakao stolicu… šta će on biti kad odraste? Ovi ljudi koji nas danas maltretiraju koji nam zabijaju nož u leđa, to su ti koji su izmicali stolice. Djeca nisu kriva, krivi su roditelji, krivi su nastavnici. Krivi ste svaki put kada ste uradili zadaću i poturili je da dijete to predstavi kao svoj rad. Krivi ste za omalovažavanje nastavnika u domovima, kako mi ništa ne znamo, kako nemamo pojma. Krivi ste zato što birate nastavnike, hoćete ovu učiteljicu jer ova zna a ona nema pojma, roditelji biraju školu koju žele… Krivi smo što smo zatvorili oči i dali 5 djetetu koje to ne zaslužuje, krivi smo jer pravimo nepravdu svoj drugoj djeci koja se trude, rade, imamo pritisak od pojedinaca, imamo pritisak sistema, ja sam imala pritisak pola grada zbog jednog djeteta kojem nisam dala 2, pola grada je intervenisalo, a znate kroz šta sam prošla zbog toga – kroz pakao, kroz pakao! Da sam se poslije bojala hoće li mi se nešto desiti, bojala sam se za svoje dijete”, nastavila je Karić, gostujući u programu N1.
O pritisku kom su izloženi od strane tzv. moćnika, svjedoče i nastavnici iz RS.
“Imamo takozvane svete krave, imamo ljude u povlaštenom položaju, one koji imaju političku ili neku drugu moć i oni smatraju da pravila šlkole i struke za njih ne važe. Oni ne znaju kakvu medvjeđu uslugu čine svom djetetu, jer neće dovijeka roditelji biti tu raskrčivati put svojoj djeci”, rekla nam je nastavnica Olivera Đeorđić-Nedić.
Direktor sarajevske OŠ “Malta” svjedoči o pritisku roditelja da djecu upišu u određenu školu, da im odaberu učiteljicu koju oni žele i za koju smatraju da je dovoljno dobra da uči njihovo dijete.
“Trpimo pritisak od samih roditelja, učenika, imamo eroziju kulture ponašanja i poštovanja prema samom prosvjetnom radniku i školi kao odgojno obrazovnoj ustanovi. Naši učenici kreću sa obrazovanjem od 6. godine, dolaze sa jako niskim nivoom kulture i ponašanja. Učenik se raspravlja sa nastavnikom, ubjeđuje nastavnika da nije u pravu, a roditelj ga podržava u tome. Doveli smo profesiju nastavnika i nastavni kadar na jako niske grane. Nemate načina da roditelja, kada primjeti neki oblik devijantnog ponašanja, privolite ili primorate da potraži stručnu pomoć, i dalje je tabu tema odlazak kod psihologa ili psihijatra”, konstatovao je Amsar Hadžimujić.
Hadžimujić ističe problem (u velikom broju slučajeva) nepostojanja empatije. Kaže da između samih učenika, između nastavnika roditelja, nema sasosjećanja, poriva da treba pomoći: “Svima je kao sve super i nema problema, ali to nema veze sa realnim stanjem. Bitno je samo materijalno, ono što se dešava na društvenim mrežama, rijaliti šou kroji norme i pravila ponašanja…”
