Dok u Srbiji, uz glasan smijeh, i prenos uživo na društvenim mrežama,
učenici nastavnici izmiču stolicu, u Bosni i Hercegovini, prema
svjedočanstvima nastavnog kadra, u učionice provaljuju nasilni
roditelji, nastavnici daju petice iz straha i nemoći, drugi strepe za
život nakon nepopuštanja pod sve većim pritiskom – nerijetko onih koju
smatraju da zakoni i pravila za njih i njihovu djecu – ne važe.
“Postoje situacije da su u nekim srednjim školama,
visokopozicionirani političari iz našeg okruženja, razbijali vrata
nogom. Da li to iko zna, da li je to ikada bilo u javnosti?”, upitala je nastavnica Suada Karić.
Da li je to prijavljeno, da li su se direktori tih škola obratili na pravo mjesto? Nisu – jer znaju da neće dobiti time ništa.
“Taj momak koji je izmakao stolicu… šta će on biti kad
odraste? Ovi ljudi koji nas danas maltretiraju koji nam zabijaju nož u
leđa, to su ti koji su izmicali stolice. Djeca nisu kriva, krivi su
roditelji, krivi su nastavnici. Krivi ste svaki put kada ste uradili
zadaću i poturili je da dijete to predstavi kao svoj rad. Krivi ste za
omalovažavanje nastavnika u domovima, kako mi ništa ne znamo, kako
nemamo pojma. Krivi ste zato što birate nastavnike, hoćete ovu
učiteljicu jer ova zna a ona nema pojma, roditelji biraju školu koju
žele… Krivi smo što smo zatvorili oči i dali 5 djetetu koje to ne
zaslužuje, krivi smo jer pravimo nepravdu svoj drugoj djeci koja se
trude, rade, imamo pritisak od pojedinaca, imamo pritisak sistema, ja
sam imala pritisak pola grada zbog jednog djeteta kojem nisam dala 2,
pola grada je intervenisalo, a znate kroz šta sam prošla zbog toga –
kroz pakao, kroz pakao! Da sam se poslije bojala hoće li mi se nešto
desiti, bojala sam se za svoje dijete”, nastavila je Karić, gostujući u programu N1.
O pritisku kom su izloženi od strane tzv. moćnika, svjedoče i nastavnici iz RS.
“Imamo takozvane svete krave, imamo ljude u povlaštenom
položaju, one koji imaju političku ili neku drugu moć i oni smatraju da
pravila šlkole i struke za njih ne važe. Oni ne znaju kakvu medvjeđu
uslugu čine svom djetetu, jer neće dovijeka roditelji biti tu
raskrčivati put svojoj djeci”, rekla nam je nastavnica Olivera Đeorđić-Nedić.
Direktor sarajevske OŠ “Malta” svjedoči o pritisku roditelja da djecu
upišu u određenu školu, da im odaberu učiteljicu koju oni žele i za
koju smatraju da je dovoljno dobra da uči njihovo dijete.
“Trpimo pritisak od samih roditelja, učenika, imamo eroziju
kulture ponašanja i poštovanja prema samom prosvjetnom radniku i školi
kao odgojno obrazovnoj ustanovi. Naši učenici kreću sa obrazovanjem od
6. godine, dolaze sa jako niskim nivoom kulture i ponašanja. Učenik se
raspravlja sa nastavnikom, ubjeđuje nastavnika da nije u pravu, a
roditelj ga podržava u tome. Doveli smo profesiju nastavnika i nastavni
kadar na jako niske grane. Nemate načina da roditelja, kada primjeti
neki oblik devijantnog ponašanja, privolite ili primorate da potraži
stručnu pomoć, i dalje je tabu tema odlazak kod psihologa ili
psihijatra”, konstatovao je Amsar Hadžimujić.
Hadžimujić ističe problem (u velikom broju slučajeva) nepostojanja
empatije. Kaže da između samih učenika, između nastavnika roditelja,
nema sasosjećanja, poriva da treba pomoći: “Svima je kao sve super i
nema problema, ali to nema veze sa realnim stanjem. Bitno je samo
materijalno, ono što se dešava na društvenim mrežama, rijaliti šou kroji
norme i pravila ponašanja…”