Uvod
Američko-evropska inicijativa za “paketsko” rješavanje preostalih pitanja vezanih za zatvaranje OHR-a, te pitanje ustavnih reformi – takozvani Butmirski proces – iznjedrili su, pored postojećih podjela koje idu entitetskom i etničko-stranačkom linijom, i podjelu koja prolazi kroz samo bošnjačko političko “tijelo”.
Stranka demokratske akcije, Stranka za Bosnu i Hercegovinu te Socijaldemokratska partija BiH – tri stranke koje okupljaju najveći broj birača Bošnjaka (iako se nijedna ne legitimira kao isključivo bošnjačka stranka) – imaju različite stavove u pogledu Butmira. No, ideološko pozicioniranje nije (već odavno) osnova na kojoj se uređuju odnosi između ove tri stranke, već je to isključivo interes njenih lidera. Cilj ovog teksta je ukazati na tu činjenicu i opisati neke od njenih manifestacija.
Butmir: u čemu je razlika
U čemu se ove tri stranke razlikuju kada je u pitanju takozvani Butmirski proces? Predsjednik SBiH Haris Silajdžić najgorljiviji je po pitanju državne imovine, odnosno principu da imovina mora biti primarno uknjižena na državu prije bilo kakve raspodjele. Silajdžić također već godinama inzistira na tome da se razmatra pitanje entitetskog glasanja u Parlamentu BiH, odnosno Zastupničkom domu, argumentirajući to činjenicom da je do sada više od stotinu zakona u Parlamentu palo zbog entitetskog glasanja. Iako je Silajdžić u dogovorima iza zatvorenih vrata izrazio spremnost da se raspravlja o modificiranju a ne o ukidanju entitetskog glasanja u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, na njegovu žalost, entitetsko glasanje kao takvo nije bilo dio butmirskog paketa. Iako je njegova “retorika”, koja se posebno manifestirala tokom predizborne kampanje 2006. godine, odavno splasnula, Silajdžić važi za najtvrdokornijeg i najnepopustljivijeg bošnjačkog pregovarača u Butmiru.
S druge strane nalazi se Sulejman Tihić, koji je ne tako davno (maj 2009., Peti kongres SDA), uz obilatu pomoć stranog faktora postao novi-stari predsjednik Stranke demokratske akcije. Nekih pola godine ranije Tihić je inicirao tzv. Prudski proces, u kojem je sa predsjednicima SNSD i HDZ (Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem) dogovorio sva ključna pitanja koja se i sada protežu kroz butmirski paket. Tihić se temeljno slaže sa Silajdžićem glede entitetskog glasanja; rado bi u paketu iz Butmira vidio i vrhovni sud BiH, koji bi, pored ostalog, imao i ulogu tumača Dejtonskog sporazuma nakon gašenja OHR-a. Ipak, on priznaje da bi progutao butmirski formatiranu gorku pilulu, što predlaže i svim strankama koje su svojedobno prihvatile aprilski paket ustavnih promjena.
Zlatko Lagumdžija, lider treće “bošnjačke” partije, zagovornik butmirskog paketa, cijeni da u njemu postoje kvalitetna rješenja, ali ima i određenih sugestija za međunarodne moderatore Butmirskog procesa, i to u smjeru obratnom od postojećeg povlađivanja željama Milorada Dodika. Za Lagumdžiju je približavanje Dodika Butmiru prihvatljivo, ali je obratan proces – snižavanje Butmira na Dodiku prihvatljivu mjeru, što će kao posljedicu imati nepostizanje funkcionalnog nivoa organizacije vlasti potrebnog za euroatlantske integracije BiH – nepoželjan, nepotreban, čak i apokaliptičan. Lagumdžijin SDP se, dakle, nalazi negdje između Tihića i Silajdžića.
Podsjetimo: osim SDA, sve stranke su ili s rezervom prihvatile Butmir I ili u potpunosti odbacile ponuđena rješenja. Među ovim drugim su i Tihićeve prudske kolege Čović i Dodik. Iako je za dvotrećinsku podršku u Parlamentu BiH i ustavne promjene potrebna suglasnost i jednog i drugog, teoretski je u cjelokupnom procesu moguće zaobići HDZ, ali ne i SNSD. Ipak, zaobilaženje HDZ-a ne razmatra se kao opcija jer se računa da će Čović u odsudnom momentu ipak prihvatiti ponuđeno, kao što je prihvatio i aprilski paket i neke druge ustupke, što je koincidiralo s vremenom njegovih procesa pred Sudom BiH za organizirani kriminal i korupciju. Zasad, Čović vrlo glasno zaziva povratak na Prud (četiri teritorijalne jedinice), obećava Hrvatima u roku od dvije naredne godine vlastiti entitet – ali sve njegove verbalne enklitike ni po čemu ne prestižu Dodikove.
Sudbinu Butmirskog procesa teško je apstrahirati i utvrditi koliki tačno udio u određenju smjera kretanja tog procesa, ali i samog njegovog sadržaja te konačnog rezultata, jeste u rukama trojice političara koji predstavljaju bošnjačko biračko tijelo i, ako se baš inzistira, građanski orijentirane Bosance i Hercegovce, koji u drugim političkim partijama u Butmiru nisu predstavljeni. Dapače, Ustavom definirani Ostali čak su postajali predmetom podsmijeha na vrlo zvaničnim sastancima – toliko o europskim standardima.
Igra je, dakle, mnogo veća od Bošnjaka i bošnjačke politike; ali je vrlo moguće da će, baš kao i kada je u pitanju bio aprilski paket, odlučujuća serva biti u rukama jednog ili dvojice od trojice bošnjačkih lidera. Da je tako govore i razlike u kontekstima zazivanja prošlih (ne)sporazuma i paketa – aprilskog i prudskog. Ako je, pak, tako, onda je potrebno odrediti zašto je baš tako, na osnovu čega je tako i, eventualno, projicirati kako će se politička butmirska kriva dalje kretati – barem kada su u pitanju međubošnjački partijski odnosi.
Ovaj autor smatra da su tri događaja/procesa determinirala odnose između tri partije koje okupljaju Bošnjake: 1) Uspostavljanje Alijanse za demokratske promjene; 2) Aprilski paket ustavnih promjena, te 3) Investicije u energetski sektor Federacije Bosne i Hercegovine. Možda će nekome ova treća linija biti začuđujuća, no mišljenja sam da je taj proces, i sve što ga je politički pratilo, promijenio odnose na bošnjačkoj političkoj sceni na sudbonosnoj ravni više negoli, recimo, Prudski proces. Probajmo, ukratko, obrazložiti ove teze.
Odmotavanje klupka
Demokratsku alijansu za promjene pratile su i promjene na regionalnom nivou i odlazak sa scene dvojice totalitarista iz susjednih država, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Međunarodna zajednica je zahtijevala odmotavanje bosanskohercegovačkog klupka i promjenu politike. Milorad Dodik, tada omiljeni političar međunarodne zajednice, izgubio je izbore u Republici Srpskoj, dok se u Federaciji desila pirova pobjeda reformatorskih snaga. Pirova jer je u cjelokupnu vlast bila uključena Stranka za BiH Harisa Silajdžića, koja je bila jezičak na vagi između SDA i SDP. Tada je SBiH figurirala kao “središnja” partija, SDA je bila od centra desno, a SDP lijevo.
Novouspostavljena Alijansa za promjene značila je prekid kontinuirane vladavine dvojca SDA-HDZ u Federaciji i na državnom nivou. To nije prošlo bez zemljotresa: Ante Jelavić je poveo svoju stranku u antidejtonsko djelovanje, što je prouzrokovalo odlučnu reakciju međunarodne zajednice, tada oličene u međunarodnom dvojcu: šef OHR-a Wolfgang Petritsch i ambasador Sjedinjenih Američkih Država Thomas Miller.
S bošnjačkim federalnim dijelom je išlo nešto teže. Sama činjenica da su kadrovi SBiH iz vremena Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH (sa SDA) ostali u strukturama vlasti Alijanse za promjene govori u prilog suprotnoj postavci, iako se lider SBiH nakon tih izbora (u jesen 1999.) odlučio povući iz politike za sva vremena. To kratko vrijeme su, međutim, obilježila međusobna optuživanja kadrova SBiH i SDP, dvaju najjačih stranaka u Alijansi. Krivica za nefunkcioniranje Alijanse je podijeljena, s tim da je SDP nešto odgovorniji za propast tog projekta, ako ni zbog čeg drugog onda zbog činjenice da nije inzistirao na žešćem otklonu od nacionalističkih struktura vlasti. SDP-ova kalkulacija je odvela stranku u opoziciju 2002. godine, SBiH ostaje na vlasti u koaliciji sa SDA, a Haris Silajdžić nakon izbornog poraza u utrci za Predsjedništvo BiH odlazi u Tursku.
Politika međunarodne zajednice se mijenja. Umjesto Petritscha, koji je zagovarao politiku kompromisa i partnerstva s domaćim političarima, dolazi Paddy Ashdown. On smjenjuje političare, kažnjava zapaljivu retoriku, ucjenjuje, a fokus svojega rada prebacuje na političare iz izvršne vlasti, poput državnog premijera Adnana Terzića, koji više sluša OHR nego SDA. Usput, nimalo zanemarivo, treba se prisjetiti da su za vrijeme Alijanse ostvareni politički dogovori o provođenju odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti tri naroda na cijeloj teritoriji BiH, što je značilo uvođenje asimetričnih rješenja u dva entiteta: RS je dobilo Vijeće (a ne Dom) naroda. SDP i SBiH su bili za ovaj sporazum, a opoziciona SDA protiv.
Donald Hays, nekadašnji Ashdownov prvi zamjenik, vratio se u BiH u jesen 2005. da bi, kao predstavnik nevladinog sektora poslan od strane SAD, na desetogodišnjicu Dejtona realizirao ustavne promjene. Tokom 2006. godine stavovi dviju stranaka se mijenjaju, a Silajdžić najavljuje veliki povratak nezadovoljan rješenjima iz netom predloženog, takozvanog aprilskog paketa1. SDP i SDA, na čelu s Sulejmanom Tihićem, prihvatile su ovaj paket, SBiH je bila oštro protiv, uživajući pritom podršku Fahrudina Radončića, Mustafe ef. Cerića i dijela SDA nezadovoljnog Tihićevom kadrovskom i svakom drugom politikom. Aprilski paket je značio dotad neviđeno javno približavanje stavova SDA i SDP, čime SDP napušta dotadašnju praksu borbe protiv “tronacionalne” aždaje. Čak i HDZ Dragana Čovića postaje prihvatljiv partner. S jedne strane “aprilske žice” nalaze se Tihićeva struja u SDA, SDP, HDZ BiH i SNSD, a s druge SBiH, Tihiću neskloni SDA-ovci te neke minorne političke partije kao što su BOSS i SDU. SBiH je ovaj put predvodila grozd stranaka na desnom centru, SDP je bila krajnje lijevo od ostalih, dok je središnja pozicija pripala SDA, i to ne samo zbog činjenice da je bila doslovce prepolovljena na one koji su bili za Silajdžićev SBiH i one koji su zagovarali zbližavanje sa SDP-om.
Nakon propasti aprilskog paketa rasplamsala se oštra predizborna kampanja između Dodika i Silajdžića. Kao rezultat toga, njihove stranke postaju apsolutni pobjednici na izborima održanim u jesen 2006. Silajdžić je do nogu potukao Tihića, ali je postojala mogućnost, o čemu su pisali brojni mediji, da se u Federaciji i državi desi postizborna kombinatorika između stranaka koje su zagovarale aprilski paket. No, pritisnut od Dnevnog avaza i reisu-l-uleme Cerića (koji je tokom predizborne kampanje kao nikad dotad prekoračio granice pozicije duhovnog lidera i pozvao Silajdžića da “napiše ustav”), Tihić je uspio nekako preživjeti na čelu SDA, ali je na federalnom i državnom nivou ušao u neprincipijelnu koaliciju sa SBiH. SDP je ostao u opoziciji, iako je u nekim kantonima (Unsko-sanski, Bosanskopodrinjski) u periodu nakon općih izbora 2006. ostvarena čak i formalizirana koalicija SDA-SDP, bez SBiH. Od tada je rasplamsana latentna netrpeljivost između dvojice lidera bošnjačkih stranaka, kao i najužeg kruga ljudi oko njih. Raskoli u SDA redovno su dočekivani aplauzom u SBiH, a Tihić i Silajdžić su se sudarali u dogovorima koji su slijedili nakon izbora 2006. godine (reforma policije je najočigledniji primjer). Animozitet između rukovodstva i lidera dvije stranke dodatno će se produbiti uvođenjem treće “varijable” – investicije u energetski sektor.
Stranački raskoli
Vlada Federacije, oličena u ministru energetike, rudarstva i industrije Vahidu Heći, te u sad već bivšem premijeru Nedžadu Brankoviću, pokrenula je proceduru odabira strateških partnera za izgradnju osam termo i hidro energetskih objekata u FBiH. Ukupna predviđena vrijednost investicijskog ciklusa iznosila je osam milijardi maraka. Vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić se tom prilikom žestoko obrušio na planove o realizaciji investicija, optužujući prvo Safeta Oručevića, nekadašnjeg gradonačelnika Mostara i Silajdžićeva čovjeka od povjerenja, te ministra Heću, za kriminal. Nakon izvjesnog vremena optužbe su proširene i na Silajdžića, pa je član Predsjedništva BiH tituliran kao šef i zaštitnik mafije.
Sulejman Tihić, nimalo iznenađujuće, pridružio se osudama na račun Silajdžića i Silajdžićeve stranke. Federalni premijer Nedžad Branković povukao je odluku o realizaciji aranžmana sa partnerima odabranim nakon međunarodnog javnog poziva Vlade Federacije BiH o investiranju u elektroenergetski sektor (juni 2006., “Javni poziv Federalnog ministarstva energetike za iskazivanje interesa za strateško partnerstvo u izgradnji novih elektroenergetskih objekata u Federaciji BiH”) iz parlamentarne procedure. Iako je iz istih uporišta – Dnevni avaz i dio Islamske zajednice – Tihić bio izložen pritiscima i kritikama, predsjednik SDA je pristao biti dio igre koja je za cilj imala demontiranje investicijskog ciklusa koji se vezivao za Silajdžića – što je, uzgred, samo djelimično tačno. Medijska kampanja kriminaliziranja investicija u energetiku ne bi ni izbliza bila tako uspješna – na koncu, ni potencijalni investitori ne bi na kraju odustali – da nije bilo prvo stidljive, a zatim sve izraženije javne podrške obaranju tih projekata od strane dužnosnika SDA, koji su bili svjesni da bi političko mahanje energetskim projektima donijelo nezapamćene rezultate njihovim glavnim konkurentima za naklonost bošnjačkog biračkog tijela.
Nakon raskola u SDP (nastanak SDU, prouzrokovan problemima u funkcioniranju Alijanse i porazom na izborima 2002.) i SDA (nastanak ASDA, kroz direktno nametanje koalicije sa SDP, te kao indirektno ovaploćenje protivljenja Tihićevoj politici popuštanja kod pregovora o ustavnim promjenama iz aprila 2006.), desio se raskol i u SBiH, kao posljedica kampanje kriminalizacije investicija u energetski sektor. Nekoliko federalnih i parlamentaraca s nižih nivoa vlasti koji su prišli novoosnovanom Savezu za bolju budućnost Fahrudina Radončića (SBBBiH), dobili su zapaženo mjesto u novom stranačkom predsjedništvu. Prije izlaska stranke Fahrudina Radončića na javnu scenu, na rasap u SBiH dužnosnici SDA su gledali više nego blagonaklono, vjerujući da je konačno došlo vrijeme da Silajdžić plati ono što im je ostao dužan tokom kampanje 2006. godine. Ipak, formiranje SBB, koje više-manje otvoreno podržava i reis Mustafa ef. Cerić, dotaći će ponajprije biračko tijelo SDA, i to ono koje je slijedom transformacije SDA u stranku desnog centra ostalo na krajnjoj desnici. Da je tako govori i činjenica da je u središtu političkih istupa Radončića – ličnost Alije Izetbegovića. Radončić, inače, spominje kako je pobjeda Sulejmana Tihića nad Bakirom Izetbegovićem prouzrokovala njegovu političku aktivaciju; no to je netačno. Korijen nastanka SBB-a je sukob oko investicija u energetski sektor.
Propast najvećeg investicijskog ciklusa (sedam do osam milijardi maraka) je više nego ideološke razlike (ako ih u suštinskom smislu između dviju stranaka i ima) odredila i funkcioniranje bošnjačkog dijela federalne koalicije – dvojca SDA-SBiH. To je odnos rogova u vreći, obostranog optuživanja za propast aprilskog paketa, odnosno energetskih investicija, i teško da će bez nekog četvrtog ključnog događaja – koji bi trebao doći iznutra, dakle iz SBiH-SDA – takva koalicija moći funkcionirati. Jednostavno, između ovih stranaka nema dovoljno povjerenja.
Objede i svakodnevne optužbe iz medija u vlasništvu Fahrudina Radončića, koje su za cilj imale potpuno marginaliziranje Harisa Silajdžića i njegovu (još jednu) privremenu političku penziju upravo zbog energetskog investicionog ciklusa – odredile su i funkcioniranje lidera i SDA i SBiH. U vrijeme kada je Silajdžić bio u žestokoj medijsko-propagandnoj zamki koju su mu priredili dojučerašnji partneri-prijatelji-simpatizeri, Tihić je pokrenuo pitanje rekonstrukcije federalne Vlade, zahtijevajući preraspodjelu ministarstava i pokrećući, između ostalog, i pitanje podjele ministarstva energetike, rudarstva i industrije na dva ministarstva jer, obrazlagao je predsjednik SDA, postojeće ministarstvo ima prevelike nadležnosti. Ovo je bila Tihićeva kratkoročna strategija, koja je završila neuspjehom već nakon dva ili tri kruga razgovora čelnika federalnih stranaka. No, osokoljen medijskim pohvalama zbog “jasnog i principijelnog stava” glede energetike, Tihić je krenuo dalje u rješavanje sudbonosnih pitanja. U Prudu2 je, međutim, založio više nego što je javnost – kako stranačka tako i ona izvan SDA – mogla progutati kao bolan kompromis. Da ne idemo daleko u opservacije: prisjetimo se da je Sporazum iz Pruda svaki od trojice lidera tumačio po vlastitom nahođenju, u čemu je Tihić bio u manjini – jedan naspram dva glasa u korist četiri administrativne teritorijalne jedinice, uz neupitnost granica Republike Srpske.
Tihić nije jedini koji je želio u prudski trojac uključiti lidera SDP-a Zlatka Lagumdžiju. Mediji skloni Draganu Čoviću donosili su nelogične hvalospjeve predsjedniku SDP-a u onom vremenskom procjepu kada se nije znalo je li Lagumdžija za ili protiv Pruda. Iako su suštinski prigovori SDP-a „Prudskom procesu“ više puta jasno iskazani, ne smije se zanemariti i činjenica da su u SDP-u još uvijek svježa sjećanja na oktobar 2006., kada je ranjeni Tihić napustio aprilsku koaliciju i linijom manjeg otpora (pritisci da želi pakt s komunjarama) pristao na neprincipijelno savezništvo sa Silajdžićem. Tihić bi, nesumnjivo, lakše raskinuo svaki odnos sa SBiH da u to vrijeme vrh Islamske zajednice i glasilo Fahrudina Radončića nisu snažno podržavali prirodno savezništvo, kako su mu tepali kadrovici i SBiH i SDA u vrijeme forsiranja postizborne koalicije tih dviju stranaka.
Na račun trećeg
Silajdžić se, nakon finalne propasti energetskih projekata, s početkom 2009. u potpunosti okrenuo ekonomskoj diplomatiji, privlačenju stranih investicija u državama koje su mu u prošlim životima bile bliske – Malezija, Libija, Turska. Iako nije privrednik, on koristi svoj utjecaj u muslimanskom svijetu kako bi bosanskohercegovačke firme – bilo privatne bilo javne, one u vlasništvu Federacije BiH – dobijale milionske poslove. Kroz takvu ekonomsku diplomatiju Silajdžić uzvraća udarac prvenstveno Tihiću, rušeći ga tamo gdje je predsjednik SDA najslabiji (njegova vanjskopolitička upotrebna vrijednost je obrnuto proporcionalna količini potencijala koje međunarodni faktori ulažu u njega na unutarnjopolitičkom planu!).
Sve ovo treba imati na umu kada je u pitanju odnos spram Butmira, ali i odnos spram svake inicijative koja dolazi “izvan” ovog trojca. Inicijative koje dolaze od jedne stranke lako se odbijaju i ulaze u diskurs međustranačke borbe za vlast.
SDA još nije prežalila poraz i poniženje koje joj je lider SBiH priredio 2006. godine. Silajdžić ne može oprostiti Tihiću što je uložio šta je već mogao kako bi srušio projekat investicija u energetski sektor, koji je osmislio Silajdžićev čovjek od povjerenja Vahid Hećo. SDP ne može zaboraviti ni gorko iskustvo sa SBiH iz vremena Alijanse ni Silajdžićeve povratke u politiku, kako 2002. tako i 2006. No, u ovoj stranci također ne mogu nikad zanemariti prirodu SDA kakva se pokazala nakon višemjesečnog zajedničkog rada na ustavnim amandmanima 2006., kada je Tihić umjesto s Lagumdžijom vlast oformio sa Silajdžićem. Takvu vrstu poziva Lagumdžija je pročitao od Sulejmana Tihića kad mu se ovaj javio iz Pruda. Zato je, između ostalog, lider SDP-a daleko od Pruda.
Ono što iz prizme Pruda izgleda kao ideološko pozicioniranje, koje u podtekstu postoji, rezultat je, po mišljenju ovog autora, i (ne)ostvarenja određenih interesa stranačkih rukovodstava više nego određenih ideja i političkih ubjeđenja u klasičnom smislu te riječi.
Butmir je klinički mrtav, i pokušaji reanimacije koji će dolaziti od međunarodne zajednice neće biti uspješni. Šta može dogovoriti bošnjački trojac nakon Butmira? Ništa. Uvijek će biti situacija dvojica protiv jednog. Dosad jedina zajednička podrška lidera trojice stranaka nekom projektu ili inicijativi bila je u periodu kada se tražilo izuzeće Srebrenice iz Republike Srpske i stvaranje zasebnog distrikta. Međutim, čak ni to što su zajednički nastupali nije pomoglo. Zapravo, tada je Dodik direktno poručio svoj trojici – distrikt ne možete dobiti, sve ostalo možete – šta hoćete? Dodik odgovor nije dobio, baš kao što ni Srebreničani nisu dobili svoj distrikt.
Na kraju, kao neka vrsta zaključka – ili dobronamjerne opomene: postavlja se pitanje u kojoj mjeri će međusobna trvenja trojice lidera, Lagumdžije, Silajdžića i Tihića, postati dominanta ishodišna tačka predizborne kampanje koja je već počela?
Tekst preuzet sa www.pulsdemokratije.net