Borba, frontovi, vojska i među njima žena sa svojim skromnim golfom i džakovima pomoći. Ovako je sebe videla u vreme rata Biljana Plavšić. Kao heroinu iz Ćosićevih romana Vreme smrti.
Na novinarova pitanja o počinjenim zločinima i odgovornosti Vojske Republike Sprske, ubeđena humanitarka odgovarala je odmahivanjem ruku, skupljanjem ruku na grudi, prevarnim uvećanjem zenica i gestikulacijom i mimikom odglumljene iskrenosti, a sve je to pratilo kratke i sigurne rečenice: Nisam znala. Nisam bila obaveštena. Nisam imala pojma. Mi o tome nismo pričali. Znate, ja sam bila zadužena za humanitarna pitanja.
Intervju je mučan, pun očekivane lažljivosti i pretvornosti što nevešto skrivaju gnusobe žene koja je najavljivala etničko čišćenje još na početku rata, ali dramska napetost intervjua dostigla je nekoliko zanimljivih tačaka u kojima je kao u Ibzenovim dramama sve prsnulo. Odjednom je, ko god vidi, ugledao slona u beogradskom stanu gospođe Biljane Plavšić koji je bio improvizovani tv studio. Ogromnog slona sačinjenog od bošnjačkih žrtava. Od pakla kroz koji su mnogi prošli tako što iz njega nisu uspeli izaći.
Plavšićeva je Mladića, kada je objašnjavala kako ga je na kraju rata morala smeniti, posle nečega što ne objašnjava i uopšte ne spominje (zločin u Srebrenici), nazvala čestitim čovjekom i kako joj je to bilo veoma teško učiniti. Taj čin smene je za nju, veli ona iz svog beogradskog doma, bio bolan. On to ni ne zna. Suze su joj se potom nakupile, ali nisu se objavile. Bile su na sigurnoj ivici što priželjkuje razumevanje gledalaca. Beše to, rekoše nam suze na rubu, najteži trenutak u karijeri Biljane Plavšić. Zlo je pred nama opet bilo tako banalno kao što ga je opisivala Hana Arent, ali i toliko puno sebe da je izgledalo kao nepristojna vulgarnost. Možda bi se naše zlo u liku Biljane Plavšić moglo nazvati banalnim kao Ajhmanovo, da o njenim emocijama prema Mladiću slušamo na dosadnom sudskom procesu, ali ovo je bilo previše prosto i vulgarno, pravo ispod trbuha. Ispod nedeljnog trbuha. Oplakivanje zločinca optuženog za genocid i iznošenje intimnih trenutaka o svom odnosu prema njemu pred svekolikom javnošću u odurnom ruhu državne televizije u bezbrižnom nedeljnom popodnevu.
Baš je bio jak i bogat nedeljni ručak. Svi smo lepo papali. Deca su pitala: Mama, ko je ona stara teta? Teta Biljana. Kuvala nam je nedeljnu zapršku teta Biljana. Recepti iz njenih specijaliteta na pospanom nedeljnom ekranu u domovima Srpske, kojom je jezdila svojim golfom. Sve je bilo nevino i dobričavo, kao tople kulinarske emisije. Za glamur u studiju, koji je soba Plavšićeve, potrudile su se pravoslavne ikone i mnoštvo knjiga bivše profesorice. Glamur je imidž vernice. Pitam se kako se vari nedeljni ručak i ambijent dosadne nedelje ako je u njemu gost bila potpredsednica zadužena za humanitarna pitanja i osuđena za ratne zločine? Umesto nedeljnog zabavnog popodneva, koji ne postoji, gledali smo lice Biljane Plavšić u službi zabavnog programa RTRS-a, sa sloganom: Zaboravite na zločine, ne mislite na zločine, slušajte moje anegdote!
Kako je novinar bio prepušten bivšoj predsednici, slušali smo samo nju, njene dramu, njenu intimu, njena uverenja, njena sećanja, a da ništa od toga nije problematizovano, preispitano, podvrgnuto bar sumnji, ako ne optužbi. Ne, mi smo ubijali mrtve žrtve svojom javnom televizijom, u tišini nedelje. Nije nam dovoljno učinjeno ubistvo što ima svoje izvršioce i svoju kolektivnu pozadinu. Užas se mora sakriti. Užas se mora ponoviti. Kako? Tako što teta Biljana i novinar sede u prijatnoj atmosferi njenog salona. Sve je tako obično u kućnoj atmosferi tog intervjua, a opet glamurozno sa onim ikonima iza sede glave, da gledaocu pada na pamet koje su piće pili novinar RTRS-a i potpredsednica/predsednica. Kafu ili čaj? Umesto da nam padne na pamet: Koliko je ova žena kriva, je li ona dovoljno osuđena, koliko je znala za krivice drugih, kakva je priroda njenog izvinjenja i rehabilitacije ako Tolimira i Mladića naziva čestitima? Ako na pomen njihovog imena zablista, objavi sreću na ostarelom licu? I sve to u bezazlenoj, dosadnoj i beskonačno dugoj nedelji.
Plavšićeva je kroz celi intervju igrala slalom svoje nevinosti, objašnjavajući kako je bila neobaveštena, neuključena u glavna pitanja, opterećena dostavom humanitarne pomoći, a onda se u jednom dužem dahu opustila žaleći svoju vojsku, vojnike i glavaše što su u Hagu? Mladić je, veli ona, poštovao žene kao majke, sestre, pa čak je i Muslimanke poštovao. I tu nevericu, pomešanu sa zlom fascinacijom, ona govori u formi svojih tv memoara, što najviše vređa, jer to nekako, šta god vi mislili dok gledate intervju, koliko god znate šta je učinila ona i slični njoj, razblažuje njenu krivicu jer mi, to je fakt, slušamo o Mladićevom poštovanju prema ženama i Tolimirovoj čestitosti, a ne neugodno meškoljenje intervjuisane na neugodna pitanja. Ne, ništa nije neugodno. Vreme je opako ugodno za sve gadosti. Samo pusti da vreme prođe i rado ćeš se sećati svoje nečasne uloge u ratu. Bezobrazni apsurd u režiji zle profesorice biologije. Pamti samo lepe stvari. Na ružne odmahne rukom. Svi odmahujemo rukom ako dopuštamo tv intervju na javnom kanalu u bezbrižnoj formi i suštini u kojima gostuje predsednica/potpredsednica, osuđena za najteže zločine, koja protekle užase dogovorno, nasmejano i opušteno, sa novinarom državne televizije, naziva narodnom nesrećom, tugom i ratom u kojem je ona, na kraju, na njenu veliku žalost i na njenu intimnu tugu, morala smeniti generala Mladića, a to je, kako pridoda novinar RTRS-a, normalno i očekivano, jer i Čerčil se povukao kad je rat završio. Dakle, bistrila se i svetska politika i istorija, omiljena rabota srpskih desničara.
Biljana Plavšić nam je svima isplazila jezik ovu nedelju, pozdravljajući sve naivne širom sveta. Dobro razmislite pre nego što poverujete da se zlo može izmeniti, iskupiti, izlapiti.
Ona je bila neizmenjena, čila i vedra, u jednom mahu tužna, u onom mahu kada se setila Ratka Mladića i kako on možda ni ne zna kako je njoj teško bilo kad ga je morala smeniti.
Zlo se opet otelotvorilo kod nas u tv formatu, ovoga puta u tv razgovoru licem bezbrižnosti. Lice je igrala Biljana Plavšić u dekoru svog beogradskog salona, nasmejana, vesela, tužna, pričljiva, živa. Sve ono što nisu žrtve njene politike u Bosni i Hercegovini. Ostaje samo konačni saldo kojim nam se u brk smeje zla profesorica. Konačni saldo koji mi prihvatamo.
Sakriveni podtekst Biljane Plavšić za potrebe njenih današnjih uloga izgleda otprilike ovako:
Da, živa sam, pričam, šetam Beogradom, molim se, sećam se Ratka, mislim. Žrtve su u utrobi zemlje. Daleko od mene, daleko od vas. Ne žive, ne pričaju, ne šetaju Srebrenicom, ne mole se, ne sećaju se, ne misle. I kao živa, bitna sam vam, gledate me, slušate me, slušate šta pričam o Dodiku, Ivaniću, Mladiću, Karadžiću, uvažavate moje mišljenje, slušate ga i kad se ne slažete sa mnom. Jednostavno, faktor sam vaše sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Pričate i mislite o meni. Žrtve su sporedne uloge moje balade zla. Zavela sam vas pričom o mom nejakom ženskom glasiću protiv moćnog i velikog Karadžića. Pričam vam ružne istine o njemu. Krivim njega i isključivo njega. Slušate moju ljubomoru, moju opsednutost polugama moći u liku Karadžića i Miloševića, kojima sam u ime časti, vere i srpstva rekla kao neko ne. Mi smo svi glavne uloge vaše realnosti već treću deceniju. A ja sam još uvek tako živa i žilava.
Žrtve su samo nebitna reč u mojoj molitvi. Ja sam bitna. Ja koja govorim. Ja koju slušate. Gde da čujete glas žrtve? Na RTRS-u? Slušate o meni, mojim suzama i Ratkovim jagodama.